Još tijekom studija slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Boris Bućan djeluje u krugu umjetničkog naraštaja okupljenog oko Galerije Studentskog centra. Galerija SC-a tada je živo mjesto istraživanja novih oblika umjetničkih praksi i njihovih mogućih društvenih funkcija.

Bućan, poput mnogih iz generacije sedamdesetih godina školovanih na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, istodobno djeluje i na području grafičkog oblikovanja. Ubrzo je napustio urbane intervencije kao oblik umjetničkog izričaja, ali ostao je prisutan u javnom prostoru više od dvadeset godina mijenjajući lice grada svojim plakatima.

Oduvijek kreativno nesputan, imao je sreću što je surađivao s naručiteljima koji ga nisu ograničavali, cenzurirali ili mu nametali svoja rješenja. Već je početkom sedamdesetih stekao povjerenje ključnih naručitelja: Galerije Studentskog centra, Dramskog kazališta Gavella ondašnje Galerije suvremene umjetnosti.

Rick Poynor, britanski pisac, kritičar, predavač i kustos, pomnjivo je za katalog analizirao Bućanove plakate iz tog razdoblja i reinterpretacija teško da može biti pohvalnija: 'Bućanovi plakati s kraja 1960-ih i početkom 1970-ih iznenadili su me jer su se i u Europi i u Americi u to doba djela takvog tipa rijetko, ako uopće, mogla naći. Bućanovi plakati bili su iznimno originalni i upućivali na smjer izrade plakata koji nigdje drugdje nije niti približno bio istražen na tako temeljit način. Taj je prvi susret bio jedan od onih trenutaka otkrivenja koji dovode do prevrednovanja predodžbe o području koje se sve do tada činilo dobro proučenim. Neobično je što djelo tako beskompromisne inventivnosti nije bilo zapaženo u dizajnerskim krugovima engleskoga govornog područja. Drugo što valja naglasiti jest činjenica kako ta rana djela, nastala kad je Bućan bio dvadesetogodišnjak, i nakon tri desetljeća jedva da su ostarjela te su se doimala kao vrlo rana najava konceptualnih trendova koji će se u svjetskom dizajnu pojaviti tek oko 2000., stoga nakon svih ovih godina taj sud o njima još uvijek stoji.'

Zbog jednog romana i jednog filma naslov ove izložbe više asocira na čežnju za glamurom, nego na buku i prljavštinu starih štamparija. Pa ipak, prije umjetničkog glamura koji je stigao mnogo godina nakon toga, Bućan je čekajući na prvi otisak plakata mnoge dane (a vjerojatno i jutra) proveo u tiskarama. Plakati bi potom slijedili svoju sudbinu završavajući na gradskim ulicama i plakatnim mjestima, da bi već nekoliko dana kasnije nestali. Tijekom godina njegovi su plakati postali svakodnevica sve dok jednog dana nisu iščezli. (R)evolucija oglašivačke industrije izmijenila je komunikacijske modele oglašivanja te su Bućanovi plakati postali dio prošlosti koja je i danas aktualna zahvaljujući muzejima.

Što otkupom, što donacijama Muzej suvremene umjetnosti danas posjeduje reprezentativnu autorsku cjelinu plakata Borisa Bućana. Ta zbirka iznimne vrijednosti tako je i omogućila izlaganje i istraživanje Bućanova opusa.

Osim što su njegovi plakati dio vizualne memorije mnogih generacija, važni su zbog inovacija u grafičkom dizajnu, ali i širenja pojma plakata i njegove percepcije.

Plakatni opus koji se danas nalazi u MSU-u predstavlja relevantan presjek Bućanovog stvaralaštva od samih početaka sedamdesetih godina do kraja prošloga stoljeća. Dizajnirajući plakate Boris Bućan upotrebljavao je reference iz masovne kulture, iz svakodnevnog života, kao i reference iz mnogih povijesnih umjetničkih stilova. U mediju plakata pronašao je jedinstven način preispitivanja odnosa i granica između umjetničke autonomnosti i društvenog konteksta, likovnih i dizajnerskih pravila, pokazujući dolazećim naraštajima umjetnika kako te granice valja neprestano pomicati.

Izložbu prati katalog s tekstovima inozemnih stručnjaka poput Ricka Poynora, međunarodno cijenjenog britanskog pisca, kritičara, predavača koji se specijalizirao za dizajn, medije i vizualnu kulturu te Georgesa Raillarda, francuskog akademika, pisca i kritičara koji se specijalizirao za slikarstvo modernizma. Seadeta Midžić, muzikologinja, u svom se tekstu osvrnula na Bućanove plakate za koncerte i previranja na glazbenoj sceni tijekom nekoliko desetljeća.

Kustosica izložbe je Kristina Bonjeković Stojković, a Bućanove plakate mogu se u MSU-u pogledati do 29. svibnja.

Boris Bućan samostalno izlaže od početka 1970-ih godina i realizirao je više od stotinu samostalnih izložbi u nas i inozemstvu, a sudjelovao je i na tristotinjak skupnih izložbi. Predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1984. Na Bijenalu u São Paulu bio je 1979. i 1989., a na Trijenalu u Milanu 1992. Osobito uspješna na međunarodnom planu bila mu je godina 2015. kada su njegovi radovi bili izloženi u velikim svjetskim središtima. Na izložbi The World Goes Pop u čuvenoj londonskoj galeriji Tate Modern bila su čak 33 njegova rada. U Budimpešti, u Ludwig muzeju na izložbi Ludwig Goes Pop + The East Side Story zastupljen je među svjetskim velikanima pop arta. Njujorška MoMA uzela je tri njegova plakata za izložbu Making Music Modern: Design for Ear and Eye, a među njima je bila i Žar ptica, koja tako postaje kultni plakat hrvatske umjetnosti grafičkog oblikovanja. Na istome mjestu opet je prisutan na izložbi Transmissions – Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980.

Radovi Borisa Bućana nalaze se u najvažnijim muzejima i galerijama diljem svijeta, primjerice, u MoMA-i, Cooper-Hewitt Museum, New York, Staatliches Museum für Angewandte Kunst, München, Deutches Plakat Museum, Essen, The Victoria and Albert Museum, London i drugima.

Hrvatsko dizajnersko društvo 2006. dodjeljuje Bućanu nagradu za životno djelo, a iste godine postaje član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.