Priređivačica Dubravka Oraić Tolić ističe kako je među nizom Matičinih projekata posvećenih proslavi pedesete obljetnice Hrvatskoga proljeća ostvaren i ovaj zbornik dvadesetak memoarskih zapisa manje poznatih ili posve nepoznatih sudionika i suvremenika proljećarskih zbivanja koji su, često daleko od velikih političkih događaja, u svojim malim sudbinama proživjeli zanos "drugoga narodnog preporoda" i posljedice državnoga terora nakon njegova gušenja.

Hrvatsko proljeće kao širi društveni fenomen sastoji se od tri glavna segmenta, napominje i dodaje kako je prvi je segment Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljena u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967.

Tim je dokumentom, ističe, raskinut Bečki književni dogovor o jedinstvenome hrvatsko-srpskom jeziku iz 1850., čime je omogućena nacionalna identifikacija na području jezika i njegova imena.

Drugi segment, jezgru Hrvatskoga proljeća, čini plebiscitarni narodni pokret 1971. za demokratske promjene u socijalističkoj Jugoslaviji, ocjenjuje i dodaje kako je pokret obuhvatio sva društvena područja, od tadašnje jedine političke stranke Saveza komunista Hrvatske do studentskoga bunta i kulturnih institucija na čelu s Maticom hrvatskom.

Naglašava kako treći segment Hrvatskoga proljeća obuhvaća osobne sudbine ljudi koji su pretrpjeli različite oblike terora nakon 1971.

Smatra kako je Deklaracija 1967. bila kulturni, opći narodni pokret, godina 1971. bio je društveni, a osobne sudbine ljudi toga doba bile su emocionalni temelj moderne hrvatske državnosti koja će se ostvariti 1991.

U zborniku je riječ, naglašava priređivačica, uglavnom o sjećanjima Matičinih članova i suradnika iz njezinih ogranaka čija su osobna svjedočanstva važan prilog memoriji nacionalne kulture, a mogu poslužiti i kao podloga za različite identitetske i kulturološke analize.

Memoari, tvrdi, s jedne strane pokazuju sustavnost državnoga terora koji se u Titovoj Jugoslaviji provodio nad hrvatskim narodom nakon 1971. (pretresi, zatvori, uhođenja, oduzimanje putovnica, otpuštanja s posla), a s druge strane razmjere toga terora (od Iloka do Korčule, od Nove Gradiške do Beča i Kanade).

Većina zapisa pisana je u prvome licu jednine, neki su zapisi sjećanja suvremenika na protagoniste epohe, napominje i dodaje kako svi zapisi teže dokumentarnomu prikazu, a neki imaju i književnu vrijednost.

O Hrvatskome proljeću pišu Prijam Bačić, Ivan Bekavac, Velimir Borković, Marijan Brajinović, Ivan Cerovac, Ivana Domanović, Janko Dimnjaković, Ivan Hodić, Dinko Jonjić, Filip Kljajić, Ratko Krstičević, Antun Lovrić, Anđelko Mijatović, Dubravka Oraić Tolić, Ante Pavičić, Mile Pešorda, Marinko Pipunić, Igor Pugelnik, Predrag Raos, Jerko Stanić, Radoslav Slade-Šilović, Miljenko Šimunović, Zorica Varga i Dragica Vidmar.