Tomislav Zajec pojavio se u književnosti prije 20-ak godina provokativnim romanom 'Soba za razbijanje' o zlatnoj mladeži, zatim je pisao groteskne drame obrnute logike poput 'Atentatora', 'John Smith, princeza od Walesa' i 'Svinje', a onda je veličanstveno dramatizirao Novakov književni hit, roman 'Črna mati zemla', koji je u ZKM-u dojmljivo režirala Dora Ruždjak Podolski. Predstava je postala hit i proglašena je najboljom u prošloj sezoni. Zajec je u međuvremenu, uz te ključne točke svoje biografije, napisao još tri romana, a po njegovim scenarijima su Dalibor Matanić i Filip Peruzović snimili filmove 'Majka asfalta', odnosno 'Trebalo bi prošetati psa'. Također su se njegove drame probile do inozemnih pozornica, od Glasgowa do Bukurešta. Dobio je sveukupno 12 nagrada, a među njima i dva Gorana za poeziju i pet Marina Držića za drame. Jedna od tih nagrađenih drama je i obiteljska priča 'Ono što nedostaje', koju u ZKM-u režira Selma Spahić, angažirana bosanskohercegovačka redateljica te umjetnička ravnateljica Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu, a ovo joj je prva režija u Zagrebu. Premijera te Zajecove drame zakazana je za subotu 16. prosinca, a u glavnim ulogama su Katarina Bistrović Darvaš i Adrian Pezdirc.      

Čime se bavite u svojoj intimističkoj drami 'Ono što nedostaje', u kojoj se spominju i raspad obitelji, gubitak majke, homoseksualnost? Dakle što nedostaje i vodi li to što nedostaje u tragediju?

Mislim da su dvije osnovne teme drame zapravo način nošenja s gubitkom i istovremeni pokušaj afirmacije kroz traženje prava na prostor slobode. I to u onom trenutku u kojem dolazi do raspada same obitelji, pod društvenim pritiskom ili mehanizmom unutarnjeg urušavanja vlastitog integriteta. U samom fokusu nalazi se šesnaestogodišnji dječak David koji iz nesređenog doma nespreman bježi u prostor odraslih, istražujući vlastitu seksualnost. A onda i dvije sestre koje se svaka na svoj način nose sa smrću majke koja ih je ostavila kao djevojčice. Međutim ono što nas je prije svega zanimalo u samoj predstavi bilo je pronaći modalitete za pravo na vlastiti izbor i slobodu u formiranju najosobnijih odnosa nakon pucanja obiteljskih veza, pa zbog toga, umjesto tragedije, stvari zapravo završavaju upravo na Everestu.   

Što simbolizira Everest? Označava li penjanje na tu planinu kraj traženja i pronalaženja mira ili je to samo jedna stepenica do konačnog raspada?

Everest je i kao zemljopisna činjenica i kao metafora zapravo prostor negdje na rubu između života i smrti te, po svjedočanstvima stvarnih planinara koji su se na njega uspeli, mjesto na kojem je potrebno donijeti neke konačne i potpuno drastične odluke. U tom smislu za likove ove predstave to je prostor na kojem dolazi do preispitivanja temeljnog prava na vlastitu slobodu. Primjerice, jedna od još uvijek tipičnih pretpostavki vezanih za likove gej orijentacije, kao što je lik dječaka Davida, činjenica je da su osuđeni na patnju, a onda i nesretan kraj koji dolazi kao svojevrstan trenutak očekivane kazne. Upravo zbog toga redateljici Selmi Spahić i meni jasno se otvorila potreba za rješenjem koje bi taj lik izvelo iz prostora traume u kojem se nalazi u drami i smjestilo ga u prostor afirmacije i slobode. To mi se učinilo kao vrlo važna poruka.     

Kako vas se dojmila bosanskohercegovačka redateljica Selma Spahić, koja u ZKM-u režira taj vaš nagrađeni tekst? Surađujete li s njom ili ste joj prepustili cijeli posao?

