Nakon smrti oca, osebujni se Frenk vraća iz "privatiziranog" kibuca u rodni grad gdje ga sustiže prošlost koju je želio ostaviti iza sebe. No mali industrijski grad i Frenkova obitelj kriju tajne koje se moraju riješiti kako bi kolerični buntovnik pokrenuo svoj, ali i tuđe zaglavljene živote. "Ja sam Frenk" film je o ekonomskoj i društvenoj tranziciji u kojoj su svi gubitnici. To je priča o pojedincu i kolektivu: ne samo radnom ili političkom, već i o obiteljskom raskolu koji u središtu ima obračun dva brata kao dva moralna principa. To je film o čovjeku koji daje nadu za bolje sutra samo zato jer se ne predaje sustavu kojeg svojom čitavom osobnošću prezire.

Metod Pevec je pisac, scenarist i redatelj, te povremeni glumac koji je svoju najznačajniju filmsku ulogu ostvario u antologijskom filmu Žike Pavlovića "Doviđenja u sljedećem ratu". Autor je nekoliko romana, te je napisao i režirao desetak igranih i dokumentarnih filmova, od kojih smo posljednji, "Dom", imali prilike gledati na ZagrebDoxu 2016. Njegov najnoviji igrani film "Ja sam Frenk", nakon premijere 2019. godine i pandemijskog "života", proživljava novu i zasluženu mladost u sklopu Zimskog izdanja na platformi Mreže festivala Jadranske regije. Film se može pogledati besplatno na https://ondemand.kinomeetingpoint.ba/ do 18. prosinca.

Frenk, naslovni lik Vašeg filma, je "po svoje narihtan", kako kaže njegova majka. Posjeduje karakter buntovnika i underdoga za kakve volimo navijati u filmovima. Imam dojam da je nije lako napraviti film s različitim nijansama i suptilnim kompleksnostima u likovima i radnji, a bez upisivanja i vlastitog životnog iskustva. Kojim glavnim idejama ste se vodili pri stvaranju Frenka i njegove priče?

- Frenk je namjerno napisan kao ambivalentan lik, koje je nekome moguće i neugodan, ali koji mora biti neugodan, kao što to može biti i istina. U njegovoj karakterizaciji dodano je nešto društvenog aktivizma, prostodušnosti i neprilagođenosti. Stvarao sam utisak da je nekako neuravnotežen povratnik iz prošlosti, one prošlosti koju naši političari uspoređuju s komunizmom zbog toga što su zanemarili brojne socijalne standarde koji su raznim frenkovima omogućavali sigurnost, uključenost i dostojan život. Ne treba previdjeti da sam Frenka stvorio ja kao bivši student (ponajprije marksističke) filozofije iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Frenk je recidiv.

"Ja sam Frenk" žanrovski se može svrstati pod socijalnu dramu, ali ne slijedi u potpunosti njezine uobičajene obrasce, već u filmu ima dosta žanrovskih primjesa trilera i čak vesterna. Jeste li namjerno koristili te scenarističko-režijsko postupke ili se sama priča intuitivnije "odmotavala"?

- Jednom sam zaključio da je svako pripovijedanje na neki način žanrovsko. Neki ljudi znaju čak i jednostavnu šalu ispričati s izvrsnim osjećajem za napetost. Uspostavljeni žanrovi su samo radikalizirali upotrebu pripovjednih mehanizama pa si uvijek uzimam za pravo da ih upotrijebim i na potpuno dramskoj podlozi.

Soundtrack filma i pjesme, poput Buldožderovih, koje sam Frenk pjeva i recitira, čine snažan opis njegovog svijeta. Kojim motivima ste se vodili pri odabiru pjesama za film? Čija je pjesma koju Frenk izgovara u sceni gdje leži prebijen na stolu?

- Glazbu za film skladao je hrvatski glazbenik Mate Matišić. Radostan sam što sam ga upoznao jer je malo takvih široko mislećih filmskih stvaratelja. Buldožderova pjesma je u filmu jer je Frenk roker u duši, jer je ta glazba obilježila njegovu generaciju i jer je to glazba otpora koja se ne želi svidjeti. Zatim je tu još glazba Uršule Ramoveš koja pjeva pjesme svoje muža, pjesnika Janeza Ramoveša. Njegova pjesma o cipelama u kojima možemo zaplesati do neba, istovremeno je magična i očajnički tužna. A pjesmau koju onemoćali Frenk izgovara na stolu je napisao poznati pisac Vitomil Zupan. Ja ju čitam kao najistinitiju i najmanje patetičnu ljubavnu pjesmu.

Film se može gledati i kao poetična posveta određenoj (izgubljenoj) generaciji. Smatrate li da je osobni moral možda jedino rješenje za društvenu pravdu i promjenu?

- Kad čujem riječ moral, uvijek prvo pomislim na brojne zloupotrebe. Pomislim na moralnu teologiju i na sve manipulativne moralizme. Jedan od najvećih problema našeg vremena je licemjerje, život u laži. Lažu političari, crkveni poglavari i utjecajni ljudi, laže se u oglašavanju i na društvenim mrežama. Lažemo sami sebi. Lažemo si čak i o sudbini planeta. U ljudskoj je prirodi suradnja isto kao i natjecanje. U društvu suradnje nema tolike potrebe za lažima kao u društvu neograničenog natjecanja. Netko će morat zazviždati kraj te (kapitalističke) utakmice i pozvati ljude na suradnju.

