Film "Prve 54 godine: Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju" uz detaljnu analizu izraelske okupacije palestinskih teritorija na Zapadnoj obali i u Gazi, donosi i ironično predavanje o tome kako okupirati drugu zemlju na više od pet desetljeća.

Ovo je priručnik za upotrebu iz perspektive pobjednika koji nas, pak, u Mograbijevoj režiji sokratovskom ironijom uvodi u suvremenu povijest jedne zemlje, proširenu svjedočanstvima bivših vojnika o sustavnim napadima na civilno stanovništvo. I u svojim prijašnjim radovima ovaj je redatelj predan problematici i kompleksnosti bliskoistočnih sukoba, a ovdje pribjegava oporoj i crnohumornoj satiri. "Prve 54 godine" razumljive su i početnicima i iskusnim poznavateljima njegova opusa, a prikazuju gorki i beskonačni sukob kao nikada dosad, u formi vojno-strateškog izvještaja o kršenju ljudskih prava.

Nakon kinopremijere filma, u srijedu, 30. studenog u 19 sati u Dokukinu KIC redatelj Avi Mograbi - koji više od 30 godina kroz svoje filmove i javno djelovanje otvoreno kritizira izraelsko društvo - održat će i masterclass naslovljen "Svjedočanstva vojnika - Dvije studije slučaja", koji će tematizirati nastajanje dvaju njegovih filmova "Z32" (2008.) i "Prve 54 godine: skraćeni priručnik za vojnu okupaciju" (2021.) koje je snimio oslanjajući se na isti materijal. Oba filma bazirana su na svjedočanstvima izraelskih vojnika koji su služili na okupiranim teritorijama koje je prikupila organizacija "Breaking the Silence". No, filmovi su u konačnici ispali izuzetno različiti u pogledu pristupa, filmskog jezika i ugođaja.

Uoči Mograbijeve posjete Hrvatskoj porazgovarali smo o njegovom filmskom radu, izraelskom društvu i mogućnosti konačnog kraja sukoba između Izraela i Palestine.

Uvjereni ste da je kraj okupacije Zapadne obale i Gaze u najboljem interesu Izraela.

- Ali uopće nisam siguran da Izrael vjeruje da je kraj okupacije u njihovom najboljem interesu. Pitanje je što Izrael želi biti: demokratska država ili država kojom dominiraju Židovi. Ako pogledate rezultate nedavnih izbora, Izrael je odlučio zadržati židovsku dominaciju nad prostorom između Sredozemlja i doline Jordana, što znači da je odlučio nastaviti s okupacijom. Nemamo znakova da će se ona završiti uskoro ili u bilo kojem trenutku u budućnosti. Što se tiče mojega mišljenja, ja mislim da bi prekid okupacije bio najbolji interes cijelog svijeta, jer mi smo u eri u kojoj je ovo skoro posljednja postojeća okupacija. Da, naravno, imamo i okupaciju Tibeta od strane Kine i sada okupaciju Ukrajine od strane Rusije... U svakom slučaju, ne čini se da Izrael želi okončati okupaciju 5 milijuna Palestinaca na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze.

U filmu “Prve 54 godine - skraćeni vodič za okupaciju” okupili ste popriličan broj izraelskih vojnika pokajnika koji govore o tretmanu palestinskog stanovništva. Kako ste uspjeli nagovoriti sve te ljude da sudjeluju u filmu? Čini se da bi njihova budućnost u Izraelu mogla biti teška nakon svjedočanstava koje smo vidjeli.

- Vojnici koji se pojavljuju u filmu su redom veterani koji su i ranije davali svoja svjedočanstva organizacijama koje se trude stvari iznijeti na vidjelo, tako da je film zapravo arhivski film. Većinu materijala u filmu čine svjedočanstva iz arhive organizacije "Breaking the silence", osnovane 2004. godine. Vojnici veterani su preuzeli misiju da okupaciju Pojasa Gaze i Zapadne obale učine vidljivom Izraelcima i drugima, a budući da sam ja jedan od osnivača ove organizacije i član njezine uprave, zamolio sam kolege da mi dopuste da napravim film na temelju svjedočanstava koje imamo u arhivi. Ne mislim da će oni veterani koji su svjedočili patiti zbog te činjenice. Vidite, tu se ogleda paradoks Izraela. S jedne strane, to je jedna divna demokracija ako ste Izraelac i Židov. Sloboda govora je na dobroj razini - mada možemo govoriti da je u padu - ali još uvijek postoji. Pa tako i za te veterane. No, ako ste Palestinac koji živi na okupiranom teritoriju, onda živite u vojnoj diktaturi i onda je za vas sloboda govora prilično ograničena, a vaše političke organizacije su pod stalnom prijetnjom.

Kako je organizacija "Breaking the silence" percipirana u Izraelu?

