Na popularnoj stranici Rotten Tomatoes film je skupio čak 92% pozitivnih ocjena filmske kritike što ga svakako čini jednim od najhvaljenijih filmova posljednjih godinu dana, a poseban naglasak stavljen je na fenomenalnu Leu Seydoux za koju mnogi smatraju da je upravo u ovom filmu ostvarila ulogu svoje dosadašnje karijere.

Redateljica Hansen-Løve prema vlastitom priznanju željela je 'ogoliti' glumicu, odnosno prikazati je u jednom realnom svjetlu, bez pretjerane šminke i s običnom odjećom samohrane majke, daleko od glamura u kojem ju je publika do sada gledala u mnogim filmovima. Film 'Jednog lijepog jutra' u Hrvatskoj je premijerno prikazan prošlog tjedna u sklopu Festivala mediteranskog filma u Splitu, a njegova radnja prati Sandru, mladu majku koja samostalno odgaja kćerku te istovremeno redovito posjećuje bolesnog oca. Dok se ona i njezina obitelj žustro bore oko toga kako ocu osigurati potrebnu skrb, Sandra se ponovno povezuje s Clementom, prijateljem kojeg dugo vremena nije vidjela. Premda se Clement nalazi u ljubavnoj vezi, njih se dvoje uskoro upuštaju u strastvenu aferu.

Lea Seydoux je za portret Sandre dobila nominaciju za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji glavne ženske uloge, a pored nje kritika je najviše pohvalila i istančanu te vrlo suptilnu režiju Mije Hansen-Løve. Upravo s redateljicom i scenaristicom ovog odličnog filma u suradnji s njegovim domaćim distributerom MCF Hrvatska donosimo vam ekskluzivni intervju u kojem Hansen-Løve govori o tome kako se rodila ideja za film, što joj je bilo važno prilikom odabira glavnih glumaca te koje je sve autobiografske elemente iskoristila za priču.

Film 'Jednog lijepog jutra' u domaća kina stiže u četvrtak, 29. lipnja.

Kako se rodila ideja za film 'Jednog lijepog jutra'?

- Nakon što sam završila s radom na svom prethodnom filmu 'Bergmanov otok', ova me priča automatski pronašla. Tijekom zime 2019. i 2020. godine pisala sam scenarij, a djelomično sam bila inspirirana očevom bolešću dok je on još uvijek bio živ. Kroz pisanje scenarija istovremeno sam pokušala shvatiti kroz što sve prolazim te sam željela istražili osjećaje koji se nalaze na različitoj strani spektra - osjećaj tuge, ali i osjećaj ponovnog rađanja, novog života. Čak i ako je sve to nestabilno, ono što u filmu likovi Sandre i Celementa imaju iznad svega je radost. S njezinim ocem, ona osjeća samo bol. Tako da jednostavno rečeno njezina su radost i njezina bol dvije priče koje skupa koegzistiraju. Bila sam zainteresirana pronaći kinematografsku formu kako bih pokazala tu koegzistenciju.

Film prikazuje emotivne odnose progonjene nedostatkom, odsutnošću?

- Likovi Georga i Sandre dijele zajedničku potrebu za ljubavlju. Čak i kad Georgov um više ne funkcionira najbolje, on ostaje svjestan da voli jednu osobu, njegovu prijateljicu Leilu. Konstantno mu nedostaje i boji se da ju više nikada neće vidjeti. Ljubav je također vrlo važna i za Sandru; ljubav prema vlastitoj kćeri, prema ocu te prema Clementu koji će postati središnjica njezinog života. Ljubav koja se nalazi u srcu egzistencije te ranjivost koja s njom dolazi možda je također i ono što zbližava Georga i Sandru, pogotovo u trenucima kad njih dvoje više ne mogu komunicirati. Na ovaj ili onaj način, ljubav je ta koja spaja likove u ovom filmu. To se također odnosi i na Sandrinu majku koja možda djeluje odvojenom, ali je svejedno prisutna i za svoju kćer i za Georga premda su njih dvoje razvedeni

Sandra se mora oprostiti sa svojim ocem.

