Upravno vijeće Umjetničkog paviljona na mjesto ravnateljice te institucije imenovalo je, između pet kandidata, kustosicu Irenu Bekić.

U svom obrazloženju su, između ostalog, naveli: Uvažavajući dosadašnja postignuća, važnost, povijest i tradiciju ove ustanove, Irena Bekić predložila je četverogodišnji program koji je visokostručan, koncepcijski i metodološki jasno razrađen, uvjerljiv, ambiciozan i realističan. Irena Bekić svojim programom podrazumijeva Umjetnički paviljon kao mjesto proizvodnje umjetnosti i stvaranja znanja. U tom smislu predlaže razvijanje dinamičnog međunarodnog umjetničkog programa kroz više smjerova izložbi, kustoskih koncepcija, intervencija u javnom prostoru, međusektorskih umrežavanja, javnih akcija i programa i drugih aktivnosti. Obrađuje danas izuzetno prisutne i aktualne teme marginalnih povijesti i narativa, iskliznuća iz sistema i potencijala rubnih društvenih, kulturnih i geopolitičkih pozicija. Vijeće smatra da će imenovanjem Irene Bekić ravnateljicom Umjetničkog paviljona ova institucija, kao i grad Zagreb, postići važne rezultate.

Imenovanje Irene Bekić za novu ravnateljicu Umjetničkog paviljona u dijelu je domaćih medija bilo okarakterizirano kao "kulturni skandal" zbog navodne intervencije iz Grada te pritiska na članove Upravnog vijeća, nakon čega je, prema medijskim napisima, ona bila imenovana iako nije bila prvi izbor Vijeća. Takvo što nije vidljivo iz zapisnika sa sjednice Upravnog vijeća, koji su od ponedjeljka javno dostupni.

O imenovanju na mjesto ravnateljice Umjetničkog paviljona, programu i planovima za tu instituciju, kao i o "kulturnom skandalu" koji je pratio njezin izbor razgovarali smo s Irenom Bekić.

Kako se osjećate nakon imenovanja na mjesto ravnateljice Umjetničkog paviljona?

Zadovoljna sam, veselim se novom poslu, mogućnosti da realiziram program koji sam promišljala, suradnjama s kustosicama i kustosima, umjetnicama i umjetnicima, kao i publikom. Dakako tu je i uzbuđenje pred izazovima vezanim uz poslove koji su mi novi, a napose oni oko obnove Paviljona.

Bili ste voditeljica i kustosica Galerije "Prozori" od 1995. godine. Što izdvajate kao najveće vaše uspjehe u ovom dugom razdoblju?

S pozicije odlaska nakon toliko godina teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Osjećam da nije dovoljno samo pokušati retrogradnim pogledom obuhvati sve projekte i divne suradnje koje smo ostvarivali te izdvojiti neke od njih – u tom doista dugačkom razdoblju, radila sam s velikim brojem umjetnica i umjetnika i realizirala sam više od dvjesto izložbi – već da mi treba i neko vrijeme za refleksiju o programu kao cjelini, o cjelokupnoj mreži znanja koju smo zajedno stvorili, o dosezima i utjecajima. Program Prozora gradio se kroz koncept temeljen na neodvojivosti od matičnog prostora knjižnice sagledanog kao javni prostor i obraćanju širokoj publici. Iz godine u godinu razvijao se organski, s dinamikom i različitostima, ali, s druge strane, povezujući se u prepoznatljivi projekt Galerija Prozori. Možda su ta prepoznatljivost i dosljednost programa, njegova usmjerenost na kritički govor o društvenim hegemonijama kao i na intervencije u instituciju knjižnice koja je, kako kaže Foucault, instrument društvene kontrole i, na koncu, ali ne i najmanje važno, razumijevanje publike najveći uspjeh što smo ga postigli.

Kako gledate na program Umjetničkog paviljona u dosadašnjem razdoblju, posebice prije potresa?