- Ona se smatra najomraženijom organizacijom u Izraelu, a izdajicama su nas nazivali i članovi Vlade, uključujući premijera Netanyahua prije nekoliko godina. Radili su to i drugi, prije svega razne desničarske organizacije, udruge... Također su bila donesena i dva zakona kojima se pokušalo ograničiti naš rad i širenje svijesti, ali do sada smo nekako ipak preživjeli. A sada, kada budemo imali novu ekstremno desnu Vladu, sigurno ćemo vidjeti da će ona pokušati ograničiti mogućnosti raznih organizacija za ljudska prava, kao i nevladinih udruga civilnog društva. Bit će nam teže raditi u toj novoj atmosferi koja se stvara.

U filmu gledateljima dajete "upute" kako kontrolirati okupirano područje više od pedeset godina - "ograničite kretanje stanovništva", "potičite denunciranje', "razbijte društveno tkivo", kažete.. Ali i dodajete: "Integrirajte ih u zajednicu". Ovo posljednje mnogi smatraju dobrom praksom; često čujemo kako Izraelci i drugi s ponosom govore o tome kako Palestinci rade u njihovim bolnicama, javnim službama... No, kako to doista izgleda na terenu? Postoje li i slučajevi u kojima Palestinci drže rukovodeća mjesta u takvim službama?

- Izraelska vojna okupacija je od svog početka dopuštala Palestincima koji žive na okupiranim teritorijima da dođu i rade u Izraelu. Naravno da im je za to bila potrebna radna i putna dozvola, a od 1990-ih naovamo, otkako su potpisani sporazumi iz Osla između Izraela i PLO-a, broj Palestinaca s okupiranih područja kojima je dopušteno raditi u Izraelu ozbiljno je smanjen. A on se definitivno i dodatno smanjio nakon 2005., kada je Izrael povukao stanovništvo iz Pojasa Gaze. Broj Palestinaca iz Pojasa Gaze kojima je dopušten ulazak u Izrael danas je vrlo ograničen. Oni moraju biti određene dobi, a vlasti ih dodatno provjeravaju; je li netko od članova njihove obitelji bio u zatvoru ili politički aktivan? Ako jest, nikada neće dobiti dozvolu. Palestinci s okupiranih teritorija koji dolaze raditi u Izrael uglavnom su ograničeni na manje poslove, oni su obični radnici, vrlo rijetko uspijevaju doći do viših pozicija u bolnicama ili bilo kojim drugim službama. Ako Palestinac s okupiranog teritorija i uspije doći do višeg položaja, poput šefa odjela u bolnici, riječ je o iznimnom slučaju.

Koliko novca država Izrael troši u vojne svrhe i okupaciju? Kako biste vi - eventualno - iskoristili taj budžet?

- Nisam siguran u brojke, ali to je zasigurno najveći dio državnog godišnjeg proračuna. Izraelska vojska je, naravno, najveća, najjača i najbogatija organizacija u državi. A ta činjenica zapravo znači da su mnogi drugi proračuni - poput proračuna za obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, socijalnu skrb - prilično zapostavljeni zbog nedostatka novca. Kad bih ja kontrolirao proračun - napominjem, nemam sklonosti da se zateknem u toj poziciji - mislim da bi obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rad... bili moj glavni fokus.

Vi ste narator, protagonist svojih filmova. Zašto vam je važno da imate tu ulogu? Mislite li da na takav način snimate osobnije filmove?

- Da, ja se pojavljujem u svojim filmovima, a to toliko često radim - da ne mogu reći da je to slučajno. Očito me do toga dovela moja osobnost. Istina je da radim filmove o pričama ili temama u koje sam ionako toliko uključen, da ima smisla da me sav taj moj angažman dovodi do toga da budem i neka vrsta protagonista unutar priče koju obrađujem. Ne mogu razdijeliti svoj osobni život od svog političkog života. Ja sam angažirani filmaš, aktivist, pa se pojavljujem i u svojim filmovima, a valjda to i njih, na neki način, čini osobnim filmovima - iako se ne bave mojim životom.

Odbili ste sudjelovati u izraelsko-libanonskom ratu, zbog čega ste neko vrijeme proveli u pritvoru. Kako se danas sjećate toga vremena?

- Odbijanje služenja vojske u prvom libanonskom ratu 1982. godine jest vjerojatno najbolja stvar koju sam ikad učinio. Zasigurno je to bio i trenutak koji je odredio moju političku misao više od svega. Znate, Izrael je pokrenuo taj rat iz političkih razloga. Ideja iza njega bila je pokušati umanjiti rastuću političku moć PLO-a, koji je u to vrijeme bio baziran u Libanonu. Druga motivacija za rat bila je promijeniti vladajuću stranku Libanona i postaviti predsjednika koji je naklonjen Izraelu. Izrael je htio dogovoriti mir, ali tako da uništi druge političke snage. U tom sam trenutku shvatio da ne mogu služiti u takvom ratu i da bih se trebao držati svog morala i vrijednosti te sam odbio ići služiti u Libanon. Imao sam 26 godina, bio sam rezervist i kada su me pozvali da idem u Libanon - a ja sam to odbio - poslali su me u zatvor na oko mjesec dana. Mislim da je to bila najbolja politička škola na koju sam se mogao prijaviti.

