Nakon hvaljene i u stručnim krugovima visoko ocijenjene knjige 'Država i njezino kazalište' jedna od najglasnijih zagovarateljica kazališne reforme u Hrvatskoj ima novu knjigu, sasvim prigodno naslovljenu 'Kazalište krize'. Kazališna redateljica, teatrologinja i redovita profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Snježana Banović u njoj je skupila tekstove objavljivane u medijima, stručnoj periodici ili pripremanih za potrebe izlaganja na stručnim skupovima. Zajednička im je tema kulturna politika, uže kazališna politika i 'politika oko kazališta'. U skladu s izjavom bivšeg ministra kulture Antuna Vujića da su oni koji vjeruju u to da je moguće reformirati hrvatsko kazalište luđaci, Snježana Banović i dalje to uporno pokušava, politici još uvijek - unatoč. Kratkotrajan izlet na mjesto ravnateljice Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu učvrstio joj je vjeru u tu 'ludost'.

Vlada velik interes za Vašu novu knjigu. Znači li to da ste uspjeli svojom aktivnošću pokazati da treba govoriti o problemima kulturne politike čak i kad to naizgled nikoga ne zanima?

Medijski pritisak je popriličan. Moj izdavač Durieux ne može vjerovati koliko ima novinarskih zahtjeva za knjigom, gotovo kao da sam napisala kuharicu ili knjigu savjeta za psihološku samopomoć i ljubavne jade. No zasad se, očekivano, doista sve događa prema Gandijevom poučku: najprije te ignoriraju, pa ti se smiju, onda kreću u otvoren obračun i na kraju ti pobijediš. To je i moto nekolicine nas koji nemamo ništa protiv jurišanja na naše vjetrenjače. Kao što je i moto moje knjige pokušaj svođenja svih tekstova na različite teme na samo jednu hipotezu, a ta je da se iz kulturnih institucija i njihovih prethodnih slojeva razvoja može iščitati kaos njihovog današnjeg trenutka.

Kazalište reflektira društvo. Zašto se čudimo?

Da, nema mjesta čuđenju, ali svemu drugom ima. Neki su rezignirani, neki se ljute, treći se i dalje čude, ali većina ipak pristaje na postojeće stanje kao rezultat velikog urušavanja kriterija ili njihova potpunog nedostatka. Osnivači institucija ne zadaju programske ni produkcijske smjernice koje bi tražile dodatan angažman ravnatelja. One koje postoje i u Gradu i u Ministarstvu su staromodne i paušalne te zapravo vrlo skromne, čak i u kvantitativnim pokazateljima, a prethodno planirane naslove uvijek je moguće i zamijeniti ili ih uopće ne izvesti. Kriteriji po kojima bi trebali raditi za ovdašnje ravnatelje institucija u kulturi su široko polje na kojem vlada neodgovornost. To dovodi do paradoksa da umjetnici zaposleni u javnim ustanovama više uopće ne utječu na ono što rade i nema kreativnog dijaloga između ravnatelja i ansambala. Tako inertna praksa rezultira poetikom anything goes te se u repertoarnim kazalištima javlja zabrinjavajući trend komercijalizacije programa. Pritom su i dalje preniske ekonomičnost i trajnost programa, a veliki resursi se troše na velike projekte s dvije ili tri izvedbe. Festivali su možda još veći generatori takve 'politike'.

U novoj knjizi najviše se bavite problemom nacionalnih kazališta, pogotovo zagrebačkim, i Dubrovačkim ljetnim igrama. Zašto baš njima? Moraju li one biti stožerne institucije od kojih bi trebala početi svaka promjena?

U domaćem kulturnom kontekstu očito moraju, jer one su generatori za sve druge javne institucije. Gledajući kroz povijest i kroz sadašnji trenutak, tako kaotičan, sve ostale kazališne ustanove nastale su i djeluju kao kopija HNK, a festivali kao DLJI. Model organizacije javnih kazališta uopće se nije promijenio od Miletićeva doba, što je suludo. Danas u Europi i ostatku svijeta ima toliko različitih modela institucionalizirane ili poluinstitucionalizirane kazališne djelatnosti, a mi imamo samo jedan – haenkaovski.

Najbolji primjer je recentan, s HNK Varaždin, koji postaje mala kopija velikog, zagrebačkog. Anđeli amo, anđeli tamo. Umjesto da npr. postane otvorena produkcijska kuća koja će cijeli grad i regiju probuditi na nov, kreativan način, dakle s novim umjetničkim potencijalima i novim umjetničkim izrazima, on ostaje u modelu velikog i statičnog ansambla s upravom bez umjetničkog osoblja.

Drugi, meni osobno još tužniji primjer je Dramsko kazalište Gavella koje je prije 60 godina nastalo iz pobune, upravo kao žestoka opozicija takvom modelu. S jasnom umjetničkom idejom pobunjene mladosti kojoj je bilo dosta haenkaovskih ograničenja. Međutim i to se prebrzo razvodnilo jer je institucionalni zamašnjak HNK ipak bio prejak, nije tu mogao pomoći ni Gavellin autoritet. No ovo danas, 60 godina od tog epohalnog pokreta, pretvorilo se u vlastitu suprotnost. Ta haenkaovska matrica traje još od iliraca i Dimitrija Demetra, kad još pravo nismo imali ni svoj jezik i kad je pristup tih vizionara iz 19. stoljeća morao biti prosvjetiteljski. Ako se složimo s tim, ne možemo ne vidjeti očito: HNK danas ne ocrtava našu zbilju, on to čak ni ne želi, ali ga svejedno kopiraju. U knjizi pišem o Josipu Freudenreichu, čiji koncept trupe po uzoru na naše istočne susjede nije zaživio, i što idemo dalje, mislim da je to velika šteta.

Potencijal haenkaovskog modela kazališta s tolikim brojem umjetnika, čak i ako se odbaci određeni postotak onih koji u njemu ne bi trebali biti, ipak je velik. Zašto on ne uspijeva promijeniti samoga sebe?

Zato što većina ipak pristaje na 'nepromjenjivost'. No kriza repertoarnih kazališta je prisutna svugdje u Europi i rijetki su primjeri koji su se uspjeli odmaknuti od zadanog modela. Najveći reformski zamasi su se dogodili baš u zemljama koje su bile iza Zida: Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj te u novostvorenim baltičkim državama. S našom nespremnošću da se mijenjamo ugrozili smo održiv razvoj u kulturi te nam je sustav potpuno urušen, a kulturni kapital znatno smanjen. Posljedica: umjetnički potencijali nemaju dovoljno prostora da se razviju u onoj mjeri u kojoj bi mogli i morali. Kad tome priključimo vladajući raskalašeni klijentelizam u i oko snažnih interesnih grupa, imamo što imamo: prosječnost.

Kako se to reflektira na umjetničku proizvodnju?

Hrvatska narodna kazališta zatvoreni su sustavi s nekoliko istih umjetničkih timova koji stalno rade, iz sezone u sezonu. Nedostaje propuha, nema umrežavanja i mobilnosti, ne samo u ljudima, nego i u umjetničkom 'materijalu'. Na primjer, da nema Nagrade Marina Držića koja im nosi i novac stave li koju od nagrađenih drama na repertoar, ne znam bismo li na njihovim pozornicama uopće imali domaće drame. To je problem većine domaćih kulturnih institucija: one ne žive u današnjem vremenu i izazovi toga vremena ih ne zanimaju, idu do autizma. Zato su, između ostaloga, nevidljivi izvan granica Hrvatske.

U Sjedinjenim Državama sam nedavno bila na zanimljivom studijskom putovanju o tamošnjim non-profit organizacijama i ako su uopće čuli za nešto iz Hrvatske, čuli su za Muzej prekinutih veza, organizaciju koja je drugačija i koja ima vidljivu razvojnu viziju. Nijedno hrvatsko javno kazalište, osim ZKM-a čiji je stupanj umrežavanja iznimno visok, nije ni pokušalo sudjelovati u europskim fondovima. Nisam bespogovoran zagovaratelj europskih fondova jer se radi o projektima koji nemaju trajnost, međutim taj sustav tjera naprijed, na strateško razmišljanje, u nešto novo i drukčije, u nešto što obogaćuje i kolektiv i stvara nove publike, a time osvježava cijelu organizaciju. U krizu kazališta, što je i logično s obzirom na ekonomsku krizu, ulazi i kriza opernih kuća. A mi, nekomunikativni čak i međusobno, kakvi jesmo, imamo četiri 'Orašara' u četiri nacionalne kuće. To nema nigdje. U tome svoj dio odgovornosti ima i Ministarstvo kulture koje bi moralo utjecati na takve nebuloze, iako nije osnivač triju regionalnih kazališnih kuća. Iz svega izlazi da je čuveni teatrolog Dragan Klaić imao pravo kad je pisao o kaosu i autizmu kao vladajućim pojavama u kontekstu europskih repertoarnih kazališta.

