'Ako imaš prijatelje, onda znaš da ne živiš ni u ropstvu 'službenog' svijeta ni u ropstvu 'privatnog' svijeta, nego negdje 'iza zgrade', gdje možeš podijeliti s nekim cigaretu ili polovicu sendviča i možeš priznati što te stvarno muči i veseli, možeš se smijati i plakati na račun i svojih i tuđih isključivosti. Ako nemaš prijatelje, to većinom znači da ne govoriš ni jezik intimnosti unutar ljubavne veze, a vjerojatno ne znaš ni kako izgraditi druge povezanosti, primjerice roditeljsku povezanost s djetetom. Ne znaš kako dići svoje rampe, ne znaš kako spustiti mostove prema drugima. Jer prijateljstvo je od vrtićke dobi nadalje temeljna socijalna molekula prihvaćanja i sebe i drugoga. Kroz prijateljstvo upoznajemo moć zajedničke ludosti, moć zajedničke opuštenosti, moć zajedničke nesavršenosti, moć zajedničke igre', govori nam Nataša Govedić, objašnjavajući kako je došla do toga da se u svome prvom romanu za odrasle, 'Kako zavoljeti morskog psa?', pozabavi upravo temom prijateljstva.

E, sad, dodaje, ako hoćemo biti baš do kraja pošteni, onda je prijateljstvo teren na kojem ponekad upoznajemo i moć okrutnosti. Njen roman zato ima i hičkokovski element u kojem jedna prijateljica, Ofelija, poništi trideset godina gotovo svakodnevnog povjeravanja i povjerenja.

'Druga prijateljica, Kasai, mora se nositi s time da je proglašena 'biografskim otpadom'. Po reakcijama čitateljica i čitatelja shvatila sam da je to dosta često ljudsko iskustvo. Prijateljstva mogu postati tvornice zamjeranja, agresivnih ispada, okrivljavanja, projekcija, žestoke okrutnosti. Zato se bavim situacijom kad netko 'puca' u vas iz oružja koje se zove 'prekid svake komunikacije', ali zanimljivo je da prijateljstvo i dalje nije posve mrtvo. Dapače, simbolički pucanj je događaj koji može donijeti nove oblike života. Može vas i oživjeti', kaže Govedić, čiju je knjigu nemoguće strpati u bilo kakvu književnu ladicu.

Autorica u njoj, kroz 64 poglavlja, istražuje razne oblike pripovijedanja prijateljstva Ofelije i Kasai, 'na razini forme eksperimentirajući ne samo brojnim varijantama osobne fikcije, autobiografije ili samosuočenja', kako navodi izdavač Sandorf, 'nego i lirskih dionica, epistolarnih dionica, filozofskih dionica, interludija u formi bajke, prozne obrade dramskog i filmskog pripovijedanja, likovnih refleksija te proznih eseja'.

'Mnogi popularni žanrovi stvaraju osjećaj brze i samim time lažne cjeline. Dođe bistar detektiv i u sat vremena riješi stoljetnu piramidu zločina. Ili: jedan, dva, tri - i u romansi smo već sretno vjenčani. I to je razumljivo: cjelovitost nam je potrebna. Zato postoje čak i terapijske škole (primjerice, geštalt psihologija) koje nas uče kako stići do nje, ali poanta je u tome da se to nikad ne događa u tren oka. Cjelinu ne dobivamo 'na tanjuru', nego oprezno gradimo iz niza fragmenata, usporedbi, ispravljanja vlastitih iluzija. Važno mi je da se ta živa epizodičnost naših iskustava zadrži i u tekstu; da ne 'fejkam' cjelinu i ne glumim sveznajućeg pripovjedača, nego da dopustim da cjelina polako i 'divlje' izraste sama', objašnjava Govedić, čiji je roman i suradnja s umjetnicom Hanom Lukas Midžić, a koja je za 'Kako zavoljeti morskog psa?' izradila grafičku mapu.

