Drama 'Ono što nedostaje' Tomislava Zajeca nagrađena je Držićem, a govori o raspadu obitelji, odnosno o onome što doslovno nedostaje svakome od članova obitelji. U drami pratimo dvije linije: s jedne strane gledamo suočavanje dviju sestara, Žene i Mlađe žene, sa smrću majke, koja ih je ostavila dok su bile male i koju zapravo ne poznaju, a s druge strane suosjećamo sa 16-godišnjim tinejdžerom Davidom, sinom jedne sestre, koji kreće u istraživanje vlastite homoseksualnosti.

Premda se naoko čini da je priča dviju sestara u prvom planu, ubrzo se otkriva da je prihvaćanje vlastite homoseksualnosti glavna tema komada. U tom smislu je taj Zajecov višeslojan, životan, inteligentno napisan, snažan, dirljiv i poetičan tekst u isto vrijeme i vrlo hrabar, a u odnosu na dominantni konzervativno-katolički diskurs u Hrvatskoj, čak i subverzivan i provokativan.

Predstava je napeta i uzbudljiva i gleda se bez daha, premda se u njoj ne ruše svjetovi, a nema ni velikih društvenih ili političkih događaja. No uzbudljivost i napetost dali su joj odličan Zajecov tekst i inovativna režija sarajevske redateljice Selme Spahić, umjetničke ravnateljice MESS-a, koja je u ovoj svojoj prvoj zagrebačkoj režiji na sceni stvorila uvjerljiv i pomalo iščašeni svijet rastrzanih obiteljskih odnosa, bračnih lomova i potrage za spolnim identitetima.

A taj svijet interpretirali su glumci ZKM-a savršeno precizno i profinjeno, potvrdivši po tko zna koji put famu o prirodnosti i savršenstvu zekaemovskog načina glume. U predstavi iznimno važno mjesto ima i scenski pokret Blaženke Kovač Carić, koji prati priču i podcrtava tekst, a u nekim dijelovima, kao primjerice u sceni penjanja na Everest, kad glumci u narančastim parkama i gojzericama simuliraju alpinističke napore, prestaje biti prateći element i postaje glavno izražajno sredstvo.

Drama počinje začudnim i vrlo suptilnim monologom majke Katje o činu umiranja, gdje starica pred smrt u staračkom domu osvještava zablude života te se pita jesmo li se uspjeli ostvariti i biti ono što jesmo, tj. jesmo li smogli snage da živimo svoj život u skladu sa svojim željama. Taj monolog, krcat točnim zaključcima i pitanjima, dramatično i nadahnuto izgovara Doris Šarić Kukuljica, koja je i ovom rolom potvrdila da je jedna od najboljih hrvatskih glumica. U tim njezinim riječima krije se i poanta predstave: trebamo li trpjeti osakaćene obiteljske odnose i robovati društvenim konvencijama ili trebamo smoći snage i usprkos svemu, čak i u slučaju da povrijedimo druge, izabrati slobodu izbora i ostvariti svoj pravi identitet.

Te njezine riječi odzvanjaju još dugo u dvorani, čak i onda kad na scenu, popločanu bijelim bezličnim pločicama, koje asociraju na bolnicu, bazen ili nešto treće, u svakom slučaju nešto golo, napušteno i bezlično, stupe ostali glumci. Svi su bosi i opterećeni teretom prošlosti i histerijom sadašnjosti. Osjeća se gnjev, bol i nemoć, lutanje i traženje, manjak emocija i topline, nerazumijevanje i strah. Atmosfera je zagušljiva i čini se da nema izlaza. Prizori se pretapaju, likovi šeću iz jedne scene u drugu, a rečenice su snažne, duboke i na suptilan način seciraju osakaćene obiteljske odnose, pokazujući nemoć protagonista da razumiju, razriješe, prebole i zaborave traume iz prošlosti. Te traume ih prate i obilježavaju u današnjem životu, a oni nemaju ni snage ni volje da se nose s time.

Ulogu 16-godišnjeg tinejdžera Davida, koji istražuje svoju homoseksualnost, izvanredno je utjelovio mladi Adrian Pezdirc, unijevši u lik cijeli dijapazon emocija, od naivnosti i dječačke ranjivosti preko seksualne ustreptalosti tek probuđenog mladca do zrelosti mladog čovjeka, spremnog da ostvari sebe bez obzira na društvene i obiteljske predodžbe o poželjnom sinu. Njegov David je istodobno plašljiv i hrabar, zapravo, on je jedini od svih likova u drami koji nije opterećen prošlošću i koji još ima snage za novi početak, bez obzira na ono što obitelj i društvo očekuju od njega. To posebno dolazi do izražaja u eksplicitnoj, ali vrlo nježnoj i dirljivoj ljubavnoj sceni s Humanitarcem, vjerojatno najeksplicitnijim prikazom homoseksualnog čina u hrvatskom kazalištu, kad Pezdirc nakon Humanitarčeva odbijanja, gnjevan i frustriran, iskazuje svu tragiku svog lika, ali čini se i riješenost da zakorači svojim putem.

Uz to, rečenicom 'možda ne zaslužujemo drugo nego ostati u svojim sobama jer za nas ni ne postoji ništa bolje' kao da definira okamenjenost i nesposobnost ostalih likova da se izvuku i nađu ono što im fali u životu.    

Intervju koji je Tomislav Zajec dao tportalu prije premijere pročitajte na ovom linku.

Jednako uvjerljiv bio je Frano Mašković kao Humanitarac koji tražeći ono što mu nedostaje provodi život rastrzan između svoje homoseksualnosti i heteroseksualnosti te društveno prihvatljivog života s djevojkom i želje za istraživanjem novih mogućnosti. Ne znajući kako i gdje da pronađe izlaz iz bezizgledne situacije, optužuje sebe rečenicom: 'Kao da postoji neka tragična pogreška, negdje u meni' i naravno, kao i ostali likovi u drami, ne nalazi svoj Everest. Izvrsna je bila i Katarina Bistrović Darvaš, koja je u ulozi stalno zapjenjene Žene snažno iskazala sav godinama taloženi gnjev i gorčinu prema majci, koji je u trenutku njezine smrti eksplodirao i otvorio bunar emocija, posebno onih vezanih za nezadovoljstvo brakom. Nataša Dangubić je u svojoj roli Mlađe žene, Ženine sestre, utjelovila bol i nijemi plač naoko snažne osobe koja udara mrtvu Majku u staračkom domu, a zapravo se time bori protiv siline emocija koje ju napadaju i koje ne razumije.

Predstavi su pridonijeli svojim dobro ostvarenim likovima Zoran Čubrilo kao Muškarac, Milica Manojlović kao Djevojka, Dora Polić Vitez kao Ikebana i Goran Guksić kao dobrohotni Bolničar, scenografkinja Mirna Ler, kostimografkinja Doris Kristić te osobito skladatelji Alen i Nenad Sinkauz. Može se zaključiti da je predstava 'Ono što nedostaje' upravo ono što nedostaje hrvatskom teatru.