Gašpar se rečenicom bavi s velikom ljubavlju, kako je na predstavljanju njezina petog romana 'Nemirnica', objavljenog u studenome 2019. u izdanju Disputa, rekla književnica Dorta Jagić, 'pincetom, gotovo urarski, uz nevjerojatan sluh za riječi i za zvukove koji prosječnom čovjeku izmiču i u životu, a kamoli ne u književnosti'.

Glavni junak 'Nemirnice' umirovljeni je urar Josip Majdak koji teško obolijeva te kreće na put prihvaćanja spoznaje o svršetku života, suočavajući se s vlastitom savješću koja mu u svijest dovlači sve one koje je na ovaj ili onaj način povrijedio ili na koje je odavno zaboravio.

'Nemirnica' iz naslova, kako nam objašnjava Gašpar, mehanički je titrajni sustav u satovima, regulator točnosti, ispravnosti, srce mehanizma.

'Otkucaji tog sata otkucaji su i našeg dobivenog životnog vremena. I u nama postoje titraji zaduženi za ispravnost naših postupaka, trebali bi postojati. Zapravo vjerujem da većina živi uvjerena u vlastitu ispravnost, zaslijepljena osjećajem autentičnosti i posebnosti i takvo neobjektivno mišljenje rođeno je valjda u istom trenutku u kojem i svijest o vlastitom postojanju. U satovima su greške otklonive urarskom pincetom, naše greške mogu se pak možda otkloniti ako zatražimo oprost - to je naša pinceta koja može ukloniti kvar. Sam čin oprosta nije uopće lagan, ali još je teže tražiti oprost', kaže Gašpar te priču Josipa Majdaka smatra i svojom.

'Tiče me se ta njegova priča. Zapravo mislim da bi se trebala ticati svakog jer ona nije samo o tome što nam se događa kad osjetimo da smo pri zalasku života, već je to priča o životu, o svemu našem proživljenom, pa i o onome što bi za nama moglo ostati neriješeno, dakle o dugovima koje možda imamo prema drugima, prema sebi. To je roman i o onom trenutku s kojim ćemo se svi mi susresti zbog prilično banalne spoznaje da smo rođeni i da svakim danom sve više curimo', kaže nam Gašpar.

Za nju, dodaje, dobra priča čuči i čeka u nekim našim dubljim slojevima, čije dubine prekapamo i preslažemo ovisno o dobi u kojoj se nalazimo.

'Na polovici sam života i to je vrijeme u kojem se takva pitanja, o dosad proživljenom, javljaju prije spavanja ili čak prekidaju san. Kad budem starija, vjerojatno će se naseliti i u budna stanja, preuzeti veći dio dana', objašnjava Gašpar te je, kao i u ranijim svojim romanima u kojima se bavila disfunkcionalnim obiteljima, i u ovome, kako je rekao njezin urednik Josip Pandurić, 'maestralna u prelijevanju motiva' i u 'minuciozno ispisanim psihoprofilima' naizgled sasvim običnih ljudi u krugu životnih okolnosti, ni boljim ni gorim od onih naših.

Za Majdaka bismo, zbog njegovih karakternih manjkavosti opisanih u romanu, mogli reći da je bio gad, kaže Gašpar, ali napominje da bismo suditi trebali tek nakon što promislimo o vlastitim manjkavostima. U životima općenito nije sve pojednostavljeno, svedeno na nekakvu monokromnost, upozorava – između je mnogo nijansi.

'Možda pronađemo neke sličnosti između sebe i tog gada, možda nas određene sekvence njegova života podsjete na neke u našim životima koje smo odavno zaboravili. Tko bi pamtio sve situacije u kojima smo bili sebični, lažljivi, nevjerni, neumjereni? Toliko toga ružnoga zabrtvimo u sebi, ali kreirani smo tako da su nam kapaciteti za to - ogromni. Pritom smo blagoslovljeni i licemjerjem jer da nismo, termini 'poštenje' i 'čast' bili bi izvan uporabe. Ovako ih možemo neprestano i do mile volje eksploatirati. Izazov je bio pisati baš iz tog razloga, ne suditi onome koji je nalik nama, razumjeti ga, ne učiniti ga odvratnim zbog nečega što nam je blisko i u čemu ima toliko ljudskog', kaže Gašpar.

'Pišem o onome što se možda nekom neće svidjeti jer smo pritisnuti sa svih strana nekom nametnutom estetikom života, a koja je ustvari grozan kičeraj', dodaje.

'Sve je oko nas ušminkano, naši životi na društvenim mrežama prikazuju se lakirani i posuti šljokicama, nema nesretnih i napaćenih, to se više jednostavno ne može i ne smije biti. Jer je sramotno. U tom javnom izlogu pretvorili smo sami sebe u aranžirane artikle. Ali istinski život daleko je teži i mračniji. Borimo se s neimaštinama, s bolestima, nepravdama, alkoholizmom, drogama, zlostavljanjima. Ako se netko ipak usudi javno izreći da je u nekoj trpnji, proglasit ćemo ga slabićem', kaže Gašpar, dodajući da zna da se to većini neće svidjeti jer je 'daleko od zlatnog reza naših života'.

