Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda kazališni redatelj Ivica Buljan, a čine ga još književna prevoditeljica Ursula Burger, književna kritičarka Katarina Luketić te urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović, odabrao je pet romana koji ostaju u finalnom izboru za tportalovu književnu nagradu
Za književnu nagradu tportala, koja se ove godine dodjeljuje 11. put, prijavljena su 64 naslova. U konkurenciju ulaze hrvatski romani izdani u prošloj kalendarskoj godini, a prijavljivali su ih izdavači ili autori. Nakon sužavanja izbora na jedanaest polufinalnih naslova, žiri je odlučio da ovih pet ostaje u finalu:
Jurica Pavičić, 'Crvena voda' (Profil, Zagreb, 2017)
Ivica Prtenjača, 'Tiho rušenje' (VBZ, Zagreb, 2017)
Zoran Roško, 'Minus sapiens' (OceanMore, Zagreb, 2017)
Korana Serdarević, 'Eksperiment Irene Tot' (Fraktura, Zagreb, 2017.)
Dubravka Ugrešić, 'Lisica' (Fraktura, Zagreb, 2017)
Dodjela tportalove književne nagrade održat će se 15. lipnja u Zagrebu.
U nastavku pročitajte kratke recenzije odabranih pet romana koje je sastavio žiri tportalove književne nagrade.
Jurica Pavičić
'Crvena voda' (Profil, Zagreb, 2017)
Da i žanr krimića može biti prilika za precizno seciranje društvene stvarnosti, političko-povijesnih mijena i ljudskih naravi, Jurica Pavičić je već pokazao i u prethodnom romanu 'Žena s drugog kata', jer vijesti iz crne kronike imaju veliki potencijal kad ih se 'lati pisac s namjerom'. Priča romana 'Crvena voda' počinje u rujnu 1989. u Mistu kad netragom nestaje nestašna mlada djevojka, a završava 27 godina kasnije kad se razriješi misterij njezina nestanka. Misto, njegovi stanovnici i njihovi odnosi, tajne i šaputanja na uglu ulice, prepoznatljiv malomišćanski mentalitet koji se zatvara kad to prilike nalažu, uskogrudan je kad je korisno, licemjeran u deklarativnoj pobožnosti… – ocrtavaju se od prve do posljednje stranice romana. No, u Pavičića nema groteske ni humorističkog dodvoravanja čitateljstvu, naprotiv: mračnu priču ispripovijedat će u duhu regionalnog kolorita, bez sentimenata. Obližnji Split je pak kontrapunkt Mistu: urbana džungla u kojoj se moguće sakriti, raditi nedopuštene posle, zanemariti malomišćanska pravila. Kako se uvode i profiliraju likovi, tako se zaplet usložnjava i dinamizira. No, događaju se i velike promjene na društveno-političkom planu koje mijenjaju život tzv. malih ljudi. Tako se priča o obiteljskoj tragediji i potrazi za odgovorima, kroz sudbine likova pretvara u analizu trauma našega društva tijekom triju desetljeća.
Biografija
Pisac i novinar Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu gdje i danas živi. Od 1989. radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina (Slobodna Dalmacija, Vijenac, Zarez, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list...). Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. Novinarski rad Jurice Pavičića neodvojiv je od književnoga jer i u potonjem Pavičić istražuje stalne motive svojih novinarskih tekstova: sudbinu pojedinca i društva u tranziciji te funkcioniranje obitelji u mediteranskom društvu.
Ivica Prtenjača
'Tiho rušenje' (VBZ, Zagreb, 2017)
U minimalističkom romanu s dva pripovjedna toka, u zemljopisnom rasponu od Zagreba i Korčule do Irske i Španjolske, nižu se poetske slike i promišljanje o samoći i dobroti kao bajkovitom arhetipu ljudske naravi koji nestaje u grubom, globalnom društvu. Prtenjača pokazuje kako stranci-neznanci mogu postati jedni drugima životnom okosnicom, kako ljude samo treba slušati da bismo ih promatrali drugim očima, kako je neinteresno prijateljstvo ostvarivo, a velikodušnost bez fige u džepu i dalje moguća. Kratki, sudbinski susreti stubokom mijenjaju život nekih likova – zato što nemaju predrasuda, ne boje se nepoznatog, otvoreni su za nova iskustva, poput filmskih protagonista pronalaze ili traže ono što će i njihovim životima dati drugu perspektivu. U zapuštenom, opskurnom zagrebačkom stanu u centru sučeljavaju se obiteljske tragedije, samosažaljenje i kompleksi, odustajanje od života i novi početak, samoća i vedrina, frustracija i grizodušje. Ti likovi su naši susjedi, s kata ispod ili iznad, koje na stubištu samo pozdravimo i nikad se ne zapitamo kako žive. Usporedno, u Limericku dvojica muškaraca koji se slučajno nađu na istom mjestu grade prijateljstvo iz nevolje, dajući sebi priliku da prežive nenadoknadiv ljudski gubitak.
Biografija
Ivica Prtenjača rođen je 1969. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove i kolumne. Objavio je desetak knjiga, a pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Dobio je više književnih nagrada, uvršten u antologije i izbore hrvatske poezije. Objavio je zbirke pjesama Pisanje oslobađa, Yves i Uzimaj sve što te smiruje i romane Dobro je, lijepo je i Brdo (s kojim je pobijedio na V.B.Z.-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman 2014.) i Tiho rušenje. Živi i radi u Zagrebu.
Zoran Roško
'Minus sapiens' (OceanMore, Zagreb, 2017)
'Minus sapiens' je eksperimentalan, nekonvencionalan, konceptualno i diskurzivno složen roman koji problematizira mogućnosti sjećanja i zaborava. Temeljna ideja je da se iskustvo ne može prenijeti, pa je stoga nerazumijevanje među ljudima nužno i samorazumljivo. Štoviše, čak ni ne govorimo istim jezikom – Roškovi junaci zato često govore različitim jezicima, koje čak ni sami ne znaju, ali to nikako ne utječe na razumijevanje/nerazumijevanje samoga romana. Poigravanje s motivima iz zapadnog kulturnog naslijeđa kreće od samo fabule, pa Michela de Montaignea na putovanju u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. prati markiz de Gilgame, koji je zapravo Werner Herzog. U jednoj stvarnosti de Montaigne slijedi svoj 'Dnevnik puta', a u drugoj Herzog snima film baš o tom putovanju. Kroz te dvije pripovjedne linije protežu se brojne reference i digresije, poput nadrealnih momenata ubačenih usred rečenice koji podsjećaju na atmosferu iz Rousselovog romana 'Locus Solus'. Razaranje logike tradicionalnog pripovijedanja odvija se i na stilskoj i grafičkoj razini (brisanje, pa ponovno ispisivanje riječi i sintagmi). Ovaj roman traži stoga usredotočenog i radoznalog čitatelja, otvorenog uma za duhovnu avanturu, sklonog eksperimentu, radikalnosti i iznevjeravanju očekivanog horizonta.
Biografija
Zoran Roško rođen je 1960. u Šibeniku. Zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, urednik je u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Objavio je knjigu teorijskih tekstova 'Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla' (Naklada MD, 2002.) i roman 'Ljepota jede ljude' (OceanMore, 2011.). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora 'Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet' (OceanMore, 2010.). Održava dva bloga: Roškofrenija i Zoran Rosko Vacuum Player.
Korana Serdarević
'Eksperiment Irene Tot' (Fraktura, Zagreb, 2017.)
Je li moguće promijeniti sebe, vlastitom odlukom i voljnim naporom? Uvriježeno je mišljenje da se ljudi ne mijenjaju, ali… i Korana Serdarević i njezina junakinja Irena Tot krenu u eksperiment vlastite promjene. No, tu se susreće s još jednim uvriježenim mišljenjem: možeš promijeniti sebe, ali ne i svijet. Kad se to spoji dobije se formula: možeš promijeniti sebe ali u/s ograničenjima koje ti daje zadana sredina – Hrvatska sada i ovdje. Tako Irena Tot, mlada žena, koja ne želi 'posao-muža-dijete-psa' pa da otkaz na poslu i ostavi muškarca za kojeg se trebala udati, shvati da nije dovoljno znati što nećeš, a ono što hoćeš ti je mutno i/ili nedostižno. Eksperiment autorice i junakinje stoga nije bajkovita priča o new age samospoznaji, nego otrežnjujuća spoznaja da te određuje porijeklo, članovi i odnosi u obitelji, količina novca na računu, zamke vlastite psihe i podsvjesnog, ustupci konvencijama. Između redaka, stilski cizeliranih, to je i društveno angažiran roman, s elementima građanske hrabrosti u našem današnjem društvu (istospolna avantura, groteskna kritika institucije Crkve), a ujedno i ljubavna priča sa (sretnim) krajem.
Biografija
Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radila je kao novinarka kulture Večernjeg lista i tjednika Forum, a od 2013. zaposlena je kao gimnazijska profesorica u Zagrebu. Za svoje kratke priče dvaput je osvojila prvu nagradu Ranko Marinković te prvu nagradu Zlatko Tomičić. Godine 2015. u izdanju Frakture izlazi joj zbirka priča 'Nema se što učiniti'. Pojedine priče prevedene su na engleski, njemački, talijanski, makedonski, slovenski i ukrajinski jezik.
Dubravka Ugrešić
'Lisica' (Fraktura, Zagreb, 2017)
Ruski pisac Jevgenij Zamjatin jednom je rekao da pravu književnost 'stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici'. Toj se slavnoj rečenici i pitanjima o pozicioniranju pisca u društvu te smislu književnosti koju ona implicira, Dubravka Ugrešić stalno vraća u svojim knjigama. I 'Lisica' je tako ponajprije roman o književnosti i piscima, pripovijedanju, autorskim travestijama i specifičnim, sasvim literarnim izdajama, zavođenjima, krađama i kreacijama. No, 'Lisica' je i mnogo više od romana o stvaralačkim mukama i smislu umjetnosti; u njoj se na različite načine reflektiraju mnoge suvremene aporije i fenomeni vidljivi na širokom društvenom polju. S mnogo oslobađajuće ironije i humora razotkriva se današnji svijet amaterizma, relativizacije mnogih vrijednosti i dominacije logike profita. Razotkriva se također svijet ovdašnjih provincija, predvidljivih odnosa i zadanih konvencija ponašanja, pri čemu autorica fikcionalizira i vlastito iskustvo emigracije. Istovremeno, 'Lisica' je i roman-igra u kojemu se vješto žonglira brojnim kulturološkim znakovima, simbolima, mitovima i referencama iz različitog književnog naslijeđa. Od japanskih svetišta do sela Kuruzovac, od Borisa Pilnjaka do otužnog konferencijskog književnog turizma, od Nabokova do kulture narcizma i selfizma, Dubravka Ugrešić uspijeva u jednom tekstu i jednom književnom svijetu suvereno obuhvatiti kompleksnost današnje stvarnosti. Lisica je tako izvedbom i poetikom potpuno suvremen roman koji obnavlja neke 'starinske' vrijednosti: ponajprije vjeru u moć umjetnosti i moć 'heretika i sanjara' koji – iako stoje na marginama društva – tu umjetnost stvaraju.
Biografija
Dubravka Ugrešić, književnica, znanstvenica, publicistica. Autorica knjiga 'Poza za prozu', 'Štefica Cvek u raljama života', 'Život je bajka', 'Forsiranje romana-reke', 'Američki fikcionar', 'Kultura laži', 'Muzej bezuvjetne predaje', 'Zabranjeno čitanje', 'Ministarstvo boli', 'Nikog nema doma' i 'Baba Jaga je snijela jaje', 'Lisica', prevedenih na više od dvadeset jezika. Živi i radi u Amsterdamu.
vezane vijesti
DOSADAŠNJI DOBITNICI
Od 2008. godine tportalova književna nagrada za najbolji hrvatski roman dodijeljena je deset puta, a s godinama je postala relevantnom činjenicom domaće kulturne scene. Jedina je domaća književna nagrada koja se dodjeljuje za roman pisan na hrvatskom jeziku izdan kod nakladnika registriranog u Hrvatskoj te joj je, uz promociju autora i književnog stvaralaštva, cilj promocija izdavaštva.
Lani je najboljim romanom proglašen 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka u izdanju nakladničke kuće OceanMore, a Novaku je to drugi put da je dobio tportalovu književnu nagradu. Ranije je nagrađen za roman 'Črna mati zemla' (Algoritam, novo izdanje OceanMore).
Prethodnih godina nagradu su dobile autorice Olja Savičević Ivančević za roman ‘Adio kauboju’ (Algoritam, novo izdanje Sandorf) i Sibila Petlevski za ‘Vrijeme laži’ (Fraktura) te autori Dalibor Šimpraga za roman ‘Anastasia’ (Durieux), Tahir Mujičić za roman ‘Budi Hamlet, pane Hamlete’ (AGM), Drago Glamuzina za roman ‘Tri’ (Profil), Zoran Malkoč za roman 'Roki Raketa' (Profil), Ivica Đikić za roman ‘Sanjao sam slonove’ (Naklada Ljevak) te Slobodan Šnajder za ‘Doba mjedi’ (Tim Press).
