Vispren, povremeno čak zaigran u svojim pjesmama, ali pokušamo li mu zamisliti lice dok čitamo njegovu poeziju, na njemu neće biti smiješka. Goran Čolakhodžić, student anglistike i rumunjskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nagrađen je Goranom za mlade pjesnike, a u obrazloženju njegove nagrade Davor Ivankovac je napisao: 'Svjestan da jedino ljubav može nadvladati (ili bar odgoditi) smrt, Čolakhodžić čini frojdovski obrat u poimanju erosa i thanatosa te ih, kao pravi majstor stapanja, neprekidno dovodi u istu tematsku i egzistencijalnu ravan, problematizirajući ih kao neodvojive životne datosti i potvrđujući ih opet iznova u najneočekivanijim situacijama.'

Gorana za mlade pjesnike osvojili ste zbirkom 'Na kraju taj vrt', u kojoj na ograničenom prostoru, i u ograničenom životnom iskustvu, odgovarate na egzistencijalna pitanja. Je li Goran za mlade pjesnike priznanje da je fokus na vlastito dvorište u globalnom selu potreban i pohvalan?

Samo pokušavam na njih odgovoriti, odnosno – još preciznije – ispipavam jedan od brojnih smjerova kojima bi se prema tim odgovorima moglo krenuti. Ali, znate, nije prvenstveno stvar u tim odgovorima, nego u putu koji se prelazi dok im se prilazi; poezija se od toga sastoji i na to igra. Nisam sklon gledanju na svijet kao na globalno selo, ako ništa onda zato jer prihvaćanje takve vizije svijeta već preskače brojne korake koje je trebalo prijeći prije toga: to je uzimanje (tobožnje) stvarnosti zdravo za gotovo.

U tom smislu, da, može se reći da sam se – barem u ovoj zbirci – odlučio pozabaviti 'vlastitim dvorištem', i u doslovnom i u prenesenom smislu, zato što sam htio krenuti od osnove, ocrtati konture prostora, misaonih i fizičkih, u kojima se krećem i vjerojatno ću se, u nekoj mjeri, nastaviti kretati. To je svakome potrebno. Je li pohvalno? Pohvala koju nagrada Goran nosi ide na račun kvalitete poetskog teksta i njegove dinamike (tako bar ja računam), a mnogo manje na račun tematskog polja koje istražuje pojedina zbirka.

U nekoliko pjesama koristite zaigranu rimu i ritam, čak na ironičan način imitirate formu soneta. Zašto ritam, zašto rima? Je li to izraz potrebe da vedrinu koju osjećate podijelite s drugima?

Tu se referirate na pjesme objavljene prošle godine u Zarezu. Ne bih rekao da su ondje uključeni soneti ironični, a naročito ne da su tek imitacije te forme: oni su formalno i retorički u punom smislu klasični soneti, a na sonet sam se pozvao kako bih odao počast nekim dragim autorima iz klasične literature i kako bih aproprirao tu tradicionalnu formu pišući o 'netradicionalnoj' ljubavi. Formalni instrumentarij zbirke 'Na kraju taj vrt' poprilično je drugačiji, tek su dvije-tri pjesme rimovane, a ima i mnogo pjesama u prozi. Dakako, povremeno i dalje pišem vodeći računa o ritmu i rimi, naročito ritmu. Pisanje formalno strogih pjesama zadovoljstvo je svoje vrste: osim uzbudljivosti zvučnih efekata koji se tako postižu, tu je i čista radost manufakture, užitak u mozganju, užitak u vještini nužnoj za takvo što i u njenim rezultatima. Tako da se mogu složiti da – dijelom – korištenje rime i ritma u poeziji i odaje i pridaje neku vedrinu.

Navodite da pišete pjesme više od deset godina. Što će se u vašem pisanju promijeniti nakon osvojenog priznanja Goran za mlade pjesnike?

Neće se promijeniti ništa. Morat ću pronaći odgovor na pitanje kamo dalje – varijacijama istog puta ili nekim sasvim drugačijim? Inače ću nastaviti u miru pisati kao i dosad i bit ću jednako samopouzdan i samokritičan kao i dosad. Nagrada i objavljivanje prve zbirke nipošto nisu garancija kvalitete ni prethodnih ni budućih mojih pjesama. Svaka je nova pjesma rizik i morat će trpjeti, zajedno sa mnom, kako moja vlastita, tako i tuđa kritička promatranja (bude li uopće publike koja će to čitati, a vjerojatno neće).

Vaše pjesme prevedene su na rumunjski i engleski. Kako ih doživljavate u prijevodu? Jesu li bolje ili slabije nego u originalu? Kakve su reakcije publike koja ih čita u prijevodu?

Petnaestak mi je pjesama iz zbirke na rumunjski odlično preveo, uz konzultacije sa mnom, Adrian Oproiu, za prigodu čitanja u Bukureštu prošli mjesec. Ondje je publika bila, čini mi se, uglavnom zadovoljna; primio sam nakon čitanja nekoliko čestitki i, po sadržaju kratkih razgovora koje sam vodio s prisutnim Bukureštancima, zaključio sam da je sve ono bitno preneseno i u rumunjske verzije pjesama. Na engleski sam pjesme preveo sam, tako da nisam potpuno zadovoljan tim prijevodima. Generalno, sve su mi pjesme daleko draže u originalu nego u prijevodu i smatram da se – kao i kod sve poezije – u prijevodu dosta gubi. Mogu, međutim, reći da mi je pjesma 'Lov' u engleskom prijevodu vrlo draga, pa možda i draža nego na hrvatskom. Dobila je nešto sasvim specifično prijenosom u jezik koji je ponekad mnogo više eliptičan, jezgrovitiji od hrvatskog.

Hoćete li s diplomom rumunjskog i engleskog jezika otići u inozemstvo? Priželjkujete li da vam pjesme vani otvore neka vrata?

Da sam ciljao na brz i uspješan odlazak, vjerojatno ne bih upisao Filozofski fakultet (znam, nema tu pravila). Ne, ne mogu reći da me zanima odlazak u inozemstvo na dulje vrijeme, naprotiv želio bih ostati u Hrvatskoj ako to ikako bude moguće. Dovoljno bogatstvo životnog iskustva pruža mi i ova zemlja, a i važni su mi svi međuljudski odnosi dosad razvijani kod kuće.

Smatram da je važno pokušati doprinijeti životu zemlje, kulturnom i ekonomskom, ostajući ovdje. Dakako da ostavljam mogućnost odlaska otvorenom, ali ga ne planiram. Što se pjesama tiče, one neka eventualno otvore vrata same sebi, a meni samo utoliko da mi pruže tu i tamo koju priliku da upoznam zanimljive ljude i mjesta, nakon čega će slijediti povratak kući.