'Godinama pratim i volim Hanu kao umjetnicu i jednog dana sam je iz čiste autorske intuicije zamolila da pročita prvo poglavlje koje sam napisala i likovno odgovori na njega. Krenuo je intenzivni dijalog likovnjakinje i spisateljice, u kojem je Hana nakon nekog vremena likovno izabrala perspektivu hičkokovske prijateljice iz romana, Ofelije. Njezine ljutnje. Ta obrana Ofelije puno govori o Hani. Inače, Mark Twain zapisao je da dobar prijatelj ostaje uz lika kad je on posve u krivu, dok svi ostali ostaju uz lik samo zato što je u pravu. Hana je Twainov čovjek. Jako mi je puno značilo to što je pristala na eksperiment nove, još neisprobane forme tog dvostrukog, likovno/književnog pripovijedanja, a još više to što putuje sa mnom kroz samo pisanje romana, tako da obje crtamo u tekstu, kroz tekst i protiv teksta; rastvaramo slike, ideje i emocije dvostrukim pogledom. Opet se pokazalo da čovjeku treba prijatelj za otkrivanje onoga što je 'naj-mojije'. Ne možemo to sami. To je zakon svemira: istina nastaje samo u necenzuriranom dijalogu', kaže Govedić, a s dobrim razlogom odabrala je to da joj knjiga ima baš 64 poglavlja. Toliko je naime i heksagrama u Konfucijevoj 'Knjizi promjene'.

'Iskreno, obožavam kinesku 'Knjigu promjene' i godinama je čitam kao zaigranu strukturu nesvjesnog. Za usporedbu s nečim što je poznatije našoj civilizaciji, Aristotel u svojoj 'Retorici' govori puno o tome kako emocije često sadrže 'mijenu'. Zavist je, primjerice, po Aristotelu, samo jedna etapa potajnog divljenja ili skrivena želja da postignemo ono na čemu smo nekome zavidni. Samim time, ona teži promjeni. 'Knjiga promjene' istražuje taj nemir, to živo kretanje svake pojedine emocionalne strukture. Okvir od 64 heksagrama iscrpljuje sustav promjena i zato sam na taj način strukturirala i roman. Kada mržnja prelazi u ljubav? Kada ljubav prelazi u mržnju? To mi se činilo kao ciklus promjene vrijedan najdublje pažnje. Mislim da su odgovori na ta pitanja i politički. Najsnažnije emocije imaju i najveće socijalne posljedice. Zanimalo me i što NIJE fikcija u nekom maksimalno intimnom prijateljskom odnosu. Što je 'neponištivo' stvarno, postojano', objašnjava autorica.

A 'morski pas' iz naslova, koje mu je značenje?

'Naši odnosi sadrže i gladne morske pse, ne samo pitoreskne plave lagune. 'Morski pas' je ono što je u nama psihotično, destruktivno, ono što nas napada i ne dopušta nam da živimo bez straha. Lako možete nekome postati morski pas, kao što i netko drugi lako to može postati vama. Zato postoje ratovi. Mene je zanimalo kako ući u ralje, ako treba i poginuti, ali prihvatiti morskog psa u sebi i drugima. Inače, ne znam jeste li to znali, ali suprotno hororcima u kojima su oni usamljeni strojevi za ubijanje, morski psi imaju jake socijalne mreže međusobnog druženja i mogu biti vrlo odani prijatelji drugim morskim psima. Australski biolog Culum Brown proučavao je njihove akustičke i koreografske obrasce komuniciranja i kretanja i zaključio da imaju dugogodišnja prijateljstva. Neki morski psi se strahovito međusobno iritiraju, drugi godinama plivaju zajedno. Zabilježena su i prijateljstva s ljudima. Dakle čak ni u prirodi morski pas nije 'samo' predator. Kao ni čovjek, uostalom', zaključuje Govedić, a u intervjuu za Novosti istaknula je kako je politički zanimljivo to što tek u posljednjih desetak godina imamo romane o velikim ženskim prijateljstvima, autorica kao što su Elena Ferrante, Lana Bastašić ili Zadie Smith, dok smo prije čitali samo o Ahileju i Patroklu, o Don Quijoteu i Sanchu Pansi, o Tolkienu i Lewisu.

