Premda je Miro Gavran naš najprevođeniji i najizvođeniji autor u inozemstvu mora se priznati da su zagrebački kazališni krugovi mjesecima izražavali zdravu skepsu u vezi praizvedbe njegovog najnovijeg teksta 'Svaki tvoj rođendan' u Hrvatskom narodnom kazalištu. Uglavnom se govorilo da autoru njegovog populističkog profila nije mjesto u našoj najvećoj kazališnoj kući, koju obavija veo elitizma, a u skladu s time čula su se i pitanja kamo to srlja HNK u svojoj repertoarnoj politici.

Ali u slučaju praizvedbe Gavranovog najnovijeg vješto napisanog, jednostavnog, lepršavog, zabavnog i na trenutke duhovitog teksta, ali bez imalo kontroverzi i provokativnih pitanja i uvida, pokazalo se da autor ispod tog gotovo sapuničastog tematskog okvira zapravo progovara o našem pravu da budemo svoji i ostanemo vjerni sebi, usprkos tome što od nas zahtijevali (ili nam nametali, savjetovali itd.) roditelji, obitelj, poslovna zajednica ili društvene i političke prilike.

Dobro poznati, a opet drukčiji, stiliziraniji i suvremeniji Miro Gavran

Usto, predstava nas upućuje da se osvrnemo unatrag i da potražimo onaj ključni trenutak u djetinjstvu ili mladosti, koji nas je odvojio od nas samih, a time i od naše sreće i zadovoljstva, te da konačno smognemo snage i hrabrosti i budemo ono što jesmo. U tom kontekstu praizvedba 'Svakog tvog rođendana' prezentira nam dobro poznatog, a opet drukčijeg, stiliziranijeg i suvremenijeg Miru Gavrana.

Tom dojmu uvelike su pridonijeli redatelj Rene Medvešek i dramaturginja Jelena Kovačić, koji su uz pomoć uvjerljivog i razigranog glumačkog ansambla HNK-a postavili na scenu zabavnu i duhovitu, rasplesanu i raspjevanu, vrlo pitku obiteljsku kroniku, koja međutim ni u jednom trenutku ne ubada i ne provocira nego mirnim, jasnim i toplim jezikom rastvara, zapravo neostvaren Marijanov život.

To postiže nizom kratkih, vizualno atraktivnih i rasplesanih scena, koje se naposljetku slijevaju u zaokruženu cjelinu. Sve te scene međusobno su odvojene muzičkim brojevima (skladatelj Matija Antolić) i reprezentiraju po jedan Marijanov rođendan, odnosno, neku od ključnih dionicu njegovog života. Svako to slavlje, priređeno gotovo protiv Marijanove volje, postaje samo okvir za razotkrivanje obiteljskog licemjerja i dotad skrivenih preljubničkih odnosa.

Opći optimistični dojam

Specifičnost svakog rođendana potcrtana je i odvojena od prethodnih i drukčijim bojama iznimno stiliziranih i vizualno atraktivnih kostima Doris Kristić, kojima je kostimografkinja izrazila specifičnost epoha, primjerice, na proslavi desetog Marijanovog rođenadana kostimi su žuti, kad slavi dvadeseti rođendan svi su odjeveni u zeleno, na proslavi tridesetog svi su u crvenom itd., jedino je Marijan stalno u crnom. Općem optimističnom dojmu priodonijela i scena Tanje Lacko, video Ivana Marušića Klifa i zaigrana, vesela koreografija Pravdana Devlahovića.

U fokusu obiteljske priče 'Svaki tvoj rođendan', specijalno napisane po narudžbi HNK-a, nalazi se Marijan i njegova obitelj – njegovi roditelji Vinko i Anica, Vinkova ljubavnica Helena i druga supruga Biba, Marijanova supruga Karmen i ljubav života Stela, Marijanova sestra Sanja, te prijatelji npr. Boris i njihova djeca, koje pratimo od rođendana do rođendana tijekom punih šest desetljeća, dakle, od kasnih pedesetih (1957.) do današnjeg vremena. Naglasak je na intimnoj strani života i pred našim se očima odmotavaju, gotovo kao u sapunicama, obiteljski odnosi, rođenja i smrti, brakovi i razvodi, preljubi i nevjere, poslovni uspjesi i neuspjesi, te narkomansko i alkoholičarsko ludilo, a na kraju svi ti događaju donose uvid u povijest jedne obitelji, čiji su likovi vođeni i usmjeravani kojiput pozitivnim, a ponkekad negativnim obiteljskim mehanizmima.