- Pokušala sam ispričati priču o tome kako je žaliti za nekim tko je, zapravo, još uvijek živ. Georg više nije otac kojeg je Sandra poznavala, ali on je još uvijek prisutan. Čak i uslijed gubitka moždanih funkcija, dio njega - njegov senzibilitet, njegovo postojanje - prisutno je. Željela sam da gledatelji istovremeno osjete i nestajanje i postojanje, te na prvi pogled kontradiktorne pojmove koji za mene predstavljaju temelj emocije ovog djela. Pokušala sam prikazati tu emotivnu vezu koja ide iza bolesti, ispričati priču o tom čudnom tugovanju kako bih ga čim bolje shvatila. U konačnici je Sandra ta koja se mora osloboditi vlastitog oca kako bi se vratila svom životu; u svemu tome postoji nešto iznimno sebično, ali nužno. Ona obgrljuje sreću koja joj je ponuđena, ali sve to dolazi kroz prizmu napuštanja. I iz toga se rađa krivnja. To je nešto o čemu sam također željela progovoriti ovim filmom.

Središnje pitanje filma je žrtvovanje. Sandra ne izražava često svoje osjećaje, ali pomaže ocu pronaći njegove riječi.

- Sandra je uhvaćena u onome što proživljava. Njezin dnevni život prepun je obveza: prema njezinom ocu, prema njezinoj kćerci, prema poslu prevoditeljice, a koji se sastoji od misli drugih ljudi… Postoji tek nekoliko kratkih trenutaka tijekom dana u kojima ona može i stigne izraziti vlastite osjećaje. Zbog toga što se tijekom svojih posjeta uvijek trudi natjerati oca na bilo kakvu konverzaciju, zbog toga što mu je toliko posvećena, ne može mu govoriti o stvarima koje sama prolazi. Što se njezinog odnosa s Clementom tiče, to je u početku isključivo veza temeljena na strasti u kojoj vrlo malo prostora i vremena ostaje za bilo kakav razgovor. Sandra je sposobna sebe istaknuti u fizičkom obliku ljubavi, puno više nego u usmenom.

Pitanje memorije, sjećanja proteže se kroz čitav film. Ono uzmiče Georgu koji se trudi povratiti sjećanje, a Sandrina majka, čini se, samu sebe želi rasteretiti prošlosti.

- Paradoksalno, sjećanje je na očevoj strani… To je vrlo vjerojatno zbog muških i ženskih figura u povijesti moje obitelji. U pričama koje pišem, majčinske figure puno se lakše okreću budućnosti, dok su očinske figure fundamentalno puno više melankolične. Ponekad mi se čini da sam naslijedila malo od obje strane. To je također i unutarnja tenzija u mojim filmovima: iskušenje da osoba bude melankolična do granice samouništenja koje se isprepliće s obgrljivanjem života i vlastite sudbine.

Glumica Lea Seydoux je u filmu izvrsna.

- Napisala sam ulogu Sandre s njom na umu. Dugo vremena me ona kao glumica privlači, ali upravo nas je ovaj lik uspio spojiti. Mislim da je u svojih nekoliko posljednjih filmova koje je snimila bila sjajna, ali željela sam je u ovom djelu prikazati u jednom potpuno novom svjetlu. Posljednjih godina se na Leu Seydoux gleda kao na neki objekt požude. Ona na vrlo snažan način personificira stanovitu seksualnu privlačnost, određen nekonvencionalni glamur… U filmovima je učestalo 'previše ušminkana', previše na sebi ima sjajne odjeće. U ovom djelu puno je jednostavnija, i u načinu kako fizički izgleda, ali i kao lik. Željela sam je lišiti njezinih zavodničkih atributa. Iz tog razloga ima jako kratku kosu, gotovo da je ogoljena. Gledamo je kao majku, u svakodnevnoj rutini. Na taj način u njoj više ne vidimo poželjnu ženu, već je promatramo kako ona promatra druge i kako ih osluškuje. Sve sam pokušala obrnuti kako bismo se kao gledatelji približili njezinom unutrašnjem karakteru, njezinoj tajanstvenosti. Također i njezinoj tuzi, što me iznimno dira.

Kako ste se odlučili za glumca Pascala Greggoryja i kako je on pristupio ulozi Georga?