Programska koncepcija Umjetničkog paviljona u proteklih desetak godina temeljila se, rekla bih, prvenstveno na ideji reprezentativnosti – kako arhitekture i povijesti Paviljona, tako i kroz način govora o umjetnosti. Izložbe svjetski poznatih umjetnika poput Miróa, Rodina, Giacomettija i Caldera iz privatnih kolekcija tretirane su gotovo kao blockbusteri, a čini mi se da je propuštena prilika da se o tim, itekako bitnim, umjetnicima govori kroz drukčije vizure, kontekstualizacije ili dodatne tematizacije da bi ih se s novih pozicija na novi način povezalo s našim vremenom i publikom. Općenito gledano, čini mi se da se dosadašnja politika Paviljona vodila ka njegovu pozicioniranju kao elitnom mjestu za izlaganje elitne, ili bolje reći, elitistične umjetnosti pri čemu se kustoski diskurs kretao u okvirima već zauzetih potvrda. Osobno sam sklonija kustoskim i muzeološkim praksama koje u izložbe unose poliperspektivni pogled pa čak i izvjesnu količinu rizika.

Koje su glavne odrednice vašeg programa za Umjetnički paviljon u nadolazećem razdoblju?

Svoj sam program razvila iz tri temeljne odrednice Umjetničkog paviljona, a to su njegova povijesna uloga ključnog mjesta u kreiranju hrvatske povijesti umjetnosti, ideja progresa koja se uz njega povijesno vezuje te arhitektonske i urbanističke specifičnosti zgrade. Zanimalo me je što one znače danas, kako u kontekstu suvremenosti i recentnih metodoloških i teorijskih strujanja možemo odgovoriti na pitanja o važnosti i načinima stvaranja povijesnoumjetničkog znanja (s naglaskom na hrvatsku povijest umjetnosti), što danas predstavlja ideju progresa u kulturi, odnosno kulturnoj ustanovi te kako aktivirati arhitekturu i konkretnu urbanističku i urbanu poziciju. Iz ta tri temeljna pitanja razvila sam cjelokupni četverogodišnji program, kroz četiri programske cjeline i više podtema. Jedan od ciljeva tako postavljenog programa je istražiti načine i potencijale međusobnog djelovanja umjetnosti, arhitekture, povijesti umjetnosti, javnog prostora i zajednice u stvaranju znanja, kritičkog mišljenja, solidarnosti i humanosti što podrazumijeva i aktivnu ulogu koju želim pridati Paviljonu u kreiranju kulturne politike u lokalnoj zajednici. Nadalje, želim povezati Umjetnički paviljon sa Sveučilištem te pokrenuti proces osnivanja stručne baze u Zagrebu, što bi bila značajna dobit i za ustanovu i, naravno, za studente. Ukratko, promijeniti smjer u programskoj koncepciji s reprezentacije na proizvodnju umjetnosti i znanja i učiniti Umjetnički paviljon važnim partnerom u razvoju kulturnih strategija u gradu.

Planirate li već i neke zaista velike izložbe, kao što smo imali spomenutog Rodina 2015. godine?

Planiram velike i zanimljive izložbe, no kao što sam naznačila moj je program građen bottom up pristupom odnosno proizlazi iz situacije Umjetničkog paviljona. Primjerice, Paviljon je višestruko obilježen napetostima i ambigvitetima ruba, i kao arhitektonska forma i kao geopolitički konstrukt. On je s jedne strane simbol procesa metropolizacije grada jedne male kolonizirane države, a s druge manifestacija mađarske političke retorike o "sretnom mirnom milenijskom vremenu" (Maruševski, 2006.). Stoga, možemo govoriti i o semantici kolonijalizma. S tim na umu, i program se fokusira na "male brojeve", iskliznuća i rupture globalne biopolitike, prepoznajući u diskontinuitetima povijesti mogućnost redefiniranja globalnih slika. Aktiviranje ovog aspekta otkriva analogiju s temama suvremene kolonizacije i geopolitičkih rubova. U tom smislu jedna od planiranih dionica programa radno nazvana "Glasovi s Istoka" uvest će u fokus, nama nedovoljno poznatu, azijsku umjetnost s ciljem rastvaranja perspektive prema globalnoj slici svijeta i pružanjem novog pogleda na globalni geopolitički razmještaj i postkolonijalne relacije, a time i na vlastitu poziciju. Tako ćemo predstaviti azijsku scenu kroz suvremeni korejski film i video, zatim filipinsku suvremenu umjetnički scenu u suradnji s kustosom Singapurskog bijenala 2019., Patrickom Floresom. Također, sigurna sam da će značajne doprinose dati i kustosice zaposlene u Paviljonu s kojima do sad nisam bila u mogućnosti planirati program.

U kuloarskim pričama s pojedincima s umjetničke i kulturne scene znam čuti bojazan da ćete potpuno izbaciti klasične umjetničke izričaje i poetike iz programa. Što možete reći na to? Mislite li dati veći fokus na suvremenu novomedijsku umjetnost?

