‘Država je odlučila stati na kraj udovicama hrvatskih branitelja koje žive u izvanbračnim zajednicama, a primaju mirovine pokojnih muževa. Za hvatanje udovica u prijestupu na teren šalju potpuno pogrešnog čovjeka. Krešo je nezaposleni biolog, posrnulog samopouzdanja i u bračnoj krizi.’ Tako glasi sažetak radnje ‘Ministarstva ljubavi’, novog filma Pave Marinkovića, koji će svoju premijeru doživjeti ovih dana na Pulskom filmskom festivalu.

Marinković je rođen 1967. godine, završio je dramaturgiju na ADU i autor je nekoliko nagrađenih drama. Kao režiser je samostalno debitirao 2009. s ‘Ljubavnim životom domobrana’ (prethodno je surežirao i napisao scenarij za ‘Trešetu’ iz 2006), a 2013. radi dugometražni dokumentarac ‘Okupacija, 27. slika’ čija je svjetska premijera održana na Festivalu u Karlovyim Varyima.

U ‘Ministarstvu ljubavi’ Marinković je okupio izvrsnu glumačku ekipu, koju kao sentimentalni biolog predvodi Stjepan Perić, a tu su još Ecija Ojdanić, Olga Pakalović, Ksenija Marinković, Alma Prica, Dražen Kühn, Milan Štrljić, Bojan Navojec i drugi. Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Češke, s hrvatskim Telefilmom kao glavnim producentom, te bi mogao privući publiku svojom originalno zamišljenom ljubavno-političkom tematikom.

MINISTARSTVO LJUBAVI - Trailer from TeleFilm on Vimeo.

Vaš prvi samostalni cjelovečernji film se zvao ‘Ljubavni život domobrana’, a sada ste snimili ‘Ministarstvo ljubavi’. Što vas toliko privlači u vezi ljubavne tematike?

Naravno da riječ ‘ljubav’ u naslovu nosi kičastu konotaciju šund romana i sapunica. Priznajem: oba moja filma bave se emotivnim odnosima među ljudima, sazrijevanjem pojedinca kroz takve odnose pa je ‘ljubav’ tema filmova koliko god je se intelektualci sramili. Naravno, u slučaju ova dva filma ne radi o klasičnim ljubićima, a riječ ‘ljubav’ u naslovu je višeznačna.

Hoće li vaš sljedeći film opet imati ljubav u naslovu, jeste li razmišljali o trilogiji?

Iako bi i u mom sljedećem filmu ljubav mogla voditi glavnu riječ, neće je biti u naslovu. Ne radi se naravno ni o kakvoj trilogiji, iako se i tu pojedinac nalazi u potrazi za sobom kroz vlastito samopouzdanje i vlastite emocije. Tako je to i kod mojih slavnijih kolega - Woodyja Allena, Truffauta, Alexandera Paynea, Noah Baumbacha – koji se kreću na sličnom teritoriju.

Možete li objasniti kako je došlo do toga da vas jedna zakonska odredba inspirira na snimanje ovog filma? O čemu je tu riječ?

Zakonska odredba je logična i bizarna istovremeno. Udovicama darujemo mirovinu zbog ratnih zasluga pokojnih muževa, ali im uzimamo pravo da tu mirovinu uživaju s novim odabranicima. Osuđujemo ih na blagostanje i samoću. U taj sam svijet postavio svog junaka, krivo odabranog inspektora, emotivno osamljenog, a profesionalno neispunjenog. Naravno da postoje i dramski i komični potencijali u sukobu tih dvaju svjetova, jer udovice same po sebi, bez kontrapunkta, dramski ne znače ništa – tek dosjetku. Cijela zamisao potaknuta je novinskim člankom na koji sam naišao – ne biste vjerovali - na teletekstu.

Snimali ste film oko Drniša. Kako je prošlo to snimanje na terenu i kakve su bile reakcije stanovnika tog inače zanemarenog kraja na dolazak filmske ekipe?

Snimanje je bilo naporno jer smo snimali u Dalmatinskoj zagori prošlog srpnja, kad se temperatura tri sedmice nije spuštala ispod 35 stupnjeva. Tako da je bilo dosta prolivenog znoja. Ljudi iz Drniša i okolice su izrazito gostoljubivi. Naravno da su bili znatiželjni glede tematike filma, a kad su saznali o čemu se u filmu radi, na moju radost nisu promijenili raspoloženje iako je među njima dosta ratnih veterana.

