Marko Pogačar, autor dvadesetak knjiga, ove će godine napuniti 40. Međutim, ne misli stati, zrelo doba je za njega tek počelo, još je jučer bio mladi pisac. Otkad je 2006. godine debitirao zbirkom pjesama 'Pijavice nad Santa Cruzom' gotovo da i nije bilo godine u kojoj se propustio javiti knjigom, ponekad i s dvije. Okušao se u raznim formama: od poezije preko proze do publicistike, ali još nije u najpopularnijoj formi - onoj romana. Povod ovom razgovoru bila je najnovija zbirka pjesama 'Ponoćni glagoli' objavljena koncem 2023. u izdanju VBZ-a, koja je promovirana u prepunom kafiću zagrebačke Kinoteke. Pogačar pak rijetko miruje pa nam je početkom godine pobjegao u daleku Indiju na jedan pjesnički festival, ali smo ga ovih dana dočekali i suočili s tucet pitanja. Većina njih je posvećena novoj zbirci, no zanimale su nas i ostale aktivnosti u koje je uključena Pogačarova tipkovnica poput portala Kritika-HDP i pjesničke manifestacije Goranovo proljeće.

Mnogo se skićete po svijetu. Koliko je česta promjena konteksta važna za posao pisca?

Meni je jako važna. Za mene osobno, mimo pisanja, ako izvan postoji. Nisam siguran da se treba, ili uopće može generalizirati. Za samo pisanje je, čini mi se, ipak presudna stalna i intenzivna šetnja nepreglednim prostorima tekstova, također i kad je riječ o takozvanoj putopisnoj književnosti. Čitav je jedan tekstualni Sibir tu negdje, nadohvat ruke. A čitati se, nasreću, još uvijek može manje-više bilo gdje. 'Posao pisca' ipak podrazumijeva i neku nadgradnju - nastupe, promocije, festivale, sajmove, rezidencije i tko zna što - za čiju ekonomsku održivost je promjena mjesta postala gotovo nužna. Tako da je to za sada spajanje ugodnog s korisnim, win-win. Nešto kao čitanje u pokretu.

Naslov vaše nove zbirke pjesama je zgodna igra riječima. Što su 'ponoćni glagoli'?

Dvije konjugacije rođene u ponoć, jedna malo prije, druga kasnije, kao u Gibonnijevoj pjesmi. Teško je pisati u Hrvatskoj, kad je sve već odavno napisao Đibo. Zezam se, ali samo donekle. 'Ponoćni glagoli' su mala osveta fonema, kapija koja se, na najmanji trag vjetra, širom rastvori. I neonska svjetla u učionici se odjednom ugase, nastupi tama, neizvjesno. Tihi rad jezika.

Šalu na stranu, možete li ukratko predstaviti vašu posljednju zbirku pjesama?

Ova se knjiga dosta jasno odmiče od prošle pjesničke, 'Knjige praznika', koja se opet gestom odmicala od one prije nje. 'Praznici' su istraživali proznu pjesničku formu, otvoreniji, dugoprugaški puls jezika i jak koncept na razini cjeline, dok se 'Glagoli' dotiču različitih načina, registara i modela na razini pojedinačnih pjesama. Glas te knjige je protejski, kaleidoskopski se prelama kroz različite strukture, da bi se stopio u neku konačnu glazuru teksta. Ustroj joj nije nametnut izvana, već se uspostavlja organski, u mreži odjeka, u sitnom vezu. Ipak, čini mi se da mostovi nipošto nisu spaljeni.

Kako ste se dosjetili promijeniti rod nekih imenica (npr. 'oluj', 'zemlj' i 'knjig') i što ste time htjeli postići?

U različitim standardizacijama našeg jezika, recimo zagrebačkoj i beogradskoj, neke imenice imaju različiti rod, često one stranog porijekla. Na primjer, ako baš imate gnjusne prehrambene navike, u kafani uz pomfrit treba da poručite majonez. Uvijek me to zabavljalo, volim mjesta razlike. Pa sam se s tim postupkom poigrao u pjesmi pomalo apokaliptične atmosfere.

Ne spominjete puno imena, ali čitatelj će ipak naići na spomen Frosta, Rimbauda i Rilkea. Koliko vam znače ti pjesnici?

Kršćanima je stijena Petar. Meni je Rimbaud. Rimbaud kao temelj, pojava, iskra. Rilkeove 'Elegije' su mi bile važne, kao i proza, pisma. Frosta nikad nisam pretjerano srčano čitao. Poštovanje s distancom.

Kruno Lokotar u blurbu ističe da 'zbirka vrvi od flore i faune', što je točno. Je li to krik protiv klimatskih promjena, koje prijete uništiti svijet kakav poznajemo?

Nije, iako je to čitanje sasvim legitimno. Klimatske promjene s kojima se suočavamo su realna i vrlo ozbiljna prijetnja, ali, u dogledno vrijeme, uz jednu nedopustivu 'samorazumljivost': naime od posljedica će prvo stradavati već siromašni, izolirani, zakinuti. Nema klimatske pravde bez one ekonomske. Ono što ja čujem u knjizi je prije svega šuštanje onoga Š u lišću, u samom šuštanju.

Zbirka je nastala na dvije književne rezidencije, a njezin završetak je financijskom potporom podržalo Ministarstvo kulture i medija. Kako ste zadovoljni uvjetima rada koji su vam na raspolaganju?

Poprilično sam zadovoljan. Ali moje osobno relativno zadovoljstvo, koje proizlazi iz specifične pozicije, ne treba uzimati za mjeru. Neki elementi sektora su načelno dobro uređeni, ali podfinancirani, a nekima treba temeljito restrukturiranje. Također, potrebno nam je više institucija koje bi spisateljicama, piscima i brojnim drugima omogućavale da žive od svog rada. Prodaja knjiga to kod nas nikad nije bila niti će biti; od toga žive poneki izdavači i trgovci, knjižari. Također količina neplaćenog ili potplaćenog rada u polju je općenito zastrašujuća.

Jedan ste od urednika portala Kritika-HDP, koji radi dobar posao u polju književne kritike. Nedostaje li našoj kulturi sličnog sadržaja?

Nedostaje, svakako, iako sadržaja ima, a javljaju se stalno i novi, zanimljivi mladi glasovi. Problem je opet u financijama. Takvi projekti kod nas jednostavno nisu samoodrživi niti to mogu biti. To znači vrlo jednostavnu stvar: ako postoji neki tip konsenzusa da nam takva mjesta uopće trebaju, onda ona moraju biti javno financirana, u mjeri da mogu iole normalno funkcionirati. Ovako sve počiva na poluvolonterskom radu, što se ogleda na kvaliteti sadržaja i, posredno, cjelokupnoj društvenoj klimi.

Bliži nam se i Goranovo proljeće, festival koji desetljećima slavi poeziju, čiji ste predsjednik. Što nas očekuje na ovogodišnjem izdanju?

Šezdeset i prvi festival se već naveliko sprema. Dodijelit ćemo ove godine Goranov vijenac i Gorana za mlade pjesnike, ugostiti niz pjesnika iz Europe i svijeta, te vodeća i aktualna imena domaćeg pjesništva. Obećao nam se u goste i književno u posljednje vrijeme sve aktivniji, legendarni kantautor Zoran Predin. Svakako upišite u kalendare 20. i 23. 3. u Zagrebu te 21. i 22. u Lukovdolu i Rijeci!

Ove ćete godine napuniti 40 godina života. Kad bacite pogled unatrag, kako ste zadovoljni minulim radom?

Haha, 40, kako to gordo zvuči! Vodim se više onim Bauerovim 'Ne okreći se, sine“. Ne osjećam još potrebu za tim tipom analize, osim u kontekstu aktualnog rada. Tjeram naprijed, knjige koje želim napisati se gomilaju, a jedan jedini način da ih se čovjek riješi je da sjedne i pokuša ih napisati, i pokušava sve dok ne uspije, ili ih prekriži s popisa.

Jedan ste od naših plodnijih autora, iza vas je čak sedam zbirki pjesama, ukupno dvadesetak knjiga, ali se još niste okušali u najpopularnijoj književnoj formi - onoj romana. Možemo li očekivati takvo što u bližoj budućnosti?

Ne znam. Imao sam ideju koja me ozbiljno okupirala, ali onda su se nedavno u taj prostor ugurale dvije druge knjige, koje me trenutno okupiraju više, iako ni jednu nisam još počeo pisati. Socioekonomska logika realnog i simboličkog kapitala bi nalagala da se svakako treba baciti na roman. Ali, budući da bavljenje književnošću kod nas zapravo omogućava da se izmakneš iz socioekonomske logike u tom smislu, držat ću se privilegije da se bavim onim što me trenutačno najviše intrigira. Tko zna, možda i ispadne roman.

Što imate u planu u narednom desetljeću?

Ništa konkretno, nadam se nekima od tih knjiga.