Gdje biste smjestili hrvatsko kazalište u europskom i regionalnom kontekstu?

Po potencijalima, hrvatsko kazalište zasigurno spada u višu srednju klasu, naročito u glazbi i glazbeno-scenskim djelatnostima. U regiji smo još uvijek u velikoj prednosti, jer jedino još kod nas nema ekonomskih problema poput onih u Srbiji i BiH, u kojima se dogodio krah umjetničkih institucija. Naš sustav se raspao iznutra, ali se i dalje hrani vlastitom sigurnošću i strahom političara od reformi u kulturi. Raspao se na korist pojedinaca, jer je djelovanje interesa i interesnih sfera vrlo snažno. Klijentelizam, posluh i strah rezultat su i dio politike pogodovanja koja je ovdje doista dostigla svoje vrhunce u posljednje desetljeće. U većini europskih sredina, u kojima su od šezdesetih i kazališta sudjelovala u društvenim promjenama, sasvim je logičan stav da kazališta trebaju biti plaćena kako bi mogla reći o svijetu oko sebe sve što ih u njemu smeta. Kod nas je institucionalno kazalište ustrašeno, poslušno i poslušničko. Bilo je nekih neposlušnika u povijesti domaćeg kazališta, a to su i bila takozvana 'zlatna doba' HNK, sve zahvaljujući, između ostalog, neposluhu Dimitrija Demetra, Josipa Freudenreicha, Stjepana Miletića, Julija Benešića, Branka Gavelle, Marijana Matkovića i Koste Spaića na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bez njihove velike umjetničke i vizionarske težine, ali i bez njihova neposluha, ne bi bilo ni naše zlatne kazališne povijesti.

Kako izgleda današnja kadrovska slika upravljačkih struktura domaćeg kazališta?

Patimo od kroničnog nedostatka ljudi koji prate trendove u upravljanju. Suvremenog menadžmenta u nas ima samo u tragovima, uglavnom u nezavisnim kazalištima, što se vidi po izvješćima koja ravnatelji pišu svojim osnivačima. Naš sustav ne stimulira nova znanja i vještine, a po mojim skromnim proračunima, trebalo bi nam nekoliko godina intenzivnih edukacija u kazalištu da se stvar počne mijenjati na bolje. Drugo što nas baca nazad je svijest o izboru čelnih ljudi s raznih lista, po babi i stričevima, pa se u konačnici po njima i formiraju kriteriji natječaja. To se jasno vidi kada usporedite tekstove natječaja za intendanta u razdoblju od npr. 30 godina - nevjerojatno je to kako su se smanjile tražene kompetencije. I javno se kod nas zna i govori da je natječaj pripremljen za ovo ili ono ime, a ako se usudi javiti netko drugi ili treći, kao što je bio slučaj s trećim natječajem za HNK, po njima krene nezaustavljiva baražna vatra iz svih nedozvoljenih oružja. Tako je bilo i s Viskovićem i s Petlevski; proglasilo ih se gotovo ljudima bez biografija i uljezima u sustav.

Imamo dakle velik umjetnički potencijal, ali ne i upravljački.

Točno, a moramo znati podatak da je po svim statistikama menadžment jedna od najuspješnijih industrija prošloga stoljeća bez obzira npr. što ga neki zovu vještičjim zanimanjem. U našim institucijama on je otprilike tamo gdje je u svijetu bio prije sto godina, u doba danas već zastarjelih Taylorovih principa iz 1911. Dokaz za to našla sam u jednom eksperimentu koji sam prošle godine radila sa svojim studentima: usporedite li sistematizaciju HNK iz recimo pedesetih godina prošlog stoljeća s ovom današnjom, vidjet ćete da se gotovo ništa nije promijenilo, a društveni, politički, gospodarski i tehnološki kontekst preokrenuo se za to vrijeme nebrojeno puta.

Kako komentirate nove zalete Milana Bandića u kulturnu politiku i financiranje kulture u Zagrebu?