Ovaj rad sa Selmom sasvim je sigurno jedna od najljepših suradnji koje sam dosad imao u kazalištu. Riječ je o redateljici koja vrlo precizno prolazi kroz materijal, mekanom i osjetljivom rukom iza koje stoji velika odlučnost, što je za sam proces izrazito zanimljivo. S druge strane ja na svoje dramske tekstove uvijek gledam kao na okvirne pretpostavke za izvedbu, koje tek kroz suradnju mogu doći do svog zamišljenog cilja, tako da nisam imao baš nikakvih problema s otvorenošću samog procesa. Baš naprotiv, Selma i ja smo nekoliko mjeseci otvoreno promišljali različite varijante teksta, a zatim smo i kroz proces nastavili s istraživanjem. Naravno, stvari su se usložnile i postale dodatno uzbudljive u trenutku u kojem je i ansambl predstave ušao u sam proces, jer su sjajni glumci Zekaema često i sami predlagali zanimljiva rješenja vezana uz likove i situacije. Za mene osobno takva vrsta uključivosti jedini je način na koji je moguće danas djelovati unutar kazališta.     

Adaptirali ste Novakovu 'Črnu mati zemlu', koju je majstorski režirala Dora Ruždjak. Jeste li se namučili na tom projektu?

Iako je prošlo sad već gotovo i osam mjeseci od premijere, još mi je uvijek teško zauzeti prostor zdrave distance u odnosu prema 'Črnoj mati zemli', a kroz koju bih mogao objektivno procijeniti koliki je bio moj osobni ulog u projekt. Ono što međutim mogu reći jest da je Novakov pogled na Međimurje zapravo vrlo blizak mom osobnom senzibilitetu, tako da u kontekstu prelaženja rampe i razumijevanja romana nije bilo velikih prepreka. Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg mi se u samim počecima rada na adaptaciji činilo da neću imati previše posla. Međutim brzo sam shvatio koliko se način na koji je Kristian Novak ispričao priču o malom Matiji i njegovoj krivnji opire teatralizaciji, koliko je kompleksan i koliko svaki element same proze zapravo gotovo pa samosvojno očekuje naći se u predstavi. Tako da je u tom smislu kazališnog prevođenja bila riječ o pravoj borbi, koju smo Dora i ja vodili više od godinu dana. Međutim upravo je dužina samog procesa veliki luksuz koji smo si mogli priuštiti jer smo gotovo instinktivno odlučili s radom na dramatizaciji započeti što ranije. No bez obzira na to, radili smo gotovo do prve probe, a neka su dramaturška rješenja nastajala i kroz sam proces.

Objavili ste i novu zbirku poezije 'Katolička krivnja', u kojoj se referirate na život u bivšoj zemlji. Ima li ta poznata sintagma 'katoličke krivnje' neku posebnu simboliku?

Riječ je o mojoj prvoj zbirci poezije nakon više od sedamnaest godina, koja je nastala više iz prepoznavanja prostora pjesme kao forme u kojoj jedino mogu ispričati neke vrlo osobne priče iz svog djetinjstva, nego iz smišljenog plana za objavljivanjem novog poetskog rukopisa. Reference na osamdesete godine prošlog stoljeća u toj su knjizi uvijek vezane za događaje iz mog odrastanja, na onaj način na koji ih se sjećam ili sam o njima čuo govoriti. U tom smislu, tri pjesme nazvane 'Černobil', po velikoj katastrofi na istoimenoj nuklearnoj elektrani, potpuno su subjektiviziran prikaz spomenute nesreće, onako kako sam ga doživio kao klinac iz Gajnica kojem zbog zračenja tri tjedna nisu dali jesti salatu. Dakle to su događaji s možda ponekim netočnim detaljem, ali pisani iz obzora nepotpunog i dječjeg razumijevanja svijeta. U tom je smislu i sama sintagma iz naslova zapravo prije svega reprezent mog odnosa prema vjeri i svemu onome što mi je vjera zapravo značila u formativnim godinama. S obzirom na to da sam odrastao kao katolik, kao djetetu mi je uvijek bio pomalo nedokučiv spoj topline pripadanja i istovremene prijetnje kaznom koju sam osjećao od crkvenog ustroja. Na taj sam način, s obzirom da moj odnos prema vjeri zauzima važno mjesto u zbirci, vrlo rano odabrao i njezin naslov.

