Zapravo je riječ o ponešto promijenjenoj verziji filmskog scenarija istoimenog popularnog Grlićevog filma koji je dobio nekoliko značajnih priznanja, a nedavno i glavnu nagradu za strani film na Međunarodnom filmskom festivalu u Santa Barbari. Publika je film zdušno prihvatila, a o tome najbolje govori podatak da projekcije i dalje pune kinodvorane. Kazališnu verziju te priče o profesoru povijesti, nacionalistu i homoseksualcu Vjekoslavu Kralju, njegovom nepokretnom ocu i bivšem ustaškom časniku Hrvoju Kralju, policajcu Srbinu Anti Samardžiću, koji mora položiti ispit iz Ustava RH kako bi zadržao službu, i njegovoj supruzi Maji te njihovom neočekivanom i iznenadnom zajedništvu režira Vinko Brešan, autor filmskih hitova 'Kako je počeo rat na mom otoku', 'Maršal' i 'Svećenikova djeca', a tekst filmskog scenarija adaptirala je Željka Udovičić.

Uloge tumače Borko Perić kao Vjekoslav Kralj, Nikša Butijer kao Ante Samardžić, Ana Maras Harmander kao Maja Samardžić, Damir Poljičak kao Hrvoje Kralj, Matija Šakoronja kao učenik Stazić i Vedran Mlikota kao svećenik, glazbu je napisao Mate Matišić, kostimografiju je realizirala Doris Kristić, a scenografiju Dragutin Broz.

Kako je došlo do toga da se u Kerempuhu radi predstava prema tekstu filma 'Ustav RH'?

Te se ideje sjetio ravnatelj Duško Ljuština te je pozvao mene kao redatelja i dramaturginju Željku Udovičić da po filmskom scenariju i nekim nadopisanim scenama napravi kazališnu adaptaciju. Ta nova verzija ostavila je na mene pomalo sjetan, tužan i dramatičan dojam. Odmah sam osjetio generalni pravac kojim želim ići, naravno ne i sve rukavce tog pravca. Naime, rad na predstavi je proces istraživanja na sceni, koji radim s glumcima, a premda odredim generalni smjer, zajedno istražujemo i otkrivamo što će donijeti koja scena. Glumci Kerempuha su briljantni i fantastično su reagirali na tekst. Sve što valja u predstavi njihova je ideja, a što ne valja – moja.

Pretpostavljam da nije lako raditi predstavu nakon Grlićevog filma koji je postigao velik uspjeh i dobio brojne nagrade. Je li vas to opterećivalo? I oslanjate li se na film ili ste se udaljili od filmskog scenarija?

Niti se udaljujem niti se približavam. Kazalište je drukčiji medij i u njemu na drukčiji način pripovijedamo nego na filmu. Kazalište je bitno artificijelnije od filma, tu ne moramo robovati realizmu, tako da predstava uvijek donosi neko novo iščitavanje.

Što vam je bilo najzanimljivije u priči? Naime, likovi su vrlo pitoreskni - policajac Srbin, bivši ustaški časnik i profesor nacionalist homoseksualac - na neki način prikazuju hrvatsko društvo u malom, iznoseći u prvi plan teme koje se guraju pod tepih, od pitanja manjina i nacionalizma do odnosa prema homoseksualizmu.

Tekst me je najviše privukao zato što je to priča o vrlo nesretnim ljudima. A pričati priče o nesretnim ljudima kroz Tomićev humoristički diskurs, koji ja volim, veliko mi je zadovoljstvo. To je moj stil i moj način. Nisam otišao u političku dimenziju, mene je zanimala samo jedna stvar: da pokušam dovesti gledatelje u poziciju da uđu u cipele tih junaka – Srbina Vasilija, koji je promijenio ime i sad se zove Ante, i tog homoseksualca Vjekoslava Kralja koji se oblači u ženske haljine i odlazi na Gornji grad. Idemo obuti njihove cipele i pokušati iz njihove vizure vidjeti svijet i ono što oni proživljavaju.

Što je novo u vašem redateljskom konceptu predstave?

Od početka sam imao ideju da to bude kombinacija Ante Tomića i predstave 'Mirisi, zlato i tamjan' Slobodana Novaka. Naime, u centar smo postavili krevet s umirovljenim ustaškim časnikom Hrvojem Kraljem, ocem Vjekoslava Kralja, i sve se zapravo vrti oko njega kao oko Madone kod Slobodana Novaka.

Je li u radu na predstavi sudjelovao nekim svojim prijedlozima ili savjetima suautor filmskog scenarija Ante Tomić?

Kao i prilikom prve zajedničke suradnje, kad sam radio predstavu prema njegovom romanu 'Ljubav, struja, voda i telefon', on se nije petljao. No mi smo ga gnjavili i mučili ga tražeći da nadopiše neke nove scene. Naime, mene je zanimalo da razvijam odnos između Ante Samardžića i Vjekoslava Kralja, da on bude razigraniji, pa je Tomić dopisao njihove scene učenja Ustava RH. Borko Perić kao Vjeko Kralj i Nikša Butijer kao Ante Samardžić, koji su vrhunski glumci, na svoj način, dakle drukčije nego što je to postavljeno u filmu, iščitali su svoje uloge. Oni su naprosto divni. Budući da je kazalište drugi medij, onda to i njih povlači da drukčije grade svoje likove.

S obzirom na to da se predstava izvodi u Satiričkom kazalištu Kerempuh, u što ste zapiknuli kritičku bodlju?

Ne razmišljam na taj način. Jednako bih taj tekst, 'Ustav Republike Hrvatske', radio u HNK-u, kao i u Kerempuhu. Naprosto iščitavam taj tekst na svoj način. Hoće li biti smiješan? Ne znam. Hoće li biti tragičan? Ne znam. Ovisi o tome koliko bude dobar. Ako bude dobar, bit će i smiješan i tragičan. Ako bude loš, neće biti ni jedno ni drugo.

Deklarativno prihvaćamo različitosti, ali smo u suštini homofobično društvo. Kako je u konačnici postavljen lik profesora, homoseksualca i nacionalista Vjeke Kralja?

Stalo mi je do toga da svi likovi budu simpatični i dragi gledateljima. Ovo će biti predstava u kojoj će se na sceni kretati neki dragi i nesretni ljudi, uključujući i bivšeg ustaškog časnika Hrvoja Kralja. Ako to postignem, onda sam uspio u svom naumu.

Neki tvrde da je priča predstave, odnosno filma takva da se preko nje možemo obračunavati s utvarama prošlosti, koje kao društvo nismo razriješili. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Ne! Filmovi se ne obračunavaju ni s čime. Filmovi postoje da bi ispričali neku zanimljivu priču, da bi se gledatelji identificirali s nekim junacima i da bi osjetili neku emociju. Film, kao i kazališna predstava, malo je preskup za obračunavanje s nekim ili nečim i općenito za takve političke igre. Kazalište i film moraju se baviti sudbinom čovjeka, a ne obračunavanjem s onim ili ovim politikama. To me nikad nije zanimalo.

Međutim, predstava nesumnjivo ima političku dimenziju?

Najveća politička dimenzija koju netko može ispričati u kazalištu i na filmu je priča o sudbini jednog čovjeka. Nema veće politike od toga. Jer u sudbini jednog čovjeka kriju se sve tragedije politika koje nas udaraju. Prema tome, tko radi film ili predstavu o jednom čovjeku, radi i politički film, odnosno političku predstavu. A tko ide raditi predstavu s tezama, pitanje je što uspije napraviti.