'Pomalo monotonu svakidašnjicu sestara Ave i Bele u njihovoj izoliranoj otočkoj sredini, promijenit će Zagrepčanka Doris. Kako bi preživjele zimu, sestre oglašavaju iznajmljivanje stana, na koji se javlja prevoditeljica iz Zagreba. Njezin će dolazak pokrenuti promjene u životima žena različitih generacija i oprečnih karaktera od kojih svaka ima svoje snove, nadanja i očekivanja, uspone i padove…', stoji u najavi predstave na stranicama HNK Ivana pl. Zajca, kazalištu gdje je uspješno gostovala. Radi se o adaptaciji teksta 'Sjecišta' mlade osječke autorice Beatrice Kurbel, čiju adaptaciju potpisuje Ana Vilenica, jedna od tri glumice. Predstavu je režirao Ivan Vanja Alač, scenografiju potpisuje Karla Kocijan, glazbu izvodi Sergio Kovačić, a producent je novinar Ante Peričić. Kuriozitet je da je predstava nastala u produkciji Centra za kulturu Grada Novog Vinodolskog, što svakako treba pozdraviti, s obzirom na rijetkost takvih trenutaka na domaćoj kulturnoj sceni - obično predstave putuju iz većih sredina u manje, a s ovom je stvar obrnuta.

Ana Vilenica smatra da je 'Otočka terca' pokazala kako se pravac kulturnog djelovanja može mijenjati: 'Ovo je komad koji je "mala sredina" Grad Novi Vinodolski i Centar za kulturu Novi Vinodolski poklonio velikim sredinama. Već dugo osjećam da su se "veliki gradovi" nekako istrošili u nekoj nepotrebnoj utrci za - nečim. Razvojem digitalne tehnologije zapravo više nije nužno biti "na izvoru", u centru velikog grada, taj se izvor može pomaknuti u male sredine gdje posebno mi umjetnici imamo nešto što je zapravo pravi luksuz svugdje, a posebno u velikim sredinama. To je - vrijeme. Vrijeme za kreativno stvaranje. Zato mislim da je vrijeme da male sredine usmjere svoje resurse ne nužno na gostovanja iz "velikih sredina", već na ulaganja u svoje kreativce, mladost i stvaranje. Posebno one koje se bave najisplativijom gospodarskom granom u RH – turizmom, pa nisu siromašne i to mogu.'

Upitana ima li kulture van granica Zagreba, dramska prvakinja HNK Ivana pl. Zajca Olivera Baljak izjavila da je ima itekako, samo što ponekad ostane bez adekvatnog odjeka, što ovim tekstom nastojimo barem malo ispraviti, a dala je i svoje viđenje zašto je tako: 'Mislim da je često razlog u financijama jer kritičari nisu stimulirani niti im se putuje na vlastiti trošak, pa mnogo toga ostane neviđeno i nedovoljno popraćeno. Problemi centra su uvijek i svugdje slični: s jedne strane velika koncentracija kazališnih događanja i kazalištaraca, a s druge strane i kritičarima, pa i medijima, lakše, jednostavnije i jeftinije je posegnuti za prvim i bližim događanjima. To je ono: tko bliže oltaru, bolje čuje misu!'

Treća od glumica je Branka Petrić Fehmiu, diva jugoslavenskog glumišta, koja je rođena upravo u Novom Vinodolskom i koja nam je otkrila da je gradić prije Drugog svjetskog rata bio ljetovalište gdje su ljetovali Dubravko Dujšin i Zinka Kunc: 'Glumci su preko ljeta donosili radost, što sam slušala od svojih roditelja. Nešto je ostalo od toga. Općina je prepoznala to nasljeđe i uložila novac.'

Petrić Fehmiu ima bogato iskustvo i još se živo sjeća mnogih detalja iz svog dugog života pa je s nama podijelila neke od njih: 'Vrlo su važni profesori kod kojih ćete doći kao student. Moj profesor je bio Tomislav Tanhofer, koji je radio u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Polagala sam prijemni ispit s pjesmom Mate Balote, našeg čuvenog pjesnika. Možda da to nije bio Tanhofer, koji je znao prepoznati Balotu, ja nikada ne bih postala glumica. Imala sam sreću da radim s najvećim redateljima, naprimjer s Bojanom Stupicom i Harisom Pašovićem. Za život jednog glumca nema veće časti nego da igra jednu predstavu hiljadu i po puta ('Buba u uhu' Ljubiše Ristića), kao što sam ja. Da smo se malo više potrudili, možda bismo nadmašili Peru Kvrgića i Lelu Margitić. Također, bilo je prekrasno raditi na 'Balkanskom špijunu' Duška Kovačevića. Impresionirao me i Ivor Martinić, mladi dramatičar.'

Premda je zagazila duboko u deveto desetljeće života, Petrić Fehmiu ne razmišlja o glumačkoj mirovini: 'Mirovina se sastoji od riječi "mir". Uz glumca mi to ne ide. Ako vam radi glava, ako možete misliti, pamtiti, hodati – onda nema problema. Kad je moja unuka maturirala, ja nisam mogla doći na proslavu jer sam snimala film. Glumci budu ogorčeni kad ne mogu dobiti veliku ulogu u poznim godinama, ali ja nemam taj problem. Mi smo na neki način glumačka porodica, moj suprug je bio Bekim Fehmiu, vjerujem da ga se još sjećaju. Uliks, moj sin, je isto glumac, koji živi u New Yorku, a moja snaha Snežana Bogdanović je isto glumica.

