Slovenka Zdenka Badovinac, nova ravnateljica zagrebačkog MSU-a, kustosica je i likovna spisateljica impresivne biografije. Čak četiri puta bila je slovenska povjerenica na Venecijanskom bijenalu. Bila je i austrijska povjerenica, i to za Bijenale u Sao Paulu 2002. godine, a godinama je predsjedavala i globalnom mrežom stručnjaka muzeja moderne i suvremene umjetnosti CIMAM (2010. – 2013.). Istaknula se svojim radom za bolje pozicioniranje umjetnika iz bivše Jugoslavije na međunarodnoj sceni. Autorica je brojnih projekata i međunarodnih izložbi te je u karijeri surađivala s nizom svjetskih institucija, kao i s mnogim različitim umjetnicima. U mnogim institucijama bila je i članica međunarodnih stručnih vijeća, primjerice u Muzeju Reina Sofija (Madrid), nacionalnom muzeju MAXXI (Rim) ili u čuvenom stručnom časopisu Art Margins (MIT press). Povrh svega navedenog, gotovo trideset godina bila je ravnateljica Moderne galerije u Ljubljani (od 1993. do 2020. godine), s kojom je ostvarila značajne uspjehe koji su pozicionirali taj muzej na svjetskoj mapi.

Novoizabrana ravnateljica MSU-a Zdenka Badovinac za tportal otkriva svoju viziju muzeja u idućem četverogodišnjem razdoblju.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da vas Upravno vijeće MSU velikom većinom želi na poziciji ravnateljice te institucije?

S obzirom na to da su u vijeću stručnjaci koje jako cijenim, to sam ponajprije osjetila kao priznanje mog rada i moje vizije muzeja u sljedeće četiri godine. Ujedno me je odluka tako profesionalnog vijeća obvezala na veliku odgovornost.

Vi ste od 1993. pa do prošle godine bili na čelu Moderne galerije Ljubljana. Kakvo je iskustvo bilo voditi tu galeriju? Kažu da ste stvorili jednu od najprogresivnijih umjetničkih institucija u svijetu.

Bio je to dug put. Uz razvoj Moderne galerije, razvijala sam se i sama, zajedno s njenim usponima i padovima te uvijek u bliskoj suradnji sa svojim kolegama. Uvijek se fokusiram na prostor i ljude s kojima radim i povezujem sa zajednicama kojima muzej pripada. Uspjeh Moderne galerije temelji se uglavnom na upornosti svih nas koji smo sudjelovali u ovoj priči, na činjenici da smo cijelo vrijeme, čak i kada je bilo teško, inzistirali na svojoj viziji i nikada nismo radili previše kompromisa.

Iza vas je i zapažena međunarodna karijera. Što vaše međunarodne veze i kontakti mogu donijeti zagrebačkom MSU?

U Zagreb idem sa svim svojim znanjima i sposobnostima. Iza sebe imam dugu profesionalnu karijeru koja uključuje i razne međunarodne suradnje. Sve će to, nadamo se, pridonijeti daljnjem razvoju MSU-a u svakom pogledu.

Kako gledate na zagrebački MSU u dosadašnjem razdoblju? Jeste li posjećivali tu instituciju, njezine programe ili surađivali s njom?

Naravno, MSU sam više puta posjetila i s kolegama tamo sam uvijek dobro surađivala. MSU je muzej koji ima jednu od najboljih zbirki u ovom dijelu svijeta. Ova zbirka i muzejski arhiv simbolički su kapital koji još nije u potpunosti iskorišten. No, uvijek na muzej gledam u odnosu na prostor i zajednicu ljudi u kojoj djeluje. Ovdje ima još puno potencijala kojeg bih željela zajedno s kolegicama i kolegama iz muzeja razvijati u narednih nekoliko godina.

Na što ćete tijekom vašeg mandata staviti fokus kada je riječ o izložbama i događanjima u muzeju? Na koji način vidite da će se muzej bolje pozicionirati na međunarodnoj karti? Hoćemo li dočekivati i međunarodne umjetničke zvijezde?