Recite nam više o mjestu snimanja, industrijskom gradiću Tržiću, i tome kako je njegova tranzicijska priča isprepletena s onom filmskog mjesta? Vjerujem da će se mnogi stanovnici gradova u zemljama bivše Jugoslavije prepoznati u njoj.

- Tržić je malo mjesto koje je nekad bilo jedno od najrazvijenijih industrijskih mjesta u Jugoslaviji. Imao je više radnih mjesta nego stanovnika. Tvornica "Peko" bila je poznata po kvaliteti, ali zbog tranzicijskih parazita je stoljeće postolarskog znanja otišlo u ništa. Tijekom snimanja sam upoznavao nekadašnje radnike i svi do zadnjeg su žalili za tom tvornicom. Tamo su imali sve: siguran posao, trgovinu, osobnog liječnika, zubara i osjećaj kolektiva. Koja tvornica danas radnicima nudi zubara kojeg mogu posjetiti u radno vrijeme?

Koliko god da je sama priča mračna, ona je često prožeta izvrsnim dijaloškim humorom. Je li to vaš osobni način pisanja ili je on došao u scenarističkom suautorstvu s Ivom Trajkovim?

I mračnoj priči je potreban humor. Još više. Humor je nešto najljudskije. Humor je vječno na granici i on je također analgetik, olakšava bol. Snažni smo i živi sve dok nas ne napusti duhovitost. S Ivom Trajkovim smo ponajprije puno radili na narativnoj strukturi filma.

Film je nastao kao koprodukcija skoro svih zemalja bivše Jugoslavije. Između ostalih, vaši su glavni suradnici van snimanja bili razasuti po drugim državama, poput montažerke Jelene Maksimović u Beogradu, skladatelja Mate Matišića u Zagrebu, suscenarista Ive Trajkova i postprodukcije zvuka u Makedoniji… Koliko teško je redatelju povezati te konce i, općenito, raditi na takav način?

- Teže je bilo kad sam radio koprodukcijski film s Njemačkom i, naprimjer, ljubljanski stan u filmu morao snimati u Leipzigu. Suradnja u regiji, kako sad nazivamo bivši državni okvir, donosi ponajprije puno stvaralačko uzbudljivih izazova. To iskustvo sam to doživio ponajprije kao širenje stvaralačkog prostora i želim ga ponoviti.

I sami ste se bavili glumom pa vjerujem da je vaš rad s glumcima nešto "empatičniji". Trolist glavnih glumaca, Janez Škof, Katarina Čaš i Valter Dragan, zaista odlično nose film. Kakav je općenito bio Vaš pristup režiranju glumaca na ovom filmu?

- Uvijek tražim poštene glumce. Ako mi glumac pristupi riječima: "ti mi samo reci što želiš, a ja ti mogu sve odglumiti" – samo se zahvalim na suradnji. Nitko ne može sve i bitna je iskrena suradnja u okviru toga što znamo i možemo. Spomenuti glumci su u tom rangu. Puno uvježbavam s glumcima, jednostavno zato da već na probama shvatimo dokle sežemo i što želimo. A na snimanju je onda ponajprije bitno uspostavit uvjete da to mirno ponovimo.

Vaše dokumentarističko zaleđe najvidljivije je u sceni u bunkeru, u koju ste odlučili uključiti jednog neobičnog čovjeka, Vladu Knafliča. Možete li nam ukratko približit njegovu stvarnu priču?

- Kada smo po Tržiću tražili lokacije, dosta smo vremena sjedili po kafićima da bi barem malo osjetili lokalnu atmosferu, kako bi se filmski udomaćili. Jednom nam se pridružio Vlado: partizan u duši koji je dvadesetak puta odgledao Bitku na Neretvi; dobrovoljac i ranjenik iz HVO-a, žrtva PTSP-a i još svašta. Živio je napuštenom bunkeru bez vode i struje. Postali smo prijatelji. Zatim se desila slučajnost: odabranu filmsku lokaciju na 1200 metara nadmorske visine neočekivano je zasuo snijeg. Preko noći smo našli rješenje i planinu smo zamijenili podzemljem te je Vlado dobio priliku da odigra svoju epizodu. Nažalost, Vlade više nema. Izdržao je u svojem hladnom bunkeru sedam zima, a osmu jesen je općinska komunala buldožderom zasula njegov bunker – umro je za nekoliko dana.

Dugo je trebalo da se ovaj film dovrši, te je nakon dvije godine montaže, imao premijeru taman nakon što će krenuti pandemija. Kakav je bio njegov "život" za vrijeme pandemije?

- Pandemija je ubila ovaj film. Svjetska premijera se trebala održati na festivalu u Bolzanu koji je, naravno, bio otkazan jer je upravo tamo i tada izbila zdravstvena kriza neslućenih razmjera. I zatim je krenulo samo još lošije. Nekakva politička cenzura bi filmu kroz nekoliko godina čak koristila, ali pandemija je kino-filmu učinila više štete nego bilo koji autokrat.

Gdje zamišljate da bi Frenk mogao biti danas?

- Frenk je među volonterima u organizaciji civilne službe. Vozi kombi, skuplja potpise i drži zabavne govore na opskurnim štandovima.

Planirate li se sa sljedećim filmom ponovo baviti društvenim temama?

- Planiram ponajprije snimati dokumentarne filmove koji su skoro u pravilu vezani uz društvene teme. Trenutno snimam dokumentarni film u centralnim slovenskim zatvorima sa skupinom osuđenika koji služe kazne za najgora kriminalna djela. To su duge priče koje su započele još u djetinjstvu…