Kako je to biti udovica Domovinskog rata? Je li to cjeloživotna etiketa? Može li se prestati biti udovica?

Sigurno nije lako biti udovica, naročito kad vam suprug mlad pogine u ratu. Primanje obiteljske mirovine jedna je od mogućnosti egzistencije. Film ne propituje izbor udovica. U filmu nam nije bila namjera ikoga moralno osuđivati, a emotivni izbori udovica osobne su prirode, njime se može manipulirati političkom korektnosti, a uvijek je teško utvrditi pravedan balans između zasluga i povlaštenog statusa. U našem filmu jedna od junakinja uistinu je prestala biti udovica i to joj je u dobrom smislu promijenilo život. Ali to je tek jedna od mogućnosti kojom smo uljepšali našu priču. To je film, a ne život.

Jeste li za pisanje scenarija istraživali konkretnije ovu tematiku, primjerice razgovarali sa ženama koje se nalaze u toj poziciji, ili je sve izraz vaše mašte?

Ne radi se o dokumentarnom ni o igranom filmu baziranom na istinitim događajima. Radnja filma je izmišljena. Nisu izmišljeni zakon i statistički podaci oko kojih sam se konzultirao. Iz kojih proizlaze mogućnosti kojima smo se u filmu bavili.

Kada je riječ o Domovinskom ratu i braniteljima, uvijek se lako nađe netko tko će izjaviti kako ovaj ili onaj film ili knjiga i slično vrijeđaju osjećaje i ugrožavaju dignitet Domovinskog rata. Kakve reakcije vi očekujete, mislite li da bi moglo biti prigovora te vrste na vaš film?

Mi smo napravili pošten film koji, uvjeren sam, nikoga ne vrijeđa. Bavi se ljudskim, a ne političkim. Ali živimo u čudnom vremenu ideološkog rata tako da se može dogoditi da nekome film bude nepoćudan. Ja sam pak siguran da je 'Ministarstvo ljubavi' film koji sam sebe može obraniti od svih ideoloških napada. Ali ne sviđa mi se mogućnost 'nepoćudnosti' koja kao da nas vraća u vremena kad su SUBNOR i Partija bili ti koji su propisivali kako i o čemu se smije, a o čemu se ne smije umjetnički progovarati. I sam strah je poguban.

Može li se reći da je ‘Ministarstvo ljubavi’ ‘ženski film’?

Na radi se o ‘ženskom filmu’. Kamera se praktički ne odvaja od glavnog junaka muškog spola i cijeli film prati njegovo emotivno sazrijevanje. Mislim da će se film jednako dopasti i muškarcima i ženama.

Okupili ste impresivnu ekipu glumica u ‘Ministarstvu ljubavi’. Kako je bilo raditi s njima?

Impresivnu glumačku ekipu okupili smo jednostavno. Utvaram si da je moj odnos s glumcima dobar. Ja njih volim, a mislim da mi oni ljubav vraćaju. Ne bojim se glumaca, a kad nekog odaberem, onda mu i vjerujem. Stjepanu Periću i Draženu Kühnu snimanje filma bilo je jako naporno, s obzirom na visoke temperature i intenzitet rada. Bili su duhoviti, pametni, maštoviti, disciplinirani. I Ecija Ojdanić je napravila vrlo lijepu ulogu. Nije joj bilo lako jer su zbog plana sve njene scene bile utrpane u posljednji tjedan snimanja. Trebala se uklopiti u već definirane odnose. Glumci s manjim ulogama mogli su pak u dva dana snimanja napraviti krasne epizode, što su mnogi i učinili.

Što očekujete od prikazivanja filma u Puli?

Pula je vrlo specifičan filmski festival. Taj ogroman prostor ne reagira dobro na hermetične filmove. Naš film je crowd pleaser i nema taj hendikep. Od projekcije u Areni očekujem da publika emotivno živi s glavnim junakom. Očekujem da film proradi. Željeli smo napraviti pametan film za publiku i u Puli ćemo na djelu vidjeti kako to funkcionira.