Nije lako raditi kazališnu predstavu prema iznimno uspješnom filmu, a pogotovo ne prema hitu 'Ustav Republike Hrvatske' Rajka Grlića, koji je dobio brojne nagrade u inozemstvu, te i danas puni kino dvorana diljem zemlje. Međutim, redatelj Vinko Brešan uspješno je savladao taj zadatak. Uz pomoć nadopisanih dijaloga (Ante Tomić) kojima se još više produbljuje odnos, te jaz između dva glavna lika – policajca Srbina iz niže srednje klase s teškoćama u učenju i profesora, velikog Hrvata, potomka ustaškog časnika, zatim dramaturginje Željke Udovičić, te glumaca Kerempuha, režirao je predstavu koja će zasigurno biti novi Kerempuhov hit.

U tome su mu uvelike pomogli Borko Perić kao uglađeni i ženstveni profesor homoseksualac nacionalističke orijentacije Vjeko Kralj i Nikša Butijer kao grubi, bučni i sirovi policajac često prostačkih gesta i psovki, Srbin Ante Samardžić, koji srećom ne igraju u staromodnom Kerempuhovom glumačkom kodu što je jako dobro i što bi trebalo podržati te proširiti i na druge predstave. Ana Maras Harmander ponešto je pregruba u svojoj roli medicinske sestre Maje, policajčeve supruge, kao da prenaglašenim reakcijama i emocijama želi uvjeriti publiku u bit svog odnosa s Antom Samardžićem, no to na kraju djeluje samo pretejerano, ali ne i dovoljno uvjerljivo.

Naravno, publiku je najviše zabavio lik starog nemuštog invalida Hrvoja Kralja, bivšeg ustaškog časnika i profesorovog oca, veterana s Bleiburga, kojeg karikaturalno igra Damir Poljičak. Stari ustaša koji prezire sina transvestita smješten je u uspravljeni krevet gotovo u središtu pozornice i odatle poput sablasti iz prošlosti neartikuliranim glasanjem različite jačine i emocija prati i komentira događaje na sceni, pa tako i u životu svog sina, nalikujući na sjenu ustaštva koja se nadvila nad Hrvatskom.

Kako se radi o satiričkom tekstu, predstava divno ismijava postojeće nacionalne šablone, pogotovo one o drevnom hrvatskom kraljevstvu Haravuati ('Jesu li Haravuati Hrvati s posebnim potrebama?'), međunacionalne odnose, status Srba ali i ustaških potomaka u današnjoj Hrvatskoj, vjekovnu netrpeljivost i mržnju između Hrvat i Srba, a zapravo nas uči toleranciji i prihvaćanju različitosti i Drugoga, te postavlja pitanje o tome koliko u današnjem svijetu imamo snage i hrabrosti pobijediti kukavičluk i izboriti se za ono što jesmo.

Predstavi pomažu i nedavni događaji - napad suzavcem na LGBT zabavu u zagrebačkom klubu 'Super, super', pa se ona pretvara u vrlo aktualni komentar na problem homofobije kod one netolerantne Hrvatske, progovarajući otvoreno i bez dlake na jeziku o pravima, odnosno, manjku prava homoseksualnih zajednica. I tu se Brešan donekle odmakno od originalnog scenarija, izbacivši scenu nasilja, kad profesora Vjeku Kralja odjevenog kao gospođu za vrijeme noćne šetnje izmlate glupavi homofobični klinci. Očito su ga zanimale posljedice tog nasilja, što se u predstavi itekako vidi.

Premda je Brešan nedavno izjavio da je želio napraviti predstavu u kojoj će svi likovi biti simpatični, čak i bivši ustaški časnik Hrvoje Kralj, a toj ideji nije bio nesklon niti Rajko Grlić na velikom platnu, možda je na kraju ispalo da su svi ipak previše dragi, dobri i simpatični što u životu, pogotovo u Hrvatskoj, nije slučaj.

Bez bzira na to, najveća vrijednost predstave je u preciznoj detekciji situacije u Hrvatskoj te u humanoj poruci i pozivu na toleranciju što je u današnje vrijeme izrazitih ideoloških i političkih podjela, grozomornih poziva na linč, jačanja ekstremne desnice i huškaških marševa po centru grada, itekako važna misija.

Premda je 'Ustav Republike Hrvatske' naoko lagana i zabavna predstava, puna duhovitih dijalog i iskričavih, čak i politički nekorektnih replika na temu odnosa Hrvata i Srba, ona progovara o ozbiljnim temama, a koliko će te teme, ispričane na satiričan i lucidan način, doprijeti do gledatelja ovisit će samo o njima.