- Pascal Greggory bio je očit izbor za ovu ulogu. To je glumac kojeg sam oduvijek voljela i koji je odgovarao točno onome što sam tražila u liku Georga - eleganciju, odmjerenost, osjećajnost pa čak i pomalo uznemirujuću fizičku sličnost s mojim ocem. Možda zvuči ironično što sam tražila da nastupi u ulozi u kojoj nema previše dijaloga budući je on na neki način utjelovljenje jezika, pogotovo u filmovima Erica Rohmera. No, sve je to imalo nekog smisla zbog toga što sam željela da sami dođemo do riječi koje se nalaze unutar njega samoga, kako bismo što bolje osjetili taj gubitak. Bojala sam se da će ga uloga prestrašiti, ali dogodilo se baš suprotno. Interpretacija takve bolesti kao glumca ga je iznimno zaintrigrirala te vjerujem da ga je Georgova nježnost i rezerviranost čak i intimno dotaknula. Sretna sam što sam radila s njim zbog toga što mi je dao svoje puno povjerenje te sam ga vrlo lako mogla voditi kroz scene. Vrlo dobro poznajem tu bolest, a Pascal ju je napravio 'svojom', s poniznošću. Kad ne može komunicirati riječima, njegovom liku ostaje glazba, ali ga i to boli budući ga upravo glazba vraća u njegov stari život kojem više nema pristup. Na povratku iz staračkog doma Sandra sluša glazbu i na taj se način povezuje sa svojim ocem. Sve to ima pomalo mističan osjećaj; možda još uvijek postoji mogućnost njihove zajedničke komunikacije kroz Schubertovu glazbu.

Lik Clementa (Melvil Poupaud) nije idealiziran unatoč avanturističkom životu kojeg vodi. On se čak doima kao da ga proganja grižnja savjest u vezi njegove veze sa Sandrom.

- Prije nego sam započela s pisanjem scenarija, upoznala sam kemičara koji mi je pričao o svom poslu i tada sam otkrila da je taj posao jako daleko od klišeja znanstvenika koji sjede u visokotehnološkim laboratorijima po cijele dane. S jedne strane postoje ta putovanja koja me impresioniraju, a s druge radi se o vrlo skromnoj i jednostavnoj dnevnoj rutini. Te dvije strane učinile su mi se poetskim i to mi se jako svidjelo. Željela sam da lik Clementa bude poput sna za Sandru i za gledatelje, ali isto tako i da bude realan, a ne neka filmska fantazijica. Zbog toga sam film snimala u pravim uredima gdje rade kemičari, uredima koji su pomalo zastarjeli, u laboratorijima Jardin des Plantes. Što se Clementove grižnje savjesti tiče… Istina je da mi gledamo čovjeka koji, u konačnici, vara svoju suprugu. Neki će ga zbog toga osuditi, ali to nije onako kako ga ja vidim. Dugotrajna veza u kojoj se nalazio bliži se kraju, a druga - koja ga je iznenadila - tek započinje. No, njemu je teško prekinuti sa svim onime što ima kod kuće. Njegova veza sa Sandrom postaje strast, Clement joj se ne može oduprijeti. A istovremeno je uznemiren zbog toga. Naposlijetku, i on je samo ljudsko biće. Činjenica što se ne može osloboditi od supruge preko noći i da nije dovoljno jak da se prestane viđati sa Sandrom za mene ne predstavlja izvor njegove ogorčenosti. To nije jednostavan izbor, on treba vremena za odluku, a na sve se to također može gledati i iz perspektive njegovog senzibiliteta. Zaljubljen je u jednu ženu dok živi s drugom, nalazi se u situaciji koja je ili banalna ili univerzalna - zavisi kako odlučite na to gledati. Sve u svemu, nije mu lako. Svi likovi u mojim filmovima imaju vlastite razloge zbog čega nešto rade; snimam samo one likove prema kojima i sama osjećam određenu dozu empatije, bez obzira na njihove slabosti. Voljela sam snimati Melvila u ovoj ulozi jer je to glumac s kojim sam oduvijek željela raditi. Njegova ozbiljnost, njegov šarm, njegova vječna mladolikost te preciznost glumačkog nastupa je ono što ga je učinilo idealnim glumcem u mojim očima. Tijekom rada s njim stalno sam se zapitkivala zbog čega sam toliko dugo čekala da ga angažiram u nekom svom filmu. On je vrlo lako mogao nastupiti u svim mojim dosadašnjim djelima.