'Osjećao sam se kao da snimamo parodiju filma 'Redovnice nastupaju', opisao je 66-godišnji Almodovar trenutak kad je u lipnju na Sveučilištu Oxford primio počasni doktorat za svoj doprinos filmskoj umjetnosti. Humor je možda u svom posljednjem filmu 'Julieta' odlučio ignorirati, no on je, unatoč svim boljkama s kojima se slavni redatelj suočio posljednjih godina u svom privatnom životu, još uvijek dio njega.

Almodovarov posljednji filmski projekt veliki je zaokret u njegovoj karijeri. Inspirirale su ga, kaže, pripovijetke kanadske spisateljice i nobelovke Alice Munro. Poželio je te bolne životne priče prenijeti na filmsko platno. I sam se, otkriva, protekle godine suočio s mnogim problemima koji su utjecali na njegovo filmsko stvaralaštvo.

'Godine su učinile svoje, ne možeš ostati imun na sve što se događa danas u svijetu. Ne možeš ostati imun na bol koja je posljednjih godina postala moja svakodnevica. Moj posljednji dvadeseti film zbog svega toga je drama. Nema u njemu ni traga humora i zaigranosti. Nitko u njemu ne pjeva. Odlučio sam se za promjenu i 'Julieta' je upravo to. Vjerujem da će je publika prihvatiti', nada se Almodovar. Dok je film bio u nastajanju, u glavnoj ulozi želio je vidjeti Meryl Streep, no s vremenom je promijenio planove pa se, umjesto engleske adaptacije radnog naslova 'Silence', odlučio za španjolsku verziju s Adrianom Ugarte u glavnoj ulozi.

'Julieta' je odraz mog duha posljednje tri godine, poručuje Almodovar

'Ne mogu snimati filmove izvan Španjolske. Tako se udaljavam od onog što uistinu jesam. Znate zašto volim Munro? Zato što je ona bila kućanica koja odlično piše. U jednu ruku i sebe smatram kućanicom. Fascinira me njezino umijeće da o svom liku kaže sve i na kraju priče u biti o njemu ne znamo ništa, manje nego na početku. Nekad sam bio strastven, provokativan, danas kad se moj život polako mijenja neke druge stvari koje me zaokupljaju dolaze do izražaja u ovom filmu', objašnjava. Posljednje tri godine života pati od jakih migrena i sve više voli samoću.

'Vrlo dobro znam što je samoća. Usamljen sam od desete godine kad sam obožavao Bergmana, a moji vršnjaci su me zbog toga smatrali nekim čudakom. Kasnije je prestala biti dio mog života, danas je opet biram. Morate iskusiti samoću da biste mogli stvarati. U godinama sam kad inspiraciju ne nalazim na svakom uglu, moram je potražiti duboko u sebi. Sve mi je postalo teže. Bojim se da se pretvaram u mizantropa. Želim znati za tuđu patnju i s njom se poistovjetiti, ostati empatičan, ali nekako sam se previše počeo izolirati od svijeta. Španjolski novinari me prozivaju jer se ne pojavljujem na filmskim ceremonijama. Ne mogu. Ne čujem na jedno uho, reflektori uzrokuju moje migrene, želim izbjeći neugodne situacije. Uostalom, ne pijem i ne drogiram se, ne želim biti partybreaker pa ostajem kod kuće, objasnio je redatelj svoje današnje principe.

U Cannesu ove godine s glavnim zvijezdama njegova novog filma 'Julieta', Adrianom Ugarte i Emmom Suarez

Ne voli, kaže, nostalgiju no pomalo ga brine što sloboda, tolerancija i ljepota koje su obilježile jednu filmsku dekadu u španjolskoj kinematografiji polako nestaju.

'Neki filmovi koje sam snimio u osamdesetima danas bi bili skandalozni. Tada su bili samo provokativni', smatra Almodovar. U razgovoru se dotakao i politike. Izlazak Velike Britanije iz Europske unije za njega je bio veliki šok.

'Za mene je London uvijek predstavljao slobodu. Ovamo sam došao 1971. za vrijeme Francove diktature u Španjolskoj, možete zamisliti što je za mene značila Engleska onda. Brexit je početak rađanja jednog lošeg morala, straha i nesigurnosti u Europi. Bojim se da će time samo jačati konzervativna politička struja u Španjolskoj. Posljednje četiri godine u mojoj zemlji bile su prožete velikim nezadovoljstvom i padom životnog standarda. Nisam to osobno iskusio, ali znam ljude koji jesu. Realnost uvijek pronađe put do mojih filmova. 'Julieta' možda nije metafora današnje Španjolske, no nije tek slučajnost da su moji prijašnji filmovi bili puno sretniji', zaključuje Almodovar.