Osnovna misao recentnijih nekoliko produkcija s potpisom Tomaža Pandura je pojednostavljenje pod krinkom vizualne dopadljivosti i nazovi suvremenih scenskih rješenja.

Ova posljednja dva još i daju misliti o nekoj vrsti estetike, ali ovo prvo je pogubno po tekstove i autore prema čijim motivima radi Pandurov tim, u kojem je u pravilu dramaturginja Livija Pandur, a često i Darko Lukić.

Sad je došao red i na 'Michelangela Buonarrotija', jednu od ranih drama Miroslava Krleže iz jednočinske zbirke 'Legende'.

Ekspresionistički zamah mladog Krleže, gotovo nepostavljiv i neprevodiv, i u ovoj inačici plaća dug domaćoj naknadnoj pameti, točnije intenziviranju sjećanja povodom 120. obljetnice rođenja. Naravno, dobro je da Krleža ponovno živi i dobro je da se zagrebački HNK, pored Marinkovića, ove godine sjetio i Krleže, kao što je i pametno da se na pozornici suvremenog kazališta ipak vidi nešto drukčije nego na crno-bijelim snimkama.

Ipak, obračun s Krležinim 'Michelangelom' nudi malo dobrog i pametnog, tek inzistiranje na uobičajenim postulatima Pandurovog kazališta snova, što je sintagma koju se više ne da prevesti ni kao obično mjesečarenje.

Tomaž Pandur jest ili je bio redatelj fascinantnih slika, jer je osamdesetih, upravo u vrijeme kad se kazališna slika oslobađala, on postajao umjetnik na kojega se računa. Također, on je redatelj koji tu fascinaciju slikom širi ne samo na imaginaciju, nego inzistira na njoj i u krajnjoj prezentaciji, što je nešto o čemu bi i najboljim domaćim redateljima mogao održati seminar. Na koncu, biranjem velikih tema Pandur planirano stječe interes i publike i svih onih koje kazalište ne zanima.

Ukratko, Pandur ili Pandur.Theaters poduzeće je koje zna što radi i kako se stvari rade, poslovna niša između reklamne agencije jednog čovjeka i agencije koja reklamira jednog čovjeka. Bio to Tesla, Kaligula, Michelangelo ili Pandur sam.

Krleža je pisao 'Michelangela Buonarrotija' kao posvetu iznimnom Pojedincu, kojem uz bok stoje i obilježeni arhetipovi Isus i Kristofor Kolumbo, ali i oni nešto općenitiji, poput Adama i Eve. I Pandur sustavno postavlja Michelangela negdje između, rođenog za više i bolje, smanjenog na razinu ostalih. Istodobno i pobunjeni umjetnik, veći od života, i već umrli Krist, podignut s koljena majke, ali ne i do kraja oživljen, Livio Badurina ne treba biti ništa drugo nego skica ili avatar, ljudska ljuska koja većinu vremena provodi intenzivno obojen drhtanjem i strepnjom.

Zato cijela predstava, a ne samo uvodni spot Dorijana Kolundžije koji rastavlja 'Posljednji sud', zahtijeva upotrebu 3D naočala, kako bi se iz slika koje se roje iznad protagonistove glave nešto i razabralo. Histerična Melita iz 'Lede', zbor opatica koje se pretvaraju u Laru Croft, zbor svećenika koji u kupaćim gaćicama izvode vertikalni slet, Alma Prica kao spremačica i Djevojka s bisernom naušnicom istodobno, živi kip Kristijana Potočkog, Andrej Dojkić kao bijesni pas Dante... teško je pohvatati sve što se vere po NUMEN-ovim dizajnerskim skelama i reflektira u vodi.

Ako je ekspresionistički Krleža možda i pretjerivao s Crvom, Ružama i Miševima što u smrtnom strahu pjevaju u slavu Boga, Pandur je pokušao to nadmašiti nešto suvremenijim slikama medijskog zaglupljivanja u društvu spektakla. I u njima ostao, pa njegov Michelangelo podsjeća na Ditu von Teese i Lady Gagu, a cijela predstava na 'dobrodošlicu u klub'.

Pritom je odbio, čini se sasvim svjesno, prijeći na onaj drugi korak, tj. na profanaciju samog umjetnika, a ne njegove umjetnosti. Pandurov Michelangelo, za razliku od Krležinog koji ostaje sam sa svojim sumnjama, bori se s navalom banalnosti drugih, u ovom slučaju poslovično antipatične horde turista, pritom još i hrvatskih, koji danas konzumiraju njegovo veličanstveno djelo između sladoleda i partijanja uz Tiber ili Arno.

Pritom, ipak, ne uspijeva od motiva postati zrcalo, iako u prologu priziva introspekciju kao dramaturško vezivo ovog autorskog čitanja Krleže.

'Trideset', uzdiše teško Buonarroti na kraju kod Krleže brojeći cekine, ali ipak ne i srebrnjake, dok kod Pandura to izostaje jer pomirenja nema – Michelangelo ostaje u svojem strahu, a današnja publika tek može zamisliti da i današnji umjetnici tako, u samoći svojih sumnji, nešto broje. Ukoliko je Michelangelo sumnjao u umjetnost i njezinu moć, nakon 'Michelangela' sumnji više nema: nismo samo dobrodošli u klub, u njemu smo.