Vladimir Tadej (Novska, 1925 – Zagreb, 2017) režirao je desetak cjelovečernjih filmova prema vlastitim scenarijima, među kojima su filmski klasici namijenjeni djeci (Družba Pere Kvržice, 1970; Hajdučka vremena, 1977; Tajna starog tavana, 1991. i Kanjon opasnih igara, 1998) i komedije (Žuta, 1973; Hitler iz našeg sokaka, 1975), pisao scenarije za animirane filmove, pojavljivao se u filmovima i kao glumac, povremeno kreirao kostime te potpisao desetke filmskih scenografija. Ovo posljednje bilo je prvo na popisu Tadejevih filmskih zanimanja i umijeća, a tomu je nedvojbeno presudio poslijeratni studij arhitekture, koji je prekinuo 1947. zbog poziva iz Jadran filma. Ondje je isprva asistirao scenografu u filmu Živjeće ovaj narod Nikole Popovića, a već dvije godine poslije dobio i samostalniji zadatak u Marjanovićevoj Zastavi (1949), gdje je u dvojcu s iskusnim kazališnim scenografom Vladimirom Žderinskim, koji se bavio urbanim, kazališnim dekorom u prvome dijelu filma, trebao osmisliti seoske interijere u području pod partizanskim nadzorom gdje se odigrava dio radnje.

Prvu samostalnu scenografiju dodijelio mu je tadašnji ravnatelj Jadran filma Vatroslav Mimica u Hanžekovićevu filmu Bakonja fra Brne (1951), u kojem se Tadej pokazao doraslim najzahtjevnijim zadacima konstruirajući interijere u studiju i velike objekte u Maksimiru za film radnjom smješten u Dalmaciju i doba renesanse. Mimica ga potom angažira kao scenografa i kostimografa u svom redateljskom prvijencu U oluji (1952), velikim dijelom snimanom na zatečenim dalmatinskim lokacijama, da bi se već u sljedećem Mimičinu filmu, komediji Jubilej gospodina Ikla (1955), bavio građanskim kostimima i stiliziranim interijerima zagrebačkih 1930-ih, zaradivši priznanja kritike na pulskom festivalu.

Pred Tadejem koji se, radeći izvan zemlje, scenografski usavršavao u češkom studiju Barrandov, još su mnogi scenografski zahtjevni i za hrvatsku kinematografiju važni filmovi, angažmani u drugim republikama bivše Jugoslavije te glasoviti njemačko-hrvatski serijal Winnetou, u kojem je scenografski oblikovao većinu od devet filmova. U domaćoj kinematografskoj matici, nakon Mimice koji s njim 1967. surađuje i u filmu Kaja, ubit ću te, povjerenje 1960. dobiva i od Relje (Kota 905) i Škubonje (Izgubljena olovka), potom od Šimatovića (Pustolov pred vratima, 1961), Tanhofera (Dvostruki obruč, 1963), Gluščevića (Čovik od svita, 1965), Vrdoljaka (U gori raste zelen bor, 1971) i Bulajića (u megaspektaklu Bitka na Neretvi, 1969) i drugih, a od redatelja najvjerniji mu je ipak Branko Bauer koji s njim surađuje u četirima hrvatskim klasicima Samo ljudi (1957), Tri Ane (1959), Martin u oblacima (1961) i Licem u lice (1963).