S više od 200 slika, crteža, objekata, instalacija, kolaža, anti-časopisa i pisama, u zagrebačkom MSU predstavljeno je sedamdesetogodišnje stvaralaštvo jednog od naših najznačajnijih umjetnika druge polovice 20. stoljeća – Josipa Vanište (1924)
Retrospektivna izložba, paradoksalno, nosi naslov 'Ukidanje retrospektive', a svojom komornom atmosferom i discipliniranošću korespondira s duhom samozatajnog, suzdržanog i asketskog umjetnika.
Kustosica izložbe Nada Beroš i autor postava izložbe arhitekt Nenad Fabijanić uspjeli su kroz desetak izložbenih segmenata ukazati na nit koja se provlači kroz čitav Vaništin opus, bez obzira na to je li riječ o zapisu, crtežu, slici, instalaciji ili pismu prijatelju. Eliptični izrazi, oštrina zapažanja, fokusiranost na ono što je naoko nevažan detalj, težnja prema jednostavnosti - upućuju na Vaništin temeljni postupak redukcije, izostavljanja i suočavanja s prazninom.
Izložba daje presjek umjetnikova djelovanja, od najranijih ulja – 'Hauptfeldova tiskara' iz 1941, 'Voće' iz 1942. i 'Autoportret' iz 1943. nastalih u gimnazijskim klupama u Karlovcu, sve do nedavno realiziranih i 'potpisanih' fotografskih instalacija, crteža i ulja iz 2013. godine.
Svi radovi su, bez obzira na medij i godinu nastanka, izjednačeni; nema početka ni kraja jer Vaništa je još uvijek aktivan i vitalan, otvoren za suradnju, što potvrđuje i videorad 'Listanje Gorgone' iz 2010. godine, nastao u suradnji s umjetnikom Žarkom Vijatovićem
Kroz sve izložbene prostorije provlače se citati poznatih umjetnika i književnika te gorgonaške 'Misli za pojedine mjesece' u kojima se na najbolji mogući način zrcali i duh Vaništine umjetnosti – jezgrovitost, misaonost, s dozom ironije i humora. Jedna od takvih rečenica glasi: 'Sredinom 20. stoljeća otkrilo se da je život apsurdan.'
Nenad Fabijanić, kao postavljač izložbe, na nekoliko je radova hrabro i zanimljivo intervenirao u prostoru, tako da slike i crteži izlaze u prostor. Tako je, primjerice, uz sliku 'Grob moje žene' iz 1994. postavio drvenu instalaciju koja je vjerna kopija potresnog Vaništinog crteža, a uz crtež 'Van Goghova postelja u St. Remyju' iz 1957. na postamentu je izložio, u kamenu izrađenu, postelju kao vjernu repliku Vaništine.
Uz poznatu instalaciju 'Beskonačni štap. U čast Maneta', koja se sastoji od pozlaćenog stolca, cilindra i štapa za hodanje s identičnom drškom na oba kraja, Fabijanić je u neposrednoj blizini dodao Vaništin najnoviji rad, objekt 'Vrpca crna. Visina 3.5 cm' koja predstavlja njegov omiljeni sivi šešir obješen na tankoj niti.
'Crtež riječima' iz 2012. s uokvirenim tekstom 'Latinski red i grčka vedrina…' namjerno je i diskretno postavljen nekoliko milimetara ukoso, čime se željelo ukazati na to da su, kao što je to mnogo puta isticao i sam Vaništa, pogreška i kontradikcija sastavni dio umjetničkog procesa te njegov svojevrsni umjetnički credo.
Među posljednje nastalim instalacijama je gorko-slatka 'Mrtva priroda' sastavljena od kockica šećera naslaganih na bijelom tanjuru, a Fabijanić je postavlja unutar zidne niše, čime trodimenzionalni objekt ostavlja dojam dvodimenzionalne slike.
Sam naziv izložbe 'Ukidanje retrospektive' referira se na naslov Vaniština objekta – stola 'Ukidanje perspektive' iz 1961, a može se odnositi i na mnoge njegove crteže i radove u kojima Vaništa simbolički ukida prostornu perspektivu, odnosno iluziju treće dimenzije, a samim time i retrospektivu kao općeprihvaćeni i konvencionalan način predstavljanja cjelokupnog umjetničkog opusa.
Na izložbi je zastupljen i segment Vaniština literarnog dara, i to kroz mnogobrojne korespondencije s domaćim i europskim umjetnicima i intelektualcima s kojima je bio povezan suradnjom u anti-časopisu Gorgona koji je osnovao i vodio.
Uz već spomenute najnovije radove na izložbi se nalaze i 'Srebrna linija na bijeloj podlozi' iz 1961. te 'Slika XII' iz 1964. godine, koja sadrži samo pisaćim strojem ispisan tekst s 'uputama' za izvođenje slike. Upravo je u tim uljima Vaništa dosegnuo nultu točku slikarstva i najradikalniji domet hrvatske umjetnosti 20. stoljeća.
Sasvim sigurno, rad koji se ističe na izložbi jest 'Bijela slika s dvije okomite linije' iz 2013. posvećen gospođi Ivanki Gatarić koja je Vaništinoj supruzi Rozsi i njemu pomagala u odgoju njihove dvije kćeri, a koja je preminula u veljači ove godine. Prema Vaništinom iskazu, u netaknutoj bjelini platna vidio je njezinu plemenitost i čistoću, a zbog osjećaja da joj nije dovoljno zahvalio na njenom trudu i dobroti odlučio je to sada istaknuti.
Polazeći od teze da se Vaništa uglavnom percipira kao, s jedne strane, izuzetan crtač, portretista i rafinirani slikar kojeg karakterizira minimalistički pristup, suspregnuta gesta i duboko poštivanje slikarske tradicije te, s druge strane, kao umjetnik radikalne misli i prakse, izložba 'Ukidanje perspektive' svjedoči da se tu ne radi o dvije različite osobe, već da te, naoko različite i dijametralno suprotne, prakse otkrivaju osobu sa stotinu lica, odnosno otkrivaju složeni i tankoćutni svijet izuzetnog erudite, umjetnika i intelektualca.
Izložbu prati i opsežna publikacija od 340 stranica sa stotinjak ilustracija, svojevrsna 'knjiga umjetnika', s tekstovima likovnih i književnih kritičara, povjesničara umjetnosti, pisaca, redatelja, kustosa, umjetnika, filozofa i arhitekata.
Izložba je otvorena do 16. lipnja.