Blaženka Kučinac, kako u tekstu uz izložbu navodi kustosica Vanja Brdar Mustapić, dio je jedne od prvih poslijeratnih generacija dizajnera u tvornicama namještaja i tada malobrojnih žena u drvnoj struci.

Započela je rad u kasnim 1950-ima, 'vremenu intenzivnog zagovaranja 'umjetnosti u industriji', vremenu industrijalizacije i sve većeg broja tvornica namještaja. Većinu je svoga radnog vijeka provela u osječkoj tvornici Mobilia - Ivo Marinković (1960. - 1980.), osnovanom kao pogon Josipa Povischila još 1884., a koja je, kao i mnoge druge tvornice, prestala s radom nakon 1990-ih.

Izložba je, dakle, prije svega tu da predstavi rad Blaženke Kučinac, navodi kustosica, no ujedno je i prilika za analizu funkcioniranja tvornica 1960-ih i 1970-ih te pozicije dizajnera u 'realnom sektoru', kao anonimnih zaposlenika koji se suočavaju s nizom teškoća u realizaciji svojih ideja i projekata.

Kučinac (djevojačkog prezimena Staroveški, rođena 1937., Zagaj pod Bočem, Slovenija) završila je 1958. Školu primijenjenih umjetnosti, na 'muškom' Odjelu za unutarnju arhitekturu u Zagrebu. Nakon toga zaposlila se u Zagrebačkoj tvornici pokućstva, gdje je u kratkom periodu od godinu i pol stekla priliku upoznati radni proces, proći sve faze u tehničkoj službi, ali i oblikovati predmete, poput naslonjača zvanog 'Skakavac', zbog oblika nogu. U to vrijeme, kako naglašava Brdar Mustapić, u ZTP-u nije postojalo radno mjesto dizajnera nego 'industrijskog estetičara', što je, 'naravno, bio kvalitativni pomak u prepoznavanju dizajna kao neophodne sastavnice u proizvodnom procesu'.

U osječku tvornicu namještaja Ivo Marinković (Mobilia−Ivo Marinković), Kučinac prelazi 1960. Tamo je kao stipendist već bio zaposlen njezin nešto stariji školski kolega Adam Kučinac, ujedno i životni suputnik. Par je na Odjelu za razvoj radio punih 20 godina.

'Jedan od prvih osječkih projekata Blaženke Kučinac ukazao je na promišljanje funkcionalnog proizvoda primjerenog stambenim uvjetima manjih kvadratura u poslijeratnoj stambenoj izgradnji. U osmišljavanju prototipa spavaće sobe (1960.) klasični sastav zamijenila je novim praktičnim rješenjima: funkciju noćnih ormarića imao je element za spremanje posteljine koji se protezao cijelom širinom uz uzglavlje kreveta, a zrcalo na vanjskoj strani posmičnih vrata ormara preuzelo je funkciju psihe', navodi Brdar Mustapić koja među brojnim radovima Kučinec ističe dnevnu sobu Osijek iz 1964., projekt koji je tvornicu trebao izvući iz loše situacije u kojoj se našla.

Inspiraciju je dizajnerica pronašla u tradicijskoj građi iz okolice Nove Gradiške pa je kao detalj u oblikovanju primijenila rezbrarene rubne letvice. 'Rubne letvice i rukonaslone rezbarili su u zadruzi u okolici Nove Gradiške, no ručna izrada, naravno, nije bila primjerena industrijskoj proizvodnji. Stoga druga verzija, u kojoj je osmislila novi namještaj za sjedenje ravnih linija, nije imala rezbareni detalj, no isto tako nije ni naišla na pozitivan odgovor tržišta. Rješenje je bio novokonstruiran stroj koji je utiskivao rezbareni motiv − pozitivan slučaj tehnološke prilagodbe u svrhu realiziranja originalne dizajnerske ideje. Nastao je program Osijek III (1967.) koji se prodavao kao 'namještaj za mase' u vrlo velikim količinama, što je pokrenulo tvornicu u smjeru rentabilnijeg i profitabilnijeg poslovanja', kaže kustosica.

Među ključnim radovima svakako je i soba za mlade Teenager iz 1968., za koju je Kučinec, vodeći se tvorničkim ograničenjima i uštedama kao kreativnim pogonom, iskoristila ostatke visokofrekventnih otpresaka od drugog projekta. Dejčja soba Pipi iz 1972. ističe se suvremenim oblikovanjem bliskom i današnjem načinu života, kaže Brdar Mustapić.

'Varijabilnost, komponibilnost i multifunkcionalnost odlike su koje su omogućavale prilagodbu svakom prostoru i raznim potrebama zavisnim od dobi djeteta. Tako se kolijevka mogla pretvoriti u policu, a duljina kreveta povećati od 150 do 200 cm. Pisaći stol mogao se podesiti na četiri visine, a ploha postaviti u tri položaja. Kutije su okretanjem stranica raznih dimenzija omogućavale prilagodbu visine sjedenja, a mogle su služiti kao spremište za igračke. Ljestve za penjanje na krevet na kat ujedno su služile kao nosač za police. Konstrukcija slaganja pojedinih dijelova sobe bila je dovoljno čvrsta da izdrži težinu odraslog čovjeka. Naposljetku, tlocrtna dispozicija omogućavala je da svi dijelovi stanu na samo 1,28 m² ili da se rasporede na veću kvadraturu sobe', navodi kustosica.

Posljednjih godina česti detalj 'plohe za šaranje' u dječjim sobama nije novost, dodaje.

'Ormar sobe Pipi imao je poleđinu obrađenu pigmentnim mat lakom tamnozelene boje kao školska ploča za kreativno dječje izražavanje. Jarka crvena boja namještaja također je odgovarala dječjem duhu, a bila je i u trendu ranih sedamdesetih kao, primjerice, i soba Miss Šarm, u karakterističnoj kombinaciji narančaste i bijele boje, s regalom kao obveznim dijelom opreme dnevnog boravka, te ukladama koje su se mogle okrenuti na obje strane nudeći dvije varijante', objašnjava Brdar Mustapić.

Dječja soba Pipi, ističe, proizvodila se u pogonu u Novom Marofu, no tadašnja prodajna strategija po kojoj se mogla kupiti samo cijela garnitura, a ne i pojedini komadi, dovela je do slabijeg komercijalnog rezultata. Kvaliteta je bez obzira na to bila prepoznata i soba je 1972. dobila diplomu Dobar dizajn Dizajn centra Beograd.

Izložba u HDD galeriji, pod nazivom 'Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja' trajat će do 29. prosinca, a na njoj će se moći vidjeti originalni komadi namještaja iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu te iz privatne kolekcije same dizajnerice, ali i izvorne nacrte, arhivske fotografije s tekstovima koji nas vode kroz dizajnersku karijeru Blaženke Kučinac, osvrćući se na njene ključne točke i najvažnije realizirane projekte.