Potonji je, kao što je poznato, prije dva tjedna ekspresno najuren s gradonačelničkog trona nakon 17 godina drmatorske vladavine u kojoj je (između ostalog) permanentno optuživan za diktaturu kičeraja i urbanističku devastaciju Moskve.

Neslužbeni izvori kažu da je prijelazna vlast pod vodstvom dugogodišnjeg Lužkovljevog suradnika Vladimira Resina odlučila do idućeg ljeta potrošiti, ako treba, i milijardu rubalja (33 milijuna dolara) za selidbu kipčine koja je već postala nekovrsna antiatrakcija najveće europske metropole. Turisti i struka laćaju se fotoaparata u čudu otvarajući usta - ali  to baš ne čine uz uzdahe ekstaze ili strahopoštovanja, nego često uz reakcije 'Ajme, kakav monumentalan kič’ i slično.

Orijaška metalna statua Petra Velikog iz 1997. godine za mnoge je tipično megalomansko djelo višestruko nagrađivanog režimskog umjetnika, Zuraba Ceretelija. Riječ je o osmoj najvišoj statui na svijetu i redovitom kandidatu svjetskih izbora top 10 najnakaradnijih spomenika planete.

Skandal se raspirio nakon parlamentarne inicijative da se Ceretelijeva metalska kompozicija ‘prirodno’ preseli u Petrov grad, negdašnju rusku prijestolnicu koju je početkom 18. stoljeća dao izgraditi taj okrutni prosvijećeni apsolutist – u Sankt Peterburg, dakle. No petomilijunski ‘Piter’ grad je poznat po kulturnoj samosvijesti i opiranju nekim moskovskim civilizacijskim utjecajima, pa je gradonačelnica Matvijenko odmah dala razjasniti kako kod njih već postoji ‘sasvim dosta, sasvim dostojnih spomenika osnivaču grada’. 

Voli darivati drugim nacijama, a one nešto manje vole primati

Još je grublje odgovorila peterburška gradska skupština, zamolivši u izjavi da se njihov grad ‘zaštiti od darova sumnjive vrijednosti’, i ‘ulože sve snage da se tim monumentom ne unakazi Sankt Peterburg’. Zastupnik Tjuljpanov čak je predložio da se Ceretelijev gigant daruje rezalištu starog željeza.

No to se ipak ne bi trebalo dogoditi jer ima u Rusiji gradova koji se diče povijesnom ulogom u Petrovoj epohi, a njihove suvremene političke elite očito dijele Ceretelijev estetski doživljaj. Kao dobrovoljni udomitelji već su se javili Voronjež, Uljanovsk, Petrozavodsk, Orel, Arhangelsk…

O spomeniku su i ranije kružile zanimljive glasine. Prema nekim svjedočanstvima, iz stotina tona željeza, bronce, čelika, mjedi i pozlate, kontroverzni ruski skulptor gruzijskog porijekla izvorno uopće nije pravio Petra Aleksejeviča, nego Kristofora Kolumba koji je trebao biti Ceretelijev 'Kip slobode': ruski poklon SAD-u za 500. godišnjicu otkrića Amerike. No navodno je SAD pristojno odbio poklon. Slično su postupile i neke latinoameričke države, a naposljetku i Kolumbova rodna gruda Španjolska. Stoga je konstrukcija prerađena u ruskog imperatora na jedrenjaku, te je sa svojih skoro 100 metara (viša od Kipa slobode) čudno ‘natandrčena’ na obalu rijeke Moskve, samo jedan riječni zavoj od crvenih kremaljskih zidina. Cereteli demantira da je njegov Pjotr Veljikij zapravo Kolumbo.

Taj višestruko odlikovani stvaratelj još iz sovjetskih vremena uživa status narodnog umjetnika, a u Moksvi ima i svoj muzej. Sudjelovao je u krupnim arhitektonskim projektima kao što su modernizacija Manježa pod Crvenim trgom, rekonstrukcija Hrama Hrista Spasitelja te memorijalni centar Pobjede na Poklonnoj gori.

‘Ne radi se o tome da je sve što Cereteli radi neupitno loše, no pitanje je koliko su neki spomenici prikladni za mjesta na koja su postavljeni’, izjavila je Natalija Samover, koordinatorica pokreta Arhnadzor.

Inače, od centra Moskve do predgrađa New Yorka svijetom se nađe podosta Ceretelijevih, manje-više ‘s Mjeseca vidljivih’ radova u rasponu od neoklasicizma do simbolizma, ali neki su prilično loše prihvaćeni. Primjerice, 2006. godine Cereteli je New Yorku poklonio memorijal ‘Za borbu protiv terorizma u svijetu (Suza žalosti)’. Tridesetmetarsko djelo izazvalo je nezadovoljstvo u lokalnoj javnosti i usporedbe s vaginom, a nedavno je premješteno u luku Bayonne u New Jerseyju.

U zadnje vrijeme 76-godišnji Cereteli izjavljivao je da želi podići 100-metarsku statuu Isusa Krista na ruskom Solovjetskom otočju. Tamo, u Bijelome moru, nalazi se čuveni srednjovjekovni subarktički manastir, stoljećima izoliran od veće civilizacije. Otočje je nakon boljševičkog prevrata pretvoreno u prvi radni logor po kojem je Solženjicin napisao Arhipelag Gulag.

Slavni i po prirodnim ljepotama daleki i izolirani Soloviki imaju izuzetno vjersko i povijesno značenje za Rusiju, pa se oko namjera ‘narodnog umjetnika’ očekivano povela još jedna oštra rasprava.