'Žene tek počinju pisati o svojim prijateljstvima', kaže. 'Dugo vremena muška prijateljstva bila su znak 'bogatstva duše', dok se za žene mislilo da ih u odnosima prvenstveno zanima ljubavna romansa. Čak i kod Jane Austen imate puno romana u kojima je prijateljstvo 'nepotrebni višak' socijalnih odnosa čija je svrha brak. Za usporedbu, u istom 19. stoljeću, autori poput Dostojevskog i Tolstoja pisali su da je prijateljstvo najuzvišeniji oblik razmjene i popravljanja duša. Danas, zahvaljujući dugom procesu emancipacije ženskih glasova u književnosti, imamo autorice koje o prijateljstvu pišu i kao o natjecanju i međusobnom nadmetanju (recimo, Ferrante ili Zadie Smith), ali i kao oceanu neiscrpivog povjerenja (Ursula Le Guin ili Mary Oliver). Oba pristupa su legitimna jer vas prijatelj/ica može strahovito razljutiti, a može vam biti i postojana inspiracija ili oboje istovremeno. Bitno je da u svim pričama o prijateljstvu (koje traje) ne ustuknemo od 'morskog psa', od upoznavanja sebe kroz prijatelja i prijatelja kroz sebe. Mislim da epoha istraživanja žensko-ženskih prijateljstava u književnosti tek započinje', kaže Govedić, a iza sebe ima 13 znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i teorije književnosti, vezanih za teorije adaptacije, Shakespearea, teorije subjektnosti, afektologiju i dramatologiju strasti.

Posljednja, objavljena, kao i 'Kako zavoljeti morskog psa?', prošle godine, pod nazivom 'Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije', kroz primjere dramskih i proznih tekstova te filmova, poput Sofoklovog 'Filokteta', '4.48 Psihoze' Sarah Kane, priča Davida Fostera Wallacea i 'Melankolije' Larsa von Triera, istražuje etički, estetički i politički potencijal depresije koju Govedić opisuje i kao slojevit bojkot produktivističke matrice, neku vrstu pasivne revolucije.

Kao dugogodišnja aktivistica za dječja prava, Govedić potpisuje i dva romana za djecu, 'Mrežir' i 'Zmajir', te knjigu bajki 'Čarozapisi', a od 2012. stalno je zaposlena na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Surađuje i s Učiteljskim fakultetom na redovnom i doktorskom studiju dramske pedagogije. Jedna je od osnivačica i urednica kulturno-društvenog časopisa Zarez, u kojem je sustavno objavljivala kritike i eseje, glavna je urednica feminističkog časopisa Treća te stalna kazališna kritičarka Novog lista. Suosnivačica je performativnog kolektiva pod nazivom Institut za katastrofu i kaos.

'Moj tip fokusa su 'rastopljene stijene' ili tekuća jezgra intimnosti', odgovara nam autorica na pitanje koje je teme okupiraju u zadnje vrijeme.

'Pišem novi roman u kojem se bavim još jednom 'zabranjenom' temom, ali mogu vam otkriti da ima veze s dodirom kao prvom i posljednjom granicom erotike, baš kao i socijalne pravde', otkriva.

Uz Natašu Govedić, u finalu 13. književne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman su Ena Katarina Haler ('Nadohvat, V.B.Z.)', Bojan Žižović ('Stranka', Sandorf), Mihaela Gašpar ('Nemirnica', Disput) i Damir Karakaš ('Proslava', OceanMore). Pobjednicu ili pobjednika proglasit ćemo 20. svibnja.