Veliki povratak odigrao se u Galeriji Kortil na Sušaku, u predstavi 'Odisej' londonskog Theatrea ad Infinitum. Grandiozni ep o dugogodišnjem lutanju naslovnog junaka prema domu svom prikazuje mučan i dugotrajan put spoznaje kroz silna iskušenja, kako fizička, tako emocionalna i psihička, a sve u društvu grčkih bogova, nimfi, čudnovatih likova i još čudnovatijih prepreka.

Već sam zadatak koji si je zadao Theatre ad Infinitum – scenski ispričati Odiseja u sat vremena – vrijedan je, ako ne divljenja, onda svakako znatiželje i pažnje. No sve to dodatno potencira činjenica da projekt, izveden uz minimalna scenska pomagala i bez ikakvih efekata, leži na samo dvjema osobama – redatelju Niru Paladiju i izvođaču Georgeu Mannu

Autori su ep dramaturški sveli na njegovu light verziju sa svim ključnim punktovima Odisejevog putovanja i mukama drage mu Penelope, nadogradivši ga vlastitim komentarima koji se u pravilu svode na duhovite opaske praktične prirode i unose u ep dašak suvremene razigranosti. Osim tih elemenata, na sadržajnom planu nema pokušaja osuvremenjivanja teme, jer je primarni cilj autorskog dvojca bio upoznati mlade s originalom na njima prihvatljiv način. Shodno težnjama i broju izvođača, predstava je oblikovana poput storytellinga, odnosno pričanja priče uz dodatnu scensku ilustraciju. Toliko o osnovnim podacima.  

Nevjerojatna lakoća igranja

Od trenutka kad je kročio na golu scenu, George Mann postao je jedinstven prostor izvedbe, savršeno usmjeravajući pažnju i poglede gledatelja na vlastito tijelo u pokretu i pojedine dijelove tijela u dramskom sukobu. Silne scenske energije, s nevjerojatnom lakoćom prelazio je iz jednog lika u drugi, iz pozicije pripovjedača u likove bogova, junaka i antijunaka, vodeći gledatelje kroz Odisejeva putovanja s izuzetnom preciznošću, lakoćom i razumljivošću.

Na auditivnom planu, bio je vrlo sugestivan pripovjedač s jasnom i dramaturški precizno oblikovanom gradacijom u jačini glasa. Izmjenom boje glasa i načina govora, široku je paletu likova pretvorio u prepoznatljive karaktere te je bio izuzetno uvjerljiva i duhovita zvučna kulisa.

Pripovjednu sugestiju pojačao je izražajnom mimikom i gestom te je na tjelesnom planu kombinirao razne izvedbene tehnike, od klauniranja, mima i naglašenog fizičkog teatra preko klasične glume do plesnih pokreta. Izvodio ih je s nevjerojatnom lakoćom i preciznošću, uplićući jedne u druge, preplićući ih, suočavajući i 'sukobljavajući', s posebnom pažnjom na ritam pokreta, ali i cijelog komada. Takav vizualni sloj postao je puno više od tek scenske ilustracije te je bio neka vrsta didaskalija i vodiča kroz likove, koje je najavljivao savršeno preciznim minimalističkim karakteristikama, ali i autorski komentar te odmak u parodiju.

U vizualnom dočaravanju priče vrlo zgodno se poigravao gotovo filmskim planovima. Tako je centralni dio pojedine scene dočaravao krupnim planom, odnosno cijelim tijelom, da bi ga potom pretakao na dlanove i puštao podalje od sebe. Također, na sličan način dočaravao je odnose među likovima - smrtnici u društvu besmrtnika postajali su tek prsti na rukama koji se obraćaju glavi. Taj vizualni sloj tijekom gotovo cijele predstave iznova je iznenađivao, ne upavši u zamku ponavljanja. Tek je u središnjem dijelu pomalo pao ritam, ali i taj pad bio je kratkoga daha i djelovao je tek kao predah pred veliko finale.   

George Mann je na 18. međunarodnom festivalu malih scena pokazao i ukazao na neiscrpne mogućnosti glumačke kreacije, odnosno igre, vrativši kazalište njegovim osnovama - glumac i publika - koju je u potpunosti osvojio.