Na svojoj službenoj stranici omogućili ste gledanje cjelokupnog vašeg opusa, koji uključuje dvadesetak dokumentaraca, i to potpuno besplatno. Znamo da tako nešto gotovo nikada nije praksa u filmu. Zašto ste se na to odlučili?

- Odlučio sam besplatno podijeliti svoje filmove s javnošću na YouTubeu i na svojoj web stranici jer oni imaju ograničenu distribuciju, i to ne samo u Izraelu, već i diljem svijeta. Nakon festivalskih prikazivanja, moji filmovi se uglavnom rijetko gdje mogu vidjeti i pomislio sam: OK, filmove nitko ne može vidjeti, ja ništa ne zarađujem od distribucije, pa zašto ih onda ne podijeliti sa svima? To je dobar način da filmovi dođu do ljudi. Vjerojatno je to i dalje vrlo mala publika, no važno mi je da zainteresirani mogu pronaći moje filmove na internetu.

Odavde se stječe dojam da je većina Izraelaca u svojevrsnom sretnom suživotu s činjenicom da Palestinci žive pod vojnom diktaturom, kao i s periodičnim napadima na okupirane teritorije, ali i na sebe. Mislite li da je to stanje odavno postalo suviše normalno, zbog čega su promjene nemoguće? Vjerujete li iskreno da će okupaciji palestinskog teritorija doći kraj?

- Nisam siguran da će se Bliski istok uskoro promijeniti, ili da će okupacija završiti te da će Izrael i Palestina živjeti u miru. Ne možemo, trenutno, vidjeti nikakve znakove koji upućuju na to da će se dogoditi takva promjena. Ali, kada razmišljam, primjerice, o Južnoafričkoj Republici, ne mislim da se deset godina prije kraja apartheida moglo niti naslutiti da će unutar 10 godina on biti ukinut, a da će osoba crne boje kože, Nelson Mandela, postati predsjednik te zemlje koja će se ponovno organizirati kao demokratska država. Ne kažem da je to danas savršena država, ali definitivno je okončan apartheid kakav smo poznavali. Možda smo tako i mi danas 10 godina udaljeni od kraja okupacije. Možda ćemo se za 10 godina osvrnuti unatrag i vidjeti da su ipak postojali neki znakovi za koje se moglo uočiti da donose promjene. Ali, sada ih je jako teško vidjeti.

U Izraelu ste ignorirani autor, vaši se filmovi prikazuju u samostalnoj organizaciji i putem društvenih mreža, a najčešće nisu uključeni u izraelske filmske festivale. Kako doživljavate tu činjenicu?

- Svi moji prethodni filmovi - osim filmova "Prve 54 godine" i "Između ograda", koji se bavi afričkim tražiteljima azila u Izraelu - bili su financirani od strane izraelske kinematografske zaklade, koja je osnovana državnim novcem, i bili su emitirani i u Izraelu, ali uvijek na malim TV kanalima, tako da su ipak imali neku vrstu prisutnosti u izraelskoj kulturi. Ali, što se tiče moja posljednja dva filma, niti jedan TV kanal u Izraelu ih nije pristao prikazivati. Doživljavam tu činjenicu s velikom tugom, što da vam kažem, moja prva publika su Izraelci i jako mi je teško što sam snimao te filmove za ljude svoje zemlje, a oni ih ne mogu gledati. Moja posljednja dva filma postavio sam zato na Facebook i potrošio sam puno novca dijeleći ih po čitavom Bliskom istoku, u zemljama poput Izraela, Egipta, Libanona, Iraka itd. Mi trošimo puno novca na društvene mreže, samo da dođemo do ljudi koji bi možda željeli vidjeti te filmove.

Što imate za reći hrvatskoj publici i ljudima iz filmske zajednice uoči vašeg masterclassa i premijere filma "54 godine"? Što mogu očekivati?

- Jako sam sretan što će se "Prve 54 godine" prikazati u Hrvatskoj. Dolazim na premijerne projekcije u Zagrebu i Rijeci, a također ću održati i masterclass o svojim filmovima koji se temelje na svjedočanstvima vojnika pokajnika. Kad god sam prisustvovao projekcijama svojih filmova u Hrvatskoj, dojam je bio odličan, a reakcije publike sjajne. Dodatno sam zainteresiran za prikazivanje svog posljednjeg filma u Hrvatskoj jer je to zemlja u kojoj se također dogodio rat i krvoproliće, iako - naravno - ne mislim da je situacija na Bliskom istoku istovjetna onome kroz što ste vi prošli. No, mislim da film može doprijeti do mnogo ljudi i interesa hrvatske javnosti, pa se radujem da se vidimo uskoro.