'Kad kažem da nije svaka majka uistinu majka i da svaki otac nije brižan i požrtvovan te da je život unutar nekih obitelji poput pakla, to se velikoj većini ne sviđa jer je to ispuštena očica zbog koje se može rasparati slika idilične obitelji u koju moramo i želimo vjerovati. To naše moranje dio je te visoke estetike koncepta života bez mane koji si namećemo i koji ne podnosi ništa teže od ukrasnog filtra na mobitelu.

Ali ono o čemu pišem u knjigama ne izmišljam i ne zamišljam. Ja to poznajem', kaže Gašpar, za koju je Denis Derk u svojoj kritici u Večernjem listu rekao kako život koji opisuje 'ne umata u društveno-političke oblatne'.

'Nema ('Nemirnica') danas tako često zloupotrebljavanu povijesnu dimenziju, ne bavi se političkim preokretima i diktaturama, ne sudi ljudima s kvazipovijesne distance, ne drži političke prodike, ne docira nikome i nikada. Josip Majdak nije ni s jedne strane željezne zavjese, a mogao bi nam biti susjed, rođak, prijatelj, poznanik ili obrtnik kojem nosimo pokvarene satove', navodi Derk.

'Moji likovi imaju snažan otisak prošlog i ovog vremena u kojem žive unutar korica romana. Ili životare. Nisu na rubu siromaštva, nezaposleni, alkoholičari zato što im je dosadno i ne znaju gdje bi sa sobom, oni imaju svoj 'prapočetak' i razloge koji su ih doveli u takva stanja i pripadaju ovom vremenu i ovoj situaciji, nešto ih je takvima učinilo! Ali ja ne serviram čitatelju tako da ga sama hranim 'na žlicu', već će se on poslužiti sam. Ili neće. Želim reći da se moji tekstovi mogu jasno vremenski odrediti locirati bez toponima i otisnutih datumara.

'Imam to neko svoje malo mjesto od povjerenja u izdavačkoj kući Disput, nešto vjernih čitatelja, uglavnom lijepe kritike, nekoliko dragih kolega pa je iz te pozicije lako ustrajati na poštenju pri pisanju. I to nije lažna skromnost, ja to doista osjećam tako i zahvalna sam svakom čitatelju', kaže Gašpar.

Ne sjeća se, priznaje, trenutka u kojem je započela pisati svoj prvi roman, ali pamti trenutak u kojem je shvatila da ima 'nešto što bi možda mogao biti roman'.

'Od tada sam uspjela napisati šest knjiga, a i nadalje mi je misterija kako. Za kraj godine planiram novi roman 'Velika stvar'. Ako bude sve po planu i ako ne naiđem na neki zid koji neću znati preskočiti. Na to uvijek malo računam pa sam oprezna s najavama. Roman je to o motivacijskom govorništvu i nadriliječništvu, o supružnicima koji su u toj raboti pronašli izvor lake zarade. Ta me tema okupira već duže vrijeme i tu mi je posebno zanimljivo propagiranje lakog i jednostavnog života koji to nije jer smo nečim sami to skrivili, jer navodno ne prepoznajemo kako je lako ispraviti vlastitu pogrešnu putanju samo ako to silno želimo te učinimo neke banalne i glupe predradnje. Zašto bi život trebao biti tako jednostavan i lagan, ispunjen blagostanjem i zadovoljstvom i zašto uopće mislimo da je takvo nešto moguće, a zreli smo ljudi i prosječne inteligencije?

Otkad postanemo svjesni sebe, neprestano ga optužujemo da nas razočarava, kao da on ima neke veze s našim pretjeranim očekivanjima. Taj naš siroti život bičujemo srditi na sebe i nemoć da išta promijenimo, preklinjemo ga, ali u konačnici se borimo za svaku minutu dužeg bivanja u njemu. Ovdje se manje bavim ljudima koji posežu za tim radionicama i predavanjima o sreći i blagostanju, onima kojima to donosi utjehu i nadu da će ozdraviti, otplatiti hipotekarni kredit, pronaći partnera, već onim ljudima koji su u stanju tako banalizirati tuđu muku i nesreću i navečer mirno usnuti u neki svoj, vjerojatno logoroičan i infantilan san. Ne sudim ih jer i sami su nesretnici koji trebaju preživjeti, iako su možda mogli raditi kakav časniji posao', poručuje Gašpar.

Uz Mihaelu Gašpar, u finalu 13. književne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman su Nataša Govedić ('Kako zavoljeti morskog psa?, Sandorf), Bojan Žižović ('Stranka', Sandorf), Ena Katarina Haler (Nadohvat, V.B.Z.) i Damir Karakaš ('Proslava', OceanMore). Pobjednicu ili pobjednika proglasit ćemo 20. svibnja.