Premda naslov 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja' Joëla Pommerata, praizveden u pariškoj Odeonu 2013., usmjerava gledatelje prema političkoj situaciji na korejskom poluotoku valja istaknuti da nije riječ ni o političkom tekstu niti o analizi odnosa između dviju Koreja. Pommeratov tekst duboko intiman i govori o najrazličitijim varijantama ljubavnih odnosa između žena i muškaraca, ali i roditelja prema djeci, te između dviju žena, koji se u jednom trenutku nađu u nerješivoj krizi iz koje ne pronalaze izlaz. Tekst je rasut i nema čvrstu formu, sastavljen je od 20 naoko nepovezanih scena, odnosno mini priča, fragmenata iz života junakinja, a povezuje ih jedino tema ljubavi, ili bolje rečeno krah i nemogućnost ostvarenja ljubavnog odnosa.

Te razasute priče, ispričane iz perspektive žena, redatelj Paolo Magelli povezao je tako da je glumce okupio na početku i na kraju izvedbe za dugačkim stolom, postavljenim na tamnocrveni čupavi 'tepih' (scenograf  Lorenzo Banci), koji zapravo otežava hodanje i po kojem glumci trče, leže i valjaju se. Magelli je povezao čitav taj kaleidoskop različitih odnosa u jasnu i razumljivu cjelinu, dopuštajući glumcima Gavellinog ansambla da se razigraju i da lucidno, dramatično, u pokretu, pjesmom i svirkom, često na granice  karikature i groteske, prikažu sudbine svojih likova. U prvoj sceni pojavljuje se i lik Isusa, smješten u sredini stola, kao na Posljednjoj večeri, a njegov lik se pojavljuje i u zadnjoj priči, kad Marija Magdalena (odlična Nataša Janjić)  raspravlja o cijeni ljubavi, poručujući da je ljubav ipak – gratis. Priče potkrepljuju i potresni video materijali u kojima se prikazuje, između ostaloga, što nas čeka na kraju života, a posebnu razbarušenost i veselost donosi tzv. orkestar sastavljen od glumica, koje sviraju klarinet, saksofon, violinu itd.    

Međutim, Pommerat ne ostaje samo na ljubavnim pričama. Tekst  oslikava i neke od važnijih društvenih problema, pa time i društvo u cjelini. Tako na sceni izranja čitav dijapazon muških i ženskih karaktera, zapravo tipova, čak stereotipova, koji sugeriraju određene probleme, od muškog promiskuiteta, neosviještenosti žena i patrijarhata do ratom razorenih obitelji, općepoznatog narušavanja celibata, tek naznačene pedofilije i demencijom uništenih brakova. No ti problemi samo su naznačeni, a ispričani su na duhovit i karikirani način, dakle, nisu eksplicitno definirani. Usprkos tome, jasno govore o svim nijansama  u ljudskim odnosima, od ljubavi i strasti do strahova, trauma i svih onih pervertiranih verzija. Iza svega ostaju neka od bitnih pitanja kao što su kako komunicirati s djecom da okolina odmah ne pomisli na pedofiliju, smije li se djetetu reći da ga voliš premda mu nisi roditelj, koja prava imamo u ljubavi, gdje je granica slobode u ljubavnom odnosi, gdje i kada prestaje ljubav, da li se ljubav gasi sa smrću osobe itd.  

Posebno je jaka priča propalog vjenčanja gdje se otkriva da je promiskuitetni mladoženja već bio u ljubavnim odnosima sa svim mladenkinim sestrama što naravno dovodi do prekida veze. Međutim, Enes Vejzović mladoženju ne igra kao antipatičnog i grubog mucho tipa nego kao 'tutleka', koji funkcionira po matrici 'eto, dogodilo se, pa što'. Ženski dio ansambla predvođen Barbarom Nolom, Jelenom Miholjević, Ksenijom Pajić i Natašom Janjić već u toj sceni iskazuje veliki užitak u njihovim rolama i općenito u igri, pokazujući da su im njihove uloge odlično sjele. Posebno su osvježenje Petra Svrtan i Tena Nemet Brankov, podmladak Gavellinog ansambla, koje su svojim ostvarenjima pokazale da ih očekuju značajne karijere.

Dojmljiva je i priča o bešćutnom svećeniku u tigrastim tanga gaćama i lančićem s velikim križem oko vrata, koji pokušava prekinuti zbog druge žene svoju dugogodišnju seksualnu vezu s prostitutkom, ne shvaćajući da je taj odnos odavno prestao biti financijske prirode i pretvorio se u emocionalnu vezu. Ranko Zidarić je svećenika prikazao kao karikaturu i ruglo, možda previše banalno i plošno, no svakako duhovito, dok je Jelena Miholjević u ulozi prostitutke vrlo uvjerljivo i strastveno dočarala sve emocionalne nijanse ostavljene žene.

Za razumijevanje teksta i cijele predstave važna je potresna priča o dementnoj ženi (divna Jelena Miholjević), koja završava u specijalnoj ustanovi. Nju svakodnevno posjećuje suprug, koji ju još uvijek voli usprkos tome što se više ničega ne sjeća pa tako ni njega niti njihove ljubavi i njihovog braka. U jednom trenutku žena pita supruga kako je bilo kad su se vjenčali, a on joj odgovara da je bilo predivno, 'kao da su se nakon dugog perioda razjedinjenosti ponovno ujedinile dvije Koreje'. Tom radikalnom usporedbom, alegorijom koja postaje lajtmotiv predstave kaže se sve ili barem mnogo ljubavi: o vječnom traganju ljudi za svojom izgubljenom polovicom bez koje se ne možemo osjećati cijeli i cjeloviti te o osjećaju manjkavosti i nejedinstvenosti koje nas prati i proganja bez pronađenog tog drugog dijela, bez obzira bio on utjelovljen u drugome ili u nama samima.

Možemo zaključiti da je predstava vrlo solidna, posebno ženski dio glumačkog ansambla. Predstava ne govori samo o varijantama ljubavnih odnosa između dvoje ljudi nego o ljubavi kao istisnutoj kategoriji u međuljudskim odnosima. Poručuje nam da bez ljubavi nema ni života, ali i da ta ista ljubav itekako komplicira naše živote, stvarajući nam kaos i patnju.