Moj program polazi od problema, ili bolje reći fenomena koji se istražuje, a ne od medija. Mogu iskoristiti ovo pitanje da bih naznačila još jednu od dionica programa, a koja nije fokusirana na suvremene medijske prakse. Radno sam je nazvala "Povijesti hrvatske moderne umjetnosti: ponovno ispisivanje (re-enactment)" a nadovezuje se na činjenicu da je izložba Hrvatskog salona 1898. u Umjetničkom paviljonu otvorila vrata i nekim aspektima umjetničkog sistema poput stvaranja otvorenijeg umjetničkog okružja, polemičke rasprave, suradnje na kulturnoj sceni, obrazovanju publike. Ta proširena kulturna uloga Paviljona obvezujuća je i danas. Vidim je i kroz propitivanje dominantnog povijesnoumjetničkog narativa i istraživanja mjesta onih figura i pojava koje su u glavnim tokovima potisnuti. Ovu dionicu radit ćemo u suradnji s teoretičarkom i povjesničarkom umjetnosti Leonidom Kovač kroz istraživanja, seminare i izložbe.

U vašoj biografiji, među ostalim, stoji: "Uvjerena sam da suvremena umjetnost zahvaljujući svojoj fleksibilnoj metodologiji može pružiti alate za aktiviranje zajednice, kanaliziram program galerije prema angažiranim umjetničkim i društvenim praksama, s ciljem otvaranja prostora za kritičko razmišljanje i edukaciju javnosti." Koliko se inzistiranje na aktivističkom shvaćanju umjetnosti može povezati s ovom institucijom?

Možda bi trebalo malo izmijeniti vašu formulaciju i reći da je riječ o društveno angažiranom kustoskom principu koji jednako zahvaća i programske i organizacijske i strateške aspekte ustanove. Trudit ću se da Paviljon bude prisutan u gradu na razini svojih strateških odluka, a ne samo programa, te da kroz njih može utjecati na kreiranje kulturnih politika, odnosno intervenirati na nekim mjestima propusnosti. Da bude u izvjesnom smislu infrastruktura u kulturnoj strategiji. Primjerice, založit ću se za besplatni ili povoljni hibridni model ulaznica, iniciranje stvaranja Sveučilišne baze, međugalerijskih i međusektorskih suradnji te korištenje javnih prostora čime se jača kulturni kapital grada. Smatram doista važnim da se takve inicijative pokreću iz gradske ustanove.

Kako vi poimate suvremenu umjetnost danas, što bi ona trebala biti i čime bi se trebala baviti?

Najšire rečeno, umjetnost ima sposobnost da očuđuje stvari, da nam ih učini vidljivim na drugi način, pomakne perspektivu, izvrne poznato. Taj nam je pogled potreban da bismo mogli stalno iznova promišljati sebe i svoju okolinu, biti budni i svjesni. U ovom programu umjetnosti pristupam i kao resursu. Moja vizija Paviljona je da funkcionira kao infrastruktura, s umjetnošću kao resursom. To je, ustvari, umjetnička strategija. Program će se dijelom razvijati na osnovu umjetničkih istraživanja Paviljona, umjetničkih postupaka i metodologija. Na taj način htjela bih izravnati hijerarhiju između umjetničkog i kustoskog diskursa, što prema široj zajednici poravnava važnosti različito proizvedenog znanja. Primjerice, neki aspekti koji ne ulaze u znanstveni ili stručni diskurs kao što su emocije, osjeti, afekti i sl. dobivaju na relevantnosti u gradnji novih znanja i prenošenja u iskustvo građana. Tako se razbijaju i monolitne kolektivne predodžbe što smatram općenito važnim u promišljanju društvenosti.

Prema posljednjim informacijama, Umjetnički paviljon bit će otvoren 2025. godine, nakon obnove potrebne zbog potresa. Kako ste zamislili organizirati program prije nego zgrada bude obnovljena? Hoćete li inzistirati na izložbama izvan muzeja te onim virtualnima, poput vaše prethodnice Jasminke Poklečki?