Generacija koja se ne zna izboriti za sebe

Glavni lik je slavljenik Marijan kojeg je utjelovio Luka Dragić, donijevši na scenu tipičnog predstavnika generacije, koja nije naučila izboriti se za sebe. On tijekom tih šest desetljeća odraste, završi fakultet, oženi se i dobije dijete, postane udovac, međutim, tek se u sedmom desetljeću života spletom okolnosti ponovno sretne sa svojom prvom ljubavi, srodnom dušom, kojoj je zbog obiteljih trauma i svog kukavičluka dopustio da ode.

Dakle, trebalo mu je sedam desetljeća da shvati prioritete u životu. Tu je i lik Vinka, Marijanovog oca, uzrok Marijanovih problema i rasapa obitelji,točka od koje je sve počelo. Vinka je izvrsno utjelovio Goran Grgić, uvjerljivo dočaravši nepristupačnog oca koji pokušava upravljati i manipulirati životima drugih te na taj način ne dopuštajući im da se ostvare i razviju svoje potencijale. Vinkova pozicija u obitelji značajna je i zato što on istovremeno predstablja matricu ponašanja koju nekoliko desetljeća kasnije ponavlja Damir, njegov unuk. Posebno je značajan nevelik lik Zorana, Bibinog sina, kojeg je utjelovio odlilan Krešimir Mikić. On je nakon narkomanskog iskustva i dugotrajnog traženja samoga sebe doživljava metamorfozu i potom negdje u Madridu pomaže ljudima 'da se skinu sa života i budu svoji'. Drugim riječima, da se 'skinu' s obiteljskog licemjerja i malograđanštine, što im i skreše u lice, te prihvate sebe i konačno slijede svoj put. Za razumijevanje priče važan je i lik Marijanove sestre Sanje, koja je tek u sedamdesetoj godini oprašta Borisu pogrešku iz mladosti. Nju je sjajno interpretirala Olga Pakalović. U nisci živopisnih likova izdvaja se i kratka anegdotalna rola Dubravke, Borisove supruge, koja napušta obitelj i sina i odlazi u Indiju kako bi pronašla sebe.

Viđenje stvarnosti kroz previše ružičaste naočale

Najslabija karika u predstavi je tek naznačen društveni i politički kontekst koji je djelomično i uvjetovao obiteljske turbulencije što je tipično za Gavranov rukopis. To je tek ocrtano u nekoliko kratkih replika ili scena (od važnosti Partije za dobivanje posla u socijalizmu preko Titove štafete do značaja braniteljskog statusa), kao upliv u živote junaka ili kao odraz na poslovnu situaciju, primjerice, Marijanovog oca. Naime, predstava govori i o tome kako različiti događaji u određenom vremenskom razdoblju, pa tako i društvene i političke mijene, posredno ili neposredno utječu na nas i naše formiranje te naše akcije i reakcije u obitelji i u zajednici, te u tom kontekstu neuspostavljanje konkretnijeg dramskog odnosa s turbulentnom hrvatskom prošlošću tijekih tih šest desetljeća djeluje kao izbjegavanje stvarnosti, odnosno, kao viđenje stvarnosti kroz previše ružičaste naočale.

Je li nam zaista potrebno punih 70 godina da se oslobodimo loših i zagušujućih obiteljskih veza?

Također je upitno zanemarivanje utjecaja drugih čimbenika poput obrazovanja, školovanja, putovanja, sredine, politike, vremena i prostora u kojem živimo na naše živote. Zar se zaista izvan obitelji i obiteljskih odnosa ništa ne događa, ili se ne događa ništa bitno? Je li nam zaista potrebno punih 70 godina da se oslobodimo loših i zagušujućih obiteljskih veza? Gdje su te mačete kojima možemo rezati gnjile veze s obitelji? I na kraju, je li tema obitelji toliko značajna zbog političke aktualnosti, ili je ona zaista naš toliko težak teret?

U svojim glumačkim interpretacijama još su se istaknuli Daria Lorenci Flatz kao Marijanova majka Anica, Silvio Vovk kao Marijanov sin Damir, Jadranka Đokić kao druga Vinkova supruga Biba, Ana Begić Tahiri kao Helena, Mislav Čavajda kao Marijanov prijatelj Boris i Vanja Matujec kao Elizabeta. Svojim interpretacijama manjih likova pridonijeli su još Luca Anić, Vlasta Ramljak, Iva Mihalić, Ivana Boban, Alen Šalinović, Ivan Glowatzky, Ivan Colarić i Ivan Jončić.