Izuzetno je simpatično kako nas Lena Dunham u početnih par minuta prve epizode nove sezone serije 'Djevojke' uvodi u nastavak priče i podsjeća na to gdje smo zadnji put susreli Hannu Horvath i njezine prijatelje. Uz taktove sjajne pjesme 'Amsterdam' američkog kantautora Gregoryja Alana Isakova prikazuje nam razne osobe iz Hannina života kako čitaju njezinu objavljenu priču o tome kako joj je bivši dečko preoteo najbolju prijateljicu. U samo nekoliko sjajnih redateljskih poteza i bez uobičajenih 'previously on Girls' montaža gledatelja se tako ne podsjeća samo na ono gdje smo stali, nego i na osnovnu prirodu svih Hanninih odnosa, na karakter, temperament i vrijednosti glavnih likova, pa i nagovještava ono što možemo očekivati u nastavku. Ton je optimističan. Hannah je na pragu uspjeha koji je od samoga početka toliko priželjkivala. Možda doista postane glas svoje generacije.

No budite bez brige. Ako ste voljeli Hannu onakvu kakva je bila svih dosadašnjih sezona, nećete se morati mnogo navikavati na 'novu' i uspješniju glavnu junakinju serije. Jest, mnoge su se stvari promijenile i u njezinu životu i u životu njezinih prijateljica, svi su na neki način prešli na novu stepenicu (namjerno izbjegavam napisati 'višu' jer to nije spektar u kojem ova serija operira) života i zrelosti, no Lena Dunham i dalje je ostala vjerna sebi. Kada je prije koju godinu Jill Soloway osvojila Emmyja za seriju 'Transparent', u svojem je govoru rekla da je izuzetno zahvalna na tome što ima priliku snimati seriju o '...antipatičnim židovima' koji se nikome naročito ne sviđaju, ali nam pokazuju da i takvi ljudi - kao i svi ljudi - imaju pravo na svoje specifičnosti, životne izbore, ravnopravnost i poštovanje. Nešto bi se slično moglo reći i za Lenu Dunham i njezinu sad već odavno kultnu seriju 'Djevojke' - nakon šest će sezona moći reći da je snimila televizijsko djelo o antipatičnim mladim (i uglavnom bijelim, srednjeklasnim) newyorčankama koje se rijetko kome sviđaju, ali zbog izrazite ljudskosti, prokrvljenosti, humora i inteligencije u scenariju svi ipak kroz njih nekako shvaćamo da se žene svakodnevno moraju boriti s hrpom nepravdi koje nikako ne zaslužuju, PA MAKAR i bile razmažene newyorške hipsterice.

Prema onih nekoliko epizoda koje je HBO dao na uvid novinarima, šesta sezona, unatoč svoj nekonvencionalnosti njezine autorice i uspješnom trudu da sve ne isfura na nekakav finalni vatromet ili preuredno povezivanje svih lebdećih i neriješenih elemenata - ipak nam nastoji pokazati da su Hannah i društvo pomalo odrasli i da će se, kada ih napustimo, već nekako snaći u životu. Nisu ni Hannah ni Marnie ni Jessa ni Shoshanna ništa mnogo mudrije nego prije. I dalje se dovode u situacije zbog kojih se čovjek ozbiljno zapita jesu li možda sinoću čaši vode na noćnom ormariću osim aparatića za zube ostavile i mozak, i dalje katkad reagiraju tako nevjerojatno sebično, pomodarski, egocentrično i frivolno da ih poželiš zadaviti i čudiš se što zbog toga nisu još malo gore nagrabusile, ali isto se tako i ponašaju ljudski, stvarno, svjesno svijeta oko sebe, što ih ipak čini osobama s kojima možemo suosjećati, s time da su sada nekako sigurnije u svoje odabire, stavove i reakcije.

 Manje se nećkaju. Manje donose odluke na temelju zamišljenih snova iz knjiga, filmova i časopisa. Malo su više svoje. Od tri epizode koje sam imala priliku pogledati, dvije su bile u kronološkom sijedu i uglavnom prikazuju daljnji tijek Hannina života i karijere, Marniena nošenja s rastavom braka i sličnim razvojem u životima drugih likova, no posebno me se dojmila jedna epizoda koja je izdvojena malo kasnije iz sezone, a pretpostavljam da ju je zbog takve izuzetnosti HBO i izdvojio u screener za novinare. Riječ je o svojevrsnoj 'kapsuliranoj' epizodi (vjerojatno su u njoj poveznice na prethodnu i sljedeću epizodu, ali moguće ju je gledati zasebno bez 'predznanja' i u njoj je sve fokusirano samo na jedan događaj, samo jednu interakciju, pa čak i samo jednu lokaciju), u kojoj Hannah posjećuje poznatog i afirmiranog književnika, koji ju je pozvao k sebi doma na razgovor zbog toga što je ona u svojem članku o njemu pisala kao o velikom razočaranju - zato što je čovjek svoju popularnost i ugled iskoristio zato da bi spavao sa studenticama s koleđa koje je obilazio na turneji. 

Interakcija koja slijedi između Hanne i književnika jednostavno je sjajna. Da je riječ o nekoj drugoj autorici ili autoru, epizoda je možda mogla ispasti pamfletska, u njoj bi likovi izvikivali svoje stavove i nastojali jedan drugoga pobiti neprobojnim argumentima i živopisnim iskustvima. Ovako, to je epizoda u kojoj oba lika tako nešto pokušavaju - oboje su pametni, britki, zanimljivi i oboje svoj 'slučaj' iznose s uvjerljivošću stvarni ljudi, ali upravo zbog te uvjerljivosti, upravo zbog te ljudskosti oboje imaju goleme rupe u argumentima, goleme nesrazmjere između onoga što tvrde i onoga kako se ponašaju i oboje na kraju ispadaju mnogo gori nego što se od onoga što su govorili očekivalo (s tim da, naravno, i epizoda, kao i cijelo društvo, muškarcu daje prednost u smislu da mu dopušta da bude stoput veći gad, ali se i stoput bolje emotivno izvuče zbog svojih ja-sam-dobar-otac i sličnih empatijskih momenata). 

Ta epizoda upravo je ono što osobno smatram najvažnijom karakteristikom serije 'Djevojke', važnijom i od sveg njezina popularno-kulturnog pečata, od njezina uvida u novu generaciju i njezina značenja za suvremeni feminizam. Mnogi su 'Djevojke' kritizirali zbog njezine problematične feminističke perspektive - izostanka klasne, rasne i inih svijesti sadržane u pojmu intersekcionalnosti koji je doista ključan za suvremeni feminizam (i društvo u cijelosti). I stvarno, očekujete li od 'Djevojaka' ispravan feministički stav, neku vrstu savršene podudarnosti onoga najboljeg iz današnjeg feminizma i onoga što predstavljaju djevojke iz 'Djevojaka', naći ćete se u velikim nevoljama i bit ćete vrlo nezadovoljni. Jer Hannah i njezine sestre nisu prototipovi žena koje promoviraju te krasne ideje. Njihova stvarateljica, Lena Dunham, s 'Djevojkama' nije pisala pamflet. Ona je napisala seriju u kojoj su glavni likovi nesavršene osobe, antipatične cure iz New Yorka koje nastoje biti ono što jesu i pritom steći poštovanje. Zbog toga što su cure, često im je mnogo teže nego istim takvim antipatičnim dečkima iz New Yorka. Iz serije ćete shvatiti i zašto. Zbog društva u kojem čak i osviješteni smatraju da je ravnopravnost između spolova i rodova rezervrana samo za one slučajeve u kojima su žene potlačene svetice ili 'simpatične curke' koje je 'sistem preveslao'. Lena Dunham svojim će vas ljudskim prikazom vlastite okoline pokazati da je ravnopravnost za sve, čak i za one koji nam se ne sviđaju. I to će učiniti uvjerljivom pričom i uvjerljivim likovima, s pregršt mana i u karakteru i u stavovima.

A zbog toga svi i volimo gledati serije.