Program će trajati i za vrijeme obnove zgrade Paviljona. Potrebno je pronaći adekvatni alternativni prostor, ali će se to vrijeme također iskoristiti i za umjetnička i kustoska istraživanja. Mislim da je ključno to "razdoblje pauze" okrenuti u svoju korist, iskoristiti ga za gradnju čvrstog temelja budućih programa i strategije. Što se tiče izlaganja na cesti, jedan od programa je, primjerice, dvogodišnji projekt koji će obuhvatiti samostalna umjetnička istraživanja više pozvanih umjetnika i umjetnica. Oni će sagledavati Umjetnički paviljon s različitih umjetničkih pozicija i različitim metodologijama, a istraživačke faze bit će popraćene akcijama i intervencijama u javnom prostoru.

Kako zamišljate razvijati publiku tijekom vašeg mandata?

Programima za razvoj publike od edukativnog programa, razgovora uživo za široku publiku, preko seminara i masterclassa za studente i stručnu publiku, do malih snimljenih formi koje se distribuiraju putem YouTube kanala i podcasta planira se zahvatiti široki raspon publike, zadržati staru i stvoriti novu. S jedne strane tim se aktivnostima jača i profilira publika Paviljona, a s druge su usmjerene na edukaciju o umjetnosti i posredno na poticanje kritičke refleksije. Također, sklona sam ideji besplatnih ulaznica ili nekog povoljnog hibridnog modela pa ću djelovati u tom smjeru.

Što će biti sa zaposlenicima Umjetničkog paviljona? Hoćete li tu što mijenjati na strukturalnom planu? Hoće li ljudi ostati na svojim pozicijama ili ćete kadrovirati?

Rekla bih da Umjetnički paviljon održava jedan mali i uigrani kolektiv, što je veliki dobitak za osobu koja, poput mene sada, dolazi na njegovo čelo. U ovom trenutku vidim jedino potrebu za popunjavanjem nekih radnih mjesta, što sam u svom programu i navela.

U medijima se nedavno pisalo da je isprva troje od petero članova Upravnog vijeća glasalo za Leilu Topić, kustosicu Muzeja suvremene umjetnosti. Navodno je nakon intervencije odnosno presinga iz Gradskog ureda za kulturu jedan glas na kraju bio promijenjen te je troje ljudi glasalo za vas. Izlazili su i članci o tome kako je gospođa Topić imenovana, da bi vijesti bile povučene. Što možete reći po tom pitanju?

Jedan je list 27. lipnja, četiri dana nakon što je Upravno vijeće 23. lipnja donijelo odluku kojom me predlaže za imenovanje ravnateljice Umjetničkog paviljona, objavio članak da je za to mjesto predložena kustosica Leila Topić. Članak je, podsjetit ću vas, bio intoniran senzacionalistički i tendenciozno navodeći bliskost Leile Topić s vladajućom političkom opcijom u Gradu. Tko ga je plasirao i zašto doista ne bih znala, no za nekoliko je sati, budući da je navodio netočnu informaciju, demantiran objavom novog članka temeljenog na tekstu obrazloženja koje je Upravno vijeće uputilo gradonačelniku. Tom prilikom, isti list nije naveo da se radi o demantiju niti je upućena isprika kolegici Topić, meni ni čitateljima.

Ipak, iz Gradskog ureda za kulturu demantirali su ove navode i tvrde da nije bilo presinga. Ali, kako onda objasniti to prvo navodno imenovanje Leile Topić?

Očito je da se radilo o lažnoj informaciji, tj. da nije bilo tog tzv. prvog imenovanja, što se vidi iz Zapisnika sjednice Upravnog vijeća.

U istom tom kontekstu, znakovita je i ostavka jednog člana upravnog vijeća, povjesničara umjetnosti Petra Preloga odmah nakon vašeg imenovanja. Kako ste to doživjeli?

Ne znam ništa o toj ostavci. Ono što sam mogla vidjeti jest ono što stoji u Zapisniku, a to je da je kolega Prelog sudjelovao u procesu odlučivanja te da je glasao glasom "za" ili "suzdržano" budući da nijedan glas nije bio "protiv".

Oni koji nisu bili skloni vašem imenovanju tvrde da nisu upoznati s vašom međunarodnom karijerom. Što možete reći o njoj?

Moj rad u kulturi koji traje više od dvadeset pet godina obuhvaća različite segmente djelovanja u Hrvatskoj, kao i međunarodno djelovanje što je vidljivo iz mog životopisa koji je bio obavezan dio natječajne dokumentacije te su članovi Upravnog vijeća upoznati s njim.

Što je prva stvar koju želite napraviti kada preuzmete Umjetnički paviljon?

Prioritet je pronaći odgovarajući alternativni prostor za rad i izlaganje.