Za ovo dugo vrijeme njegovih mandata mnogi su u gradskim kazalištima radili štogod su i kako su htjeli. Međutim, kako nekidan javno kaže njegova zamjenica za kulturu Vesna Kusin, sada više 'nema love', pa se taj i takav sustav dalje ne može generirati. Zato se u ovoj novoj reinstituciji cenzure gradonačelniku ostavlja prostor da izravno odlučuje o poslovima i programima kazališta, no smatram nedopustivim to da se političari miješaju u program kazališta jer to generira gore spomenute posluh i strah. S druge strane, gradonačelnik je s pravom isprovociran bahatošću kazališnih uprava koje su preuzele javne ustanove kao svoja privatna poduzeća i to 'hendlanje' očito želi zaustaviti. Problem je to što je zabrana zapošljavanja i angažiranja vanjskih suradnika sročena na štetu umjetnika, i to onih samostalnih, koji su daleko najosjetljivija umjetnička grupacija u nas. Trebalo je bolje razmisliti o formulaciji, ali slažem se da je vrijeme da se potegne kakva-takva crta. No nemam neke velike iluzije oko toga i očito je da su neki unaprijed znali za 'Zabranu' jer su zaposlili svoje pulene 1. siječnja ove godine. Podsjećam, zabrana zapošljavanja odaslana je ustanovama 3. siječnja i ne može mi nitko reći da ta dva podatka nisu u uskoj vezi.

Što je s natječajem za intendanticu ili intendanta zagrebačkog HNK?

V.d. uprava, koju treba podržati jer djeluje u doista teškim uvjetima, ima gotovo nemoguć zadatak da odoli svim pritiscima pa mislim da predugo čekaju. Kazališno vijeće bi trebalo raspisati natječaj što prije, ali činjenica da ga još nema govori mi da se nekoga čeka. Ili da napokon napravimo javnu raspravu o promjeni načina odlučivanja o intendantu pa da ga se postavlja ukazom ako ne može drugačije. Prije nekoliko dana gradonačelnik i ministrica kulture dogovorili su se i javno to objavili da će raspisati natječaj, kao da ga raspisuju oni. Zakon kaže drugačije i mislim da su se, i sami poneseni novim valom međusobnog prijateljstva, malo zaletjeli...

Ovih dana zbrajaju se rezultati pola mandata aktualne vlasti. Koliko je ministrica Zlatar Violić uspjela ispuniti svoja predizborna obećanja?

Očito je jedno: naša su očekivanja bila prevelika, a podrška ogromna. Nažalost, pamtim ovaj dio mandata po nekim potpuno nepotrebnim i štetnim mjerama, poput katastrofalne izmjene Zakona o kazalištu, zbog čega ispada da nam je i Ministarstvo kulture bezvoljno i inertno poput mnogih drugih. Ipak, moram reći da nije lako biti ministar resora za koji premijer uopće ne haje i nije lako biti u stranci koja i na kulturu gleda kao na prostor promicanja samo vlastitih članova i simpatizera te smatram da je ono najgore što se dogodilo u njezinom mandatu katastrofalno ekipiranje samog ministarstva koje ne vodi promjenama o kojima je sama ministrica puno pisala u svojim kulturno-političkim radovima. U vrijeme koje je izuzetno nenaklonjeno kulturi kao važnoj poluzi za budućnost na čelnim mjestima u Ministarstvu ne bi smjeli biti ljudi koji se opiru tome principu i gledaju vlastiti interes.

Dio tekstova iz ove knjige može se shvatiti i programatski. Međutim moje je djelovanje i dalje marginalno u polju 'moći', s obzirom na to da se ne uklapam ni u jednu vladajuću politiku, a nisam ni pristalica jutarnjeg džoginga; čujem da se tako dogovara puno toga važnog za naš grad i državu. Moj kratkoročan program je da dobijem stipendiju negdje vani, na, recimo, godinu dana, i da u miru napišem još jednu knjigu čiji scenarij imam u glavi. Međutim s pedeset godina možda i imam pravo, ili čak obavezu, da pokušam nešto i konkretno napraviti. Dugoročnije, mislim da imam instrumentarij i iskustvo da mogu napisati zanimljiv i ostvariv program, ali ne mogu se boriti s vizijama i kadrovskim križaljkama političara. Kad jednom dođe vrijeme da se na natječajima vodi bitka oko programa, a ne oko ljudi, javit ću se jer me strašno izaziva mogućnost reformiranja zagrebačkog HNK u suvremenu i odgovornu umjetničku ustanovu.