Zanimljivo je da do ove predstave Petrić Fehmiu nikad nije glumila u Novom Vinodolskom: 'Moj lik je glumica, doslovce se poklapa s mojim životom - glumica koja se na kraju karijere vraća na otok, gdje živi njezina sestra. Sestra je na otoku provela cijeli život, a moj lik je preko glume prošao čitav svijet. Tako se ja vraćam, poslije 60 godina, u svoje rodno mjesto. Moj pokojni suprug Bekim Fehmiu i ja smo ljetovali u Novom, ali nam nikada nije palo na pamet da tamo glumimo. Rad na tom projektu je možda za mene jedno od najljepših iskustava. Znate, retko se desi da se stvari tako poklope. Čitava ekipa je sjajna, stvorila se takva hemija, kockice su posložile. Raduje nas momenat kad ćemo se ponovno naći, kad ćemo ponovno doći pred publiku. Gdje god smo bili, nama predstava donese mnogo radosti. Rad na toj predstavi je jedno od mojih najlepših kazališnih iskustava. Dok smo pripremali predstavu, nitko nije ni sanjao da će se dogoditi nešto takvo. S obzirom na moje godine, mora da ima neki poseban razlog kad stajete pred publikom, postoji mnogo veća odgovornost. Meni prilaze ljudi poslije predstave i drago mi je da sam ja i glumica, konačno su to vidjeli. Posebno me veseli što ćemo nastupiti u Bolu na Braču, odakle je moja porodica krenula na sjever.'

Kad smo kod gostovanja, Vilenica nam je otkrila kakvi su planovi s predstavom: 'Kao i sa svakom: igrati je. Ja sam sada pomalo distributer predstave i pokušavam je plasirati na scene širom Hrvatske, ali ne pod svaku cijenu. Ovo ljeto imamo dosta izvedbi po Jadranu, pa eto otvaramo Festival u Omišlju, potom slijedi Kastavsko kulturno leto, pa Zadar, Bakar, Bol, Rovinj, Makarska tj. Podstup, Novalja, otok Babac, Novi Vinodolski i tako dalje. Nadam se da ćemo najesen gostovati i u Zagrebu, Varaždinu, Dubrovniku i Osijeku, a s obzirom da je dio tima prvakinja Jugoslavenskog dramskog pozorišta naša divna Branka Petrić Fehmiu, nadamo se posjetiti i Srbiju.

Vilenici je to bila prva adaptacija dramskog teksta prilikom koje se suočila s brojnim izazovima: 'U trenutku kada sam shvatila da ću morati sama adaptirati tekst prva proba bila dogovorena za dva tjedna. Mi smo, naime, bili u jednoj specifičnoj situaciji, a u jednom je trenutku čak bilo pitanje hoćemo li odustati ili završiti projekt o kojem smo, u tom trenutku, maštali više od dvije godine. Beatrice na žalost nije mogla izdvojiti vrijeme da nam ponudi novi draft, pa sam se u to morala upustiti sama jer smo potrošili budžet za dramski tekst. To je uistinu prvi put da sam se ohrabrila i stala iza nekih riječi koje sam sama napisala. Samim time glumački proces mi je bio tako zanimljiv, jer još nikad nisam slušala kako netko izgovara moje misli. Bea je napravila sjajan kostur i njezina drama je također jako interesantna, ali nešto mračnija u tonu od onog što smo mi znali da bi "leglo" našoj publici i vrućoj, ljetnoj premijernoj noći.'

Zadržala sam dosta njenog, posebno jednu tako lijepu poetsku notu koju ona piše tako dobro, živo i nježno, a za jednu Slavonku mogu reći da totalno osjeća otok i tu tihu monotoniju samačkog otočkog života, tako da me je skroz iznenadila. Lik Bele koji je jedan od najjače napisanih likova i za koji je moja draga kolegica Olivera Baljak dobila nagradu "Fabijan Šovagović", svakako je njezino djelo. Zato mi je bilo žao da nismo zajedno završile cijeli komad. Ja sam ta dva tjedna doslovno pisala tri drafta dnevno, potpuno manijakalno i uz pomoć mog "životnog druga" Edija koji meni još uvijek najbolje piše od svega što čitam u Hrvatskoj. Feedback mi je davao i prijatelj redatelj Slobodan Karajlović i producent predstave Ante Peričić, ali i redateljica Ivana Čoh čije sam pisanje zavoljela već davno. Ona se jako dobro snalazi u dijalozima i konkretiziranju likova. I tako (hvala Bogu) a i po reakcijama publike, ovaj put imali smo sreću pa tekst nije ispao "puno baba - kilavo dijete". Na kraju svega, super mi je bio komentar glumca Mare Martinovića koji je rekao - "neobičan komad, misliš da je o ničemu, a o svemu je"', dodala je.

Kao što je istaknula Vilenica, Baljak je za izvedbu u 'Otočkoj terci' dobila glumcima najdražu nagradu - onu koja nosi ime Fabijana Šovagovića: 'Kao što sam i rekla prilikom preuzimanja nagrade, da je lijepo ne nadati se, ništa ne očekivati i dobiti nagradu, to i sad mislim. Osobito mi je drago da sam dobila 'Šovagovića' jer je ona posebna, prestižna i baš glumačka. I to nagradu koju dobiješ od kolega. Primila sam je i kao nagradu nama trima, ali eto, ja sam bila ta koju je pomilovalo! Ma koliko nagrada dobili svaka je uvijek nova, svaka je poželjna i svakoj se veselim. A daje mi i dodatnog poticaja da radim i dalje. Lijepo je da nagrade kapnu svako toliko. Neka njih!'