MSU bi prvenstveno trebao biti prostor koji promišlja društvo i zamišlja bolji svijet, a ne toliko prostor takozvane 'event' kulture, događaja koji dođu i odu, da za njima ništa ne ostaje, a pritom troše puno novca. Dosta kritičnih misli je bilo već izrečeno na temu spektakla. To što mi sada trebamo jest nešto što bi nas kao društvo ponovno povezalo. Moj cilj je da građani Zagreba, i ne samo oni, osjete da je MSU njihov muzej, mjesto gdje idu vidjeti i čuti o nečemu što se tiče svih. Tu ideju pratit će serije izložbi i, nadam se, više diskurzivnih programa. Što se tiče zvijezda, prije svega, htjela bih predstaviti neke hrvatske, a svjetske zvijezde koje još nisu imale svoje retrospektive u muzeju. Zanimljivo je da su neki vrhunski hrvatski umjetnici poznatiji u inozemstvu nego u domovini. Zajedno sa svojim kolegama, željela bih pripremiti velike međunarodne izložbe koje će se baviti akutnim temama poput popravljanja odnosa društva i prirode, demokracije, posthumanizma, dekolonijalizma, feminizma, različitog institucionalizma, ekološke krize, migracija, nesigurnog rada... Međunarodne izložbe uvelike su novi rezultati i međunarodne muzejske mreže. Tako da se u muzeju očekuju i međunarodne zvijezde.

Koliko će vam biti važna podrška grada da ostvarite sve što ste zamislili? Mislite li da će grad naći prostora za financiranje velikih projekata?

Podrška osnivača je uvijek presudna, bez nje je teško. Navikla sam raditi s malo sredstava, čak ni u Ljubljani nemamo puno veći budžet nego što ima MSU. Jednom sam radila izložbu Low Budget Utopia kako bih dokazala da je na kraju vizija ono što je najvažnije. Bez dobrih ideja, ne možete dobiti ni novac. Na temelju svojih vizija, usuđujem se reći da ću i iz inozemstva dobiti neka sredstva koja su neophodna za nadogradnju programa u MSU.

Koliko će MSU težiti otvorenošću, dijalogu sa zajednicom i umjetnicima?

U svom programu stavljam veliki naglasak na tu suradnju i dijalog. Smatram da kulturne institucije danas trebaju drugačije razmišljati o sebi: ne više kao o onima koje samo predstavljaju nešto što umjetnici rade, nego koje rade u partnerstvu s umjetnicima i drugim vanjskim suradnicima. Mnogi umjetnici danas vode svoje male organizacije kako bi postali producenti koji su predani sličnim stvarima kao i muzej. I ne samo umjetnici, van muzeja rade brojni stručnjaci iz različitih područja koji su u partnerstvu s muzejom. Zašto ne spojiti ove energije? U međunarodnoj mreži od sedam europskih muzeja u kojoj sudjelujem, govorimo o konstituentima muzeja, odnosno o svim onim zajednicama i pojedincima, vanjskim suradnicima koji koproduciraju sadržaje muzeja. Ovdje se, u osnovi, više radi o partnerstvu, nego o muzeju koji govori u ime drugih. Toj suradnji treba dati veći naglasak i u MSU.

Hoćete li otkupljivati više djela suvremenih umjetnika?

Ja ću raditi na tome. Otkupi radova živih suvremenih umjetnika su u vrijeme epidemije i ostalih kriza jako važan socijalni korektiv. Otkupi su ključni za razvoj zbirki, a time muzeji održavaju i razlog svog postojanja.

Razmišljate li o novom stalnom postavu MSU-a i kako vidite sadašnji postav?

Moja ideja o programu slijedi činjenicu da je MSU prvenstveno muzej i ovom muzeju je potreban novi postav zbirke. Čitav svijet zna koliko je važna zbirka MSU-a, koja pokriva cijelu regiju, a ne samo hrvatsku umjetnost, i na tome trebamo dalje graditi priču. Takozvani stalni postavi muzeja moraju se mijenjati svakih nekoliko godina jer obilježavaju duh vremena, aktualne društvene potrebe i uvijek različite poglede na povijest. Pritom je važno slijediti i multinarativnosti, dati glas različitima akterima. U tom smislu je važno uključivanje i arhivskog materijala koji je u MSU jako zastupljen.

Mnogi MSU u dosadašnjem periodu vide kao ziheraški muzej, koji nas nije poticao na novo promišljanje umjetnosti i otkrivao nam nova imena. Želite li reformirati muzej i u tom smislu? Mnogi ljudi od suvremene umjetnosti očekuju drskost i provokaciju, a s njima dolazi i ona tanka granica poslije koje se velikom brzinom kliže u sfere banalnosti. Kakvim vidite opći imidž tog muzeja?

Provokacija me nikada nije zanimala zbog same provokacije. Međutim, istina je da muzej u gradu mora funkcionirati kao nekakva dobar 'poremećaj', nešto što nas stalno odvlači od rutine ili brine da ne bismo u nju upali. Nije lako raditi u instituciji, pa se ljudi često priklanjaju onome što misle da se od njih očekuje. Eto, od mene se očekuje promjena i to je dobar motiv, nadam se da ću uspjeti u tome zajedno s kolegicama i kolegama iz Muzeja.

Vi ste bili i predsjednica globalne mreže stručnjaka muzeja moderne i suvremene umjetnosti CIMAM. Što vam donosi to iskustvo, suradnje i poznanstva, kako to možete aktivirati u svrhu poboljšanja programa zagrebačkog MSU?

Bila sam predsjednik CIMAM-a od 2010. do 2013. godine, i odmah u drugoj godini mog trogodišnjeg mandata sam organizirala CIMAM godišnju konferenciju u Ljubljani, Zagrebu i Sarajevu. U MSU je tada Dalibor Martinis za goste napravio super performans. Taj mandat mi je donio globalnu mrežu kolega muzealaca i pružio uvid u širu problematiku muzeja moderne i suvremene umjetnosti diljem svijeta. Godine 2010. bila sam i suosnivačica konfederacije muzeja L'Internationale, u kojoj je trenutno sedam muzeja i predstavlja novi model međuinstitucionalne suradnje u međunarodnoj areni, baziran prvenstveno na dugotrajnim istraživanjima, a ne toliko na kulturi spektakla o kojoj sam prije govorila. Još je malo prerano da vam kažem kao će sve to moje iskustvo biti aktivirano u MSU. Kao što sam rekla, dolazim u Zagreb sa svim svojim dugogodišnjim iskustvom i znanjem, a da se to aktivira i postane vidljivo potrebno je neko vrijeme.

Kako su rad u žiži tog umjetničkog svijeta, sve te brojne suradnje, međunarodne izložbe i projekti utjecali na vaše poimanje zbirki muzeja?

Zbirke svjedoče ne samo o artefaktima koje drže, već i o ljudima, vremenu i društvu koji ih oblikuju. Rastuća međunarodna povezanost muzeja, u što sam već duže vrijeme uključena, pomaže da se umjetnost isključena iz dominantnih narativa sada pojavljuje u velikim međunarodnim muzejima. Pogledajte samo koliko je hrvatskih umjetnika već u zbirci MOMA-e. To znači i to da muzeji iz takozvanih marginalnih i manje utjecajnih prostora postaju sve važniji akteri u međunarodnoj razmjeni ideja. Naravno, tu ne smijemo biti naivni i uvijek moramo biti svjesni da su te komunikacije još uvijek igre dominacije. I sama sam o tome dosta kritički pisala.

Vi dobro poznajete scenu i s mnogim domaćim autorima već ste surađivali. Izlagali ste mnoge domaće umjetnike poput Sanje Iveković, Dalibora Martinisa... Možete li izdvojiti neke najvažnije suradnje?

Ja sam s najboljim hrvatskim umjetnicima kao što su: Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar i Slaven Tolj surađivala 1998. na izložbi 'Body and the East' koja je bila prva izložba tzv. istočnoeuropske umjetnosti. 2000. godine osnovali smo zbirku Arteast 2000+ u ljubljanskoj Modernoj galeriji, gdje hrvatski umjetnici imaju zaista istaknuto mjesto. Otkupili smo radove umjetnika kao što su Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Julije Knifer, Mangelos, Ivan Kožarić, Goran Petercol, Mladen Stilinović, Vlasta Delimar… Za neke od njih uspjeli smo pripremiti i samostalne izložbe. S većinom ovih umjetnika surađivala sam nekoliko puta na raznim izložbama, a uvijek sam pratila i nove generacije. Prije nekoliko godina pripremili smo izložbu jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika Davida Maljkovića, koji je također donirao radove za našu kolekciju. U izložbu 'Bigger than Myself', koju sam prošle godine pripremila za Muzej MAXXI u Rimu, uključila sam i priličan broj hrvatskih umjetnika. U 2017. godini pripremila sam izložbu 'Sites of Sustainability' za Hamburger Bahnhof u Berlinu, koja je uključivala Exat 51, Gorgonu, Nove tendencije i Grupu šestorice. Trenutno radim u suradnji s bečkim Kunsthalleom na izložbi Sanje Iveković.

S Igorom Zabelom bili ste prvi koji ste sustavno počeli identificirati umjetnike i radove koji su imali veliki utjecaj na vizualne umjetnosti u regiji nakon pada berlinskog zida. Igor Grubić kaže kako ste tako kreirali novu istočnoeuropsku povijest umjetnosti, afirmirajući je tako i na globalnoj umjetničkoj karti. Kako je došlo do toga da ste se zainteresirali na toj razini za regionalnu suvremenu umjetnost?

Početkom 1990-ih Igor Zabel i ja shvatili smo koliko je važno internacionalizirati naš prostor. Osjećaj izoliranosti koji je prevladavao u cijeloj istočnoj Europi bio je prisutan i u Jugoslaviji, iako svi znamo da su jugoslavenske granice bile otvorene i da se u Jugoslaviji odvijao niz važnih međunarodnih suradnji. No, svi smo osjetili tu novu priliku za otvaranje u 90-im godinama. Interes sa zapada za našu umjetnost je rastao, bili smo svjesni svih opasnosti komodifikacije i egzotizacije regije i zato smo smatrali važnim da se definiramo sami prije nego nas definiraju drugi i učine nas privremenom tržišnom nišom. Nekoliko puta sam pisala o kolekciji kao o oruđu u geopolitičkim prostorima, odnosno kao o alatu za borbu za ravnopravne razmjene ideja u međunarodnom prostoru. U doba globalizacije, ključno je imati alat za globalnu komunikaciju kako bismo pokušali sudjelovati u globalnim konceptima koji se tiču ​​svih nas.

Kada ste znali da ćete od toga napraviti karijeru, odnosno profesionalizirati vaš odnos s umjetnošću?

Nisam znala da ću od toga napraviti karijeru, jednostavno sam uvijek uživala u tome što radim, i što je više ljudi bilo uključeno u to, bilo je sve zabavnije. I dalje je tako.

Kako zamišljate razvijati publiku tijekom idućih godina u muzeju? Znamo da je razvoj publike danas veliki problem. Puno je sadržaja, a vremena je sve manje i ljude treba nagovoriti da negdje dođu. Na koji način ste razvijali publiku tijekom vođenja Moderne galerije u Ljubljani, možete li prenijeti neka iskustva u MSU?

Da, to je težak zadatak, posebno s obzirom na to da MSU nije u centru grada. Kada je Moderna galerija u Ljubljani dobila Muzej suvremene umjetnosti Metelkova, koji nije u centru, primijetili smo da tamo dolazi daleko manje ljudi nego u staru modernu galeriju u centru. I dalje postoji problem s tim. Trebalo bi još više ulagati u takve lokacije, da ljudi redovito dolaze, da se naviknu. Same izložbe nisu dovoljne. Ljudi se trebaju aktivnije uključiti u muzeje, posebno okolni stanovnici kako bi osjetili da je muzej mjesto koje mogu koristiti za razne stvari. Primjerice, za susrete lokalnih zajednica, ili mjesto gdje mogu ostaviti svoju djecu prilikom kupovine. No, muzej nam mora ponuditi i stvarno dobar program. Potrebno je puno raditi na vidljivosti muzeja i njegovom programu, ali sve te radnje moraju biti usklađene s misijom muzeja. Primjerice, ne možete muzej reklamirati kao poslovnu tvrtku ili estradni događaj, na kraju uvijek prevlada pitanje komu i čemu je muzej namijenjen.

U muzeju je šezdesetak zaposlenih. Hoćete li tu što mijenjati na strukturalnom planu? Hoće li ljudi ostati na svojim pozicijama ili ćete kadrovirati?

Ova pitanja su još malo preuranjena. Željela bih prije svega motivirati muzej na neke nove korake otvaranja, željela bih unijeti i neke promjene u skladu s objektivnim mogućnostima.

Kako vi poimate suvremenu umjetnost danas, što bi ona trebala biti i čime bi se trebala baviti?

Mislim da nije posao kustosa da predlažu što bi umjetnost trebala raditi, jer mi nismo oni koji je potpisuju. Kustosi i umjetnici, kao i muzeji, zajedno trebaju stvarati prostor u kojem se svijet može zamisliti boljim od onog kakav jest.

Poneki ljudi su cinični prema suvremenoj umjetnosti danas, dijelom i zbog toga što je ona kroz godine zaprimila jedan pomalo 'elitistički' gard. Mnogi su, govoreći o umjetnosti, skloni odmahnuti rukom i reći: 'ma, ne razumiješ ti to, to ti je art'. Slažete li se s tim? Otkuda ta optika spram suvremene umjetnosti danas? Što vi mislite, kakvo je generalno raspoloženje ljudi prema suvremenoj umjetnosti?

Slažem se, tako ljudi najčešće prihvaćaju umjetnost. Ali, s druge strane, istina je i da ljudi nikad nisu toliko bili u muzejima kao danas i gledali tu začudnu suvremenu umjetnost. Važno je znati da ljudima treba i ono što ne razumiju u potpunosti. Potreban im je osjećaj beskonačnosti, spoznaja da nema jednoznačnih odgovora na to što svijet jest. Istodobno, muzeji su sve više mjesta gdje ljudi mogu i sudjelovati u umjetnosti, gdje komuniciraju svoje društveno iskustvo i uspoređuju ga s iskustvom drugih.

Što je prva stvar koju želite napraviti kada preuzmete MSU?

Prije svega želim upoznati sve one koji tamo rade i pokušati dobiti njihovo povjerenje. Samo tako možemo dalje.