Podizanjem festivalske zastave s natpisom 'Libertas' na Orlandov stup i intoniranjem monumentalne 'Himne slobodi' Ivana Gundulića koju je uglazbio Jakov Gotovac, sa stihovima koje je svojedobno pokušao izgovoriti i Bono, otvorene su 64. Dubrovačke ljetne igre. Jednu od najkraćih ceremonija otvaranja scenaristički i režijski potpisao je novi intendant, iako on tu riječ ne voli, Krešimir Dolenčić.

U ovom slučaju, kratkoća je vrlina, jer svečano otvaranje Igara uobičajeno je najveća 'tlaka' za autore, umjetnike i publiku, kako onu u samom Dubrovniku tako i onu tradicionalnog izravnog televizijskog prijenosa. Razlog je upravo u ritualnosti tog čina koja mora biti zadovoljena, a koja ima svoje zakonitosti – od ulaska glumaca u Grad, dopusnice koju im izdaje knez dajući im pritom i ključeve Grada, do onoga što mnogima nerijetko najteže pada – linđa u narodnim nošnjama. Dolenčić je sve to uