Ako bi netko mogao razumjeti roman Davida Toscane 'Prosvijetljena vojska', u izdanju Edicije Božičević, onda su to Hrvati. Riječ je o knjizi koja tematizira drugačije, pa i suprotstavljene perspektive na povijesne događaje, koje potiču da se bitke iz prošlosti vode i danas.

Godina je 1968, u meksičkoj prijestolnici sve se priprema za Olimpijske igre, dok istovremeno na trgu Tlatelolco bjesne studentski prosvjedi u kojima će život izgubiti više stotina ljudi. Prosvjeduje se i u Parizu. Na pustinjskom, pak, sjeveru Meksika, iz tada još provincijskog Monterreya, učitelj Ignacio Matus sa skupinom dobrovoljaca kreće u ponovno osvajanje povijesnog meksičkog teritorija Teksasa od okupatorske sile SAD-a. To je početak tragikomične priče koju Toscana opisuje u 'Prosvijetljenoj vojsci', a prevoditelja romana Matiju Janeša pitali smo da objasni zbog čega je radnja smještena baš u 1968.

'U odabiru Olimpijade 1968. kao vremena radnje, krije se Toscani draga dijalektička igra između provincije i središta. S jedne strane, vrijeme je to kad se Meksiko otkriva svijetu. Nakon meksičkog 'ekonomskog čuda' u pedesetima, Olimpijada je svojevrsno međunarodno priznanje zemlji, ulaznica u društvo razvijenih. No Toscana junake svojeg romana ne smješta u grad Meksiko, nego u svoj rodni Monterrey i pustinjsku okolicu. Glavni lik, ostarjeli sanjar Ignacio Matus trči svoj privatni maraton po prašnjavim stazama, daleko od službene Olimpijade. No 1968. je i godina velikih studentskih prosvjeda koji se iz SAD-a pretaču na Europu i druge dijelove svijeta, pa tako potiču i mlade Meksikance da se pobune protiv zastarjelog i represivnog političkog sustava u svojoj zemlji. Pokolj više stotina prosvjednika na trgu Tlatelolco u meksičkoj prijestolnici, svega nekoliko dana prije službenog otvorenja Olimpijade, u tom će se trenutku adekvatno sakriti pred očima javnosti, ali ljaga na političkom vodstvu zemlje će ostati. Ti događaji tek su, doduše, latentno prisutni u Toscaninu romanu, ali nisu nevažni', kaže prevoditelj Janeš.

Kao što je Janeš spomenuo, centralni lik Toscanina romana je seoski učitelj, kakvi su poznati i iz hrvatske povijesti. Tko je Ignacio Matus, pitamo Matiju Janeša, a on odgovara: 'Upravo osobna životna priča Ignacija Matusa romanu služi da zađe u područje tih povijesnih i državnih odnosa. Matus je, naime, kao što sam spomenuo, otrčao svoj prvi 'olimpijski' maraton 1924. i ostvarenim vremenom zaslužio broncu, koja je naravno dodijeljena trkaču službenog maratona, Amerikancu Clarenceu DeMaru (inače, povijesnoj osobi). Ta osobna nepravda pandan je onoj nacionalnoj. Matus će kao školski učitelj u svojim učenicima godinama pokušavati pobuditi ljubav prema domovini i povijesnoj istini, no malo tko će ga šljiviti, a zbog njegovih  metoda najzad će mu uručiti i otkaz u školi. U trenutku pozne inspiriranosti, rekli bismo 'prosvijetljenosti', poveden tekstom meksičke himne koja, apsurdno ali istinito, svakodnevno poziva Meksikance na boj za domovinu, povest će vojsku u invaziju Teksasa, sastavljenu od onih koji su se jedini i mogli odazvati pozivu – djece s poremećajem u razvoju.'

Zanimljivo je iz meksičke perspektive tematizirati priču o Teksasu i legendama koje su stvorili Amerikanci o Alamu, Davyju Crockettu itd. Kako Toscana prikazuje taj dio meksičke povijesti?

'To pitanje zadire u bitnu dimenziju Toscanina romana i otvara jednu veliku i nezgodnu temu. Alamo je u očima svjetske javnosti, najviše pomoću slika što ih je stvorila američka filmska industrija i popularna kultura, prisutnih i kod nas i u ostatku svijeta, postao simbol otpora šačice američkih domoljuba protiv velike meksičke vojske. Ono što se, međutim, rijetko spominje jest da je iza nezavisnosti Teksasa u tridesetim godinama 19. stoljeća stajala težnja Sjedinjenih Država da prošire svoje granice. To se može smatrati i prvim činom američkog ekspanzionizma, ili kako bi se to u radikalnijim krugovima u Latinskoj Americi reklo, imperijalizma. Uskoro izbija i pravi rat između SAD-a i Meksika, nakon kojega Meksiko ostaje bez više od polovice svoga teritorija. Toscana se neće libiti u svojem romanu na ovaj ili onaj način, ali najčešće ne mareći za političku korektnost, podsjetiti na te činjenice. Ne bi li potukao određene predrasude i ispravio povijesne nepravde on se, ironično, svjesno služi slikama koje su izgradile legendu o Alamu, a roman je nabijen vizualnošću i kodovima koji su gotovo pa filmski. No mnogo je tu i autoironije, pa roman ne bismo proglasili političkim, nacionalnim, ili nešto slično.', zaključuje Janeš.

Tako konstruirana radnja romana već i na prvi pogled upućuje na Cervantesova Don Quijotea koji kreće u suludi boj protiv nevaljalaca svoga doba. Mogla bi se povući i paralela između 'bistrine' viteza iz La Manche i 'prosvijetljenosti' Matusove čete. Oni stvarnost doživljavaju drugačije, a na neki način možda prodiru u nju i bolje od prosječnog čovjeka. Janeš pojašnjava: 'Osim toga, u romanu je stalno prisutna i naglašena dimenzija onog iluzornog, svijeta snova i mašte. Oni koji maštaju upravo su hendikepirana djeca, no njihov boj u stvari se ne odvija protiv moćnog sjevernog susjeda – oni niti ne dospijevaju do rijeke Bravo nego do nekog potoka u okolici Monterreya, a Alamo će pronaći u dotrajaloj hacijendi – nego se bore za životna iskustva za koja su prirodno zakinuti, a dostupna su svima drugima. Djeca će tako otkrivati one banalne ali bitne stvari koje čovjeka čine čovjekom, poput ljubavi, seksa, prijateljstva, ponosa, opravdane srdžbe i slično, a njihovom će tvorcu taj postupak omogućiti da iz bočne, periferne pozicije osigura sebi put k onome o čemu je želio pisati, o ljudskim stvarima.'

Kao najveći izazov pri prevođenju 'Prosvijetljene vojske' Janeš navodi 'Toscaninu sintaksu, jer u svojim romanima reducira pravopisne znakove, primjerice u upravnom govoru, pa često uklapa dijaloge u naraciju, povezuje rečenice u jednu itd., što je valjalo održati i u hrvatskom, strožem po pitanjima pravopisa i gramatike. Naime, upravo takav Toscanin stil njegove romane čini čitateljski vrlo zanimljivim, jer pripovijedanje teče bez zapreka.'

A koliko je uopće meksički španjolski specifičan u odnosu na druge varijante tog jezika, pitamo Janeša.

'U razgovornom jeziku postoje bitne razlike između svih nacionalnih varijanti španjolskog jezika, što doseže svoj vrhunac u situacijama u kojima se primjerice jedan Španjolac i jedan Čileanac ili Meksikanac u razgovoru više ne razumiju. Španjolski jezik je službeno ipak samo jedan, i njegova standardizacija, ili nastojanje da se jezik kao takav očuva, uglavnom se ne provodi po pojedinim zemljama nego prije svega udruženim naporom svih nacionalnih jezičnih akademija - od kojih je ona španjolska ipak najutjecajnija.. Posljedica takvih okolnosti jest da u pismu pretežno nema previše mogućnosti da se zna odakle neki govornik/pisac potječe, što se pak kompenzira u kolokvijalnom i govornom jeziku zasebnih društava, kakvo je i meksičko.', objašnjava Janeš.