Dakle, pridjeve monografska i retrospektivna, što se tiče ove izložbe, treba shvatiti veoma uvjetno. Posrijedi je zapravo fotografov rekapitulacijski istup, svojevrstan kreativni prosvjed u uvjerljivoj formi izložbe i autorske knjige koja je prati.

Autor Damir Fabijanić pritom se izlaže, kako u izložbi tako i u knjizi, kao vrlo angažiran i izrazito kritički nastrojen sudionik u interpelativnoj raspravi s onom stranom kulturne javnosti koja odlučuje o sudbini ne samo njegova fotografskoga rada, nego i općeg kreativnoga djelovanja.

U tome je čvrsto argumentiran i na osobnom primjeru pokazuje kako su nelogično prolazili njegovi radovi kod raznih odlučivačkih struktura. Stoga ova njegova izložba ne samo da pokazuje nego i dokazuje, osim slikom i pisanom riječju, da je posvemašnja nekompetencija, kao i posvuda, uostalom, posebno štetotvorna u svijetu fotografije i to kako one primijenjene tako i umjetničke, iako je danas uopće teško odrediti kada se jedan rod pretapa u drugi.

Svega toga radi pomnom će razgledaču ove izložbe dobro doći autorovi tekstovi postavljeni u posebne ladice uz svaki konceptualni odjeljak izložbe. Damir Fabijanić u tim se tekstovima iskazuje na uglavnom nepretenciozan način, stilski zanimljivo kao uvjerljiv iskustvenik svoga posla koji lako i razumljivo dosiže i neke teoretske zaključke. Pritom se veoma umješno i krajnje svrsishodno igra riječima te tako svoje dječačke, početničke radove naslovljuje 'Prerani radovi', seriju slika o predsjedničkom otočju naziva 'Brijouni', rugajući se političarima koji su se često, ovisno o tekućoj vlasti, kolebali između imena Brijuni i Brioni, zatim ciklus tzv. brzih u nastajanju fotografija – naziva 'Snapshits' umjesto '-shots'. I ima još toga.

Više nego spretan pisac za fotografa s diplomom inženjera strojarstva u tim komentarskim zabilješkama za Brijune iz 1993. zapisuje sljedeće: 'Moj prilog – protiv želje za kolektivnom amnezijom nacije. Sjećanje su preduvjet usporedbe. Moj prilog je protiv bolesti kratkotrajna pamćenja, prošlog i budućega.'

A onda zareda sva ta ideološki ispražnjena skalamerija, izblijedjela ikonološka komparserija, sjene bivše raskoši i Titova duha koji kao da i danas lebdi nad tim vodama. U dijelu naslovljenom 'United colors of Blenislon' četiri su identične kvadratne fotografije punog crnila. Naslovljene su u stilu 'One Eskimo during the total absence of the polar light'.

Ostale su varijacije u kojima se (ne)pojavljuju 'two WASPS, three Black man i four Japanese'. To je Fabijanićeva ironijska, maljevičevska posveta Muzeju suvremene umjetnosti s pitanjem može li se on kao fotograf uključiti u umjetnike s obzirom na to koliko se umjetnika uključuje u fotografiju, a nisu fotografi. Ironijom odiše i naslov cjeline nazvane 'Sit sam svega'.

To je deset fotografija u boji, hrana izrazitih boja, na skali od bijeloga češnjaka do crnoga rižota. Osim što pokazuje kako se tehnički besprijekorno snima hrana, što u mnogim općemedijskim verzijama nakuhavanja, zakuhavanja i prekuhavanja uopće nije čest slučaj; i tu je na djelu očit autorov čisto zanatski perfekcionizam. I nije tu posrijedi samo savršena produkcija, nego i u tom, zapravo, industrijskom proizvodu, da se prepoznati Fabijanićev stil.

To su savršeni uzorci za raspravu spomenutoga pitanja o umjetničkoj i primijenjenoj fotografiji. Snimajući zapravo kolorističke plastrone od hrane fotograf može biti i solidan zanatlija i nezatajeni umjetnik i to u istoj kreativnoj osobu.
Sličan je slučaj i sa serijom fotografija 'Kuća u 12 slika'.

Tu je autor sam sebi nametnuo ograničenja da u biti konceptualno ispita izvore kreativnosti. Odlučio je u 60 minuta ispucati jedan film formata šest puta šest cm, odnosno snimiti 12 fotografija, jer je to najviše u tom formatu. Napravio je, dakle, dvanaest sasvim neponovljivih slika, jer tako je sam sebi to zadao.

Rezultat je dekadentno nostalgična, foto umjetnosna priča koja ima dosege poetskoga dokumentarnog filma u statičnim kadrovima; ali treba ih gledati polako, jednu po jednu, pogledati sve kako bi se bilo sigurno da se vidjelo onoliko i onako kako je to umjetnik htio. Svatko će za sebe osjetiti je li riječ o umjetnosti ili o primijenjenoj seriji fotografija za katalog nekretnina.
Jedna cjelina imenovana je kao 'Sterefotografija za kolor- i CB – oko'.

To je serija nastala u okviru likovne kolonije na otoku Sv. Nikoli ispred Poreča. U nedoumici da li da snima u ce-be ili kolor tehnici odlučio se za oboje. Naime, sve motive pokazao je u obje varijante kao jedan rad – lijevo kolor, desno crno-bijelo. I zaključio je da dobri kadrovi apsolutno funkcioniraju i monokromatski i u boji.

Oko toga se svatko može složiti, ali ipak ni kadar nije sve u fotografiji. Boja u jednoj fotografiji ipak daje slici drugu, dojmljiviju atmosferu u toj temi 'Počinje drugi život na našim otocima, potkraj ljeta', a u drugoj slici pak crno-bijela tonska gama više pridonosi dokumentarnosti iste teme. Istini za volju, ima tu i stereografija koje se, vjerojatno ponajviše zbog motiva, zaista jednako doimaju.

Posebno su zanimljivi odjeljci na ovoj izložbi oni koji se bave - izložbama. Od onih, opet ironijski nazvanih 'Zagrebački salooni', do 'Fabjanićevih bivših i budućih izložbi'. Posebno su tu zanimljiva dva, zapravo, friza fotografija, naslovljena 'Vrata na koljeno, Dubrovnik 1991.' i 'Hrvatska na koljenima 2011-e'. Na ovoj izložbi se ta dva friza pojavljuju kao dvojni eksponat, to je zato i usporedno predstavljen pod naslovom 'Pismo Vladi (nije Vladimir)'.

Dubrovačkim dućanima devastiranim u prosincu 1992. U Domovinskome ratu kontrapunktirani su zagrebački prazni, turobni, zatvoreni izlozi, snimljeni prošle, 2011. (Ove godine u hrvatskoj je metropoli zacijelo mnogo više takvih.). Dodatna je zanimljivost ta da je dubrovački dio rada odbijen na Zagrebačkom salonu 1992., a u kombinaciji sa zagrebačkim i dvadeset godina kasnije.

Eto, procjeniteljska tijela u dva desetljeća imaju isti razvijen refleks za cenzuru. Da su odlučivali išta i ovoj izložbi očito je da bi postupili isto. Mnogima je, naime, cenzura majka mudrosti. Baš se ponajviše takvim i sličnim javnicima koji odlučuju o svemu i svačemu i obraća Damir Fabijanić prikazanim konceptom svoje izložbe. Ide on, kao i obično u sredinu stvari. Ilitiga In medias res!