Roman "Ljeta s Marijom" obuhvaća razdoblje od stotinu godina (od 1921. do 2021.), točnije stotinu ljetnih sezona, u kojima autorica pripovijeda epizode iz života junakinja, pet žena iz iste (svoje) obitelji koje nose ime iz naslova, a razlikujemo ih prema nadimcima: Marijeta, Meri, Maša, Marijola i Mara... Najstariju, Marijetu, rođenu početkom 20. stoljeća, upoznajemo kao šesnaestogodišnjakinju koja se suočava s neplaniranom izvanbračnom trudnoćom, a najmlađa Mara, rođena početkom 21. stoljeća, sto godina poslije, putuje Europom, nosi se s novim izazovima i iscrtava svoje digitalno obiteljsko stablo žena – ono koje je i u stvarnosti vezano uz kuću u kojoj su odrastale njezine pretkinje.

Podsjetimo, s Oljom smo nedavno povodom tog romana opsežno porazgovarali, a taj je intervju dostupan na ovoj poveznici.

Roman, netipične asocijativne strukture, koja ističe sve razlike i uzročno- posljedične veze pretkinja i potomkinja u stoljeću u kojem se sudbina žena u potpunosti promijenila, može se dovesti u vezu s romanom "Život djevojaka i žena" Alice Munro, koja, pripovijedajući o svakodnevici žena u kanadskoj provinciji, iznosi zapravo univerzalnu priču o odnosima majki i kćeri, prijateljstvu, odnosima s očevima i muževima. 'Ljeta s Marijom' fokusirana su na svakodnevicu, na intimno i skriveno, gdje se o velikim povijesnim događajima ne govori, ali se jasno čuje njihov eho. Ova knjiga ispisuje privatnu povijest žena na Mediteranu i Balkanu, pripovijeda o rodnom i nacionalnom identitetu, o domu i (ne)pripadanju, djevojaštvu, seksualnosti, zaljubljivanjima i razvodima, ali i ratovima, logorima, političkim previranjima, a posebno o utjecaju društvenih potresa i povijesnih okolnosti na privatne živote žena. Olja Savičević Ivančević poput svoje junakinje Marijole fikcijom rekonstruira stvarnost služeći se usmenom predajom, arhivskim snimkama, fotografijama, dokumentima i pismima u stvaranju poetskog ljetopisa koji postaje univerzalna priča o životima žena i u potpunosti nadilazi svoju zavičajnost.

Iz kritike Jagne Pogačnik (Kritika HDP, 26. rujna 2022.):

Ljeta s Marijom doista kreću u ispisivanje one dionice obiteljske povijesti koja je nepravedno ostala prazna, pa okljaštrenom obiteljskom stablu dodaju nove grane koje mu pripadaju i čine ga potpunim i cjelovitim, ispravljaju neke stare nepravde i tamne povijesne taloge dajući glas nevidljivim ženama koje se nisu uklapale u tipologiju "žena objekata" ili "žena konstrukcije" kako su ih tretirali veliki književni bardovi. Zbog toga je ovaj roman važan i aktualan, blago angažiran, ali sve to ipak nisu oni kriteriji prema kojima bih rado odredila kvalitetu nekog književnog teksta. A Ljeta s Marijom, nema potrebe više odugovlačiti, iznimno su kvalitetan književni tekst. Ispisan iz pozicije, u kontekstu službenih povijesti, tzv. "slabih glasova", napisan kako bi posvjedočio da je ono prešućeno i zatirano zapravo mjesto gdje stanuju one prave, životne priče, roman je to koji tematizacijom ženskog pripovijeda o svima onima kojima je dodijeljena rubna, marginalna pozicija, iz raznoraznih razloga – jer se njihovo prezime odjednom učinilo pogrešnim, jer su im sinovi poginuli na krivoj strani, jer spomenici više nisu po ukusu vladajuće ideologije, jer je čak i u dječji leksikon upisana mržnja prema pripadnicima druge nacije, pa i zato što imaju književni dar, ali su "žensko, pa mora sakrivat ča notaje". U tome smislu Olja Savičević Ivančević lijepo uklapa svoj novi roman u ono što je pisala ranije i što je u njezinom pisanju prepoznato kao – divlje i t(s)voje.