U književnosti ste se pojavili potkraj 90-ih, kada ste u prvom romanu 'Soba za razbijanje' donijeli provokativnu temu o zlatnoj mladeži. Uslijedile su teme o nasilju u obitelji, bolesti, homoseksualnosti... Što vas zapravo nadahnjuje u pisanju, kako pronalazite teme? Imate li neke svoje opsesivne teme koje vas prate?

Mislim da ste dali prilično točan presjek tema kojima se bavim, a odabirem ih na zaista različite načine. Kao predavač na Akademiji i u radu sa studentima pokušavam što više demistificirati proces dolaska do teme ili motiva za pisanje jer je sasvim sigurno gotovo nemoguće pronaći temeljni narativ koji je u književnosti ostao netaknut. No pravi posao za pisca zapravo započinje u trenutku usustavljivanja tog motiva iz prostora vlastitog iskustva i vlastite istine. Pisati izvan ili mimo samoga sebe zapravo je potpuno besmisleno, ali istovremeno je izrazito važno pronaći način da ono što smo 'mi' unutar pisanja ne preuzme i otme samu ideju ili temu. S druge strane uvijek sam pokušavao tražiti i one teme koje su mi se činile zapostavljenima ili marginaliziranima unutar naše književnosti, pa bih u slučaju da na nekoj razini rezoniraju sa mnom sasvim sigurno razmišljao kako da ih upotrijebim. Na primjer, prije gotovo dvadeset godina bavio sam se temom reality televizije u romanu 'Ulaz u crnu kutiju', fenomenom koji je u međuvremenu postao našom paralelnom stvarnošću. Ili možda čak jedinom pravom. Međutim u posljednje vrijeme svakako sam počeo sužavati te interesne krugove na teme ili motive koji su mi prije svega osobno poticajni ili važni.     

Pjesnik ste, romanopisac, dramatičar, scenarist, kazališni selektor, docent na Akademiji dramskih umjetnosti. Koji vam je od tih 'jezika' najbliži? U kojem ste najmoćniji?

Djelovanje u prostoru umjetnosti za mene je prije svega mjesto neprestanog propitivanja, isprobavanja, borbe s nesigurnostima i prije svega konstantnih sumnji. Na taj način, bez obzira spremao li se na prvu probu ili promišljao o selekciji za neki festival, uvijek imam podjednaku tremu i velik osjećaj odgovornosti. Dakako da ta odgovornost raste s obzirom na to koliko ljudi podrazumijeva i uključuje. U tom smislu vjerojatno je lakše baviti se pisanjem zatvorenih tekstova poput romana ili poezije, koji ipak podrazumijevaju puno ekskluzivniji i zatvoreniji proces od rada u kazalištu. Međutim rekao bih da sam u posljednje vrijeme sve skloniji upravo otvorenoj vrsti procesa kakvu podrazumijeva kazalište ili rad na filmu, tako da je vjerojatno to i razlog što se već neko vrijeme nisam bavio pisanjem proze. No kad bih morao birati, možda bih ipak istaknuo aktivnost koja mi već desetak godina predstavlja prostor kontinuiteta bez obzira na umjetničke projekte, a to je rad na Akademiji dramske umjetnosti. Rad s mladim ljudima vrlo je odgovoran i zahtjevan, ali istovremeno ispunjava i isto toliko vraća.     

Jednom ste rekli da ste stidljiv, a s druge strane u dramama kao što su 'Atentatori', 'Dorothy Gale', 'Spašeni' i drugima koristite ironiju, grotesku, montipajtonovski stil i pomaknuti crni humor, likovi su vam bizarni, pomaknuti, otkačeni, često podvojene ličnosti, a tu je i izvrnuta logika, svijet poremećenih vrijednosti i naravi. U kakvoj su vezi vaša stidljivost i taj pomaknuti svijet? Jesu li vaše drame i romani odraz stvarnosti kakvom ju vidite?

Svijet izvrnute logike s elementima groteske, koji ste ovdje predstavili, zapravo prije svega pripada mojim prvim dramskim tekstovima u kojima sam, kroz uzuse žanra, pokušao persiflirati stvarnost i istovremeno je ispuniti općepoznatim amblemima pop kulture i ikonografijom koja ih prati. Na taj su način nastali i 'John Smith, princeza od Walesa' i 'Svinje', obje drame smještene negdje na granici realnosti i fantazije. Mislim da je upravo balansiranje na toj granici odredilo moje prve dramske tekstove i zapravo mi je žao što trenutačno nemam vremena ponovno se oprobati u žanru groteske, koja mi je i dalje vrlo draga. Dakako, nešto od tih elemenata prekoračilo je i do mog današnjeg pisanja, no rekao bih da, koliko su rani tekstovi bili svojevrsni reprezenti ironiziranja same stvarnosti koju živimo, toliko u posljednjim dramama i romanima ipak više posežem za otvaranjem nekih puno osobnijih priča i iskrenijih pogleda na vrijeme u kojem živimo. A koje onda kroz neke druge mehanizme pokušavam smjestiti u prostor teksta, kroz strukturu, elemente poetizacije ili različita uvezivanja temeljnih motiva. Rekao bih da je groteska uvijek izvrstan alat za prokazivanje određenih društvenih pomaka, ali da istovremeno može sačuvati i sakriti samog autora. Tako da sam u posljednje vrijeme spremniji za tekstove bez tog stilističkog premaza, koji jasno odmah i povećavaju težinu osobnog uloga.

U kakvom ste odnosu sa svijetom oko sebe u kojem se sotonizira ime Josipa Broza, premijeri mijenjaju mišljenja preko noći, stanoviti branitelji tuže bivše predsjednike, a mladi bježe u Irsku i Njemačku? Nervira li vas ta stvarnost?

Rekao bih da me više zabrinjava i žalosti. Svaka vrsta zatvaranja i zakopavanja u ideološke rovove, insistiranje na isključivosti i nespremnost na dijalog oduvijek su mi bili potpuno neprihvatljivi i strani, odgojen sam potpuno drugačije od toga. Tako da prije svega pokušavam ostati što vjerniji sebi i o svijetu koji me okružuje progovarati kroz jezik vlastitih tekstova. Nikad nisam imao potrebu društveno djelovati izvan prostora pisanja jer mislim da je polje umjetnosti toliko široko otvoreno i svestrano da se kroz njega mogu poslati sasvim dovoljno jasne i usmjerene poruke. I ova posljednja drama, a onda i sama predstava 'Ono što nedostaje', na način na koji ju je zamislila Selma, između ostalog je svojevrstan odgovor na pokušaj rigidnog definiranja onoga što bi zapravo trebala biti obitelj, a čemu smo nedavno imali prilike svjedočiti. Možda je to pomalo idealističan pogled na stvarnost, ali zaista vjerujem da kazalište, a onda i umjetnost sama po sebi, još uvijek ima sve potrebne alate za detektiranje i prorađivanje društvenih devijacija kojima smo svakodnevno izloženi.

Kako pisac opstaje u takvom svijetu?

Samo radom. Pisanjem. Zaista duboko vjerujem da ne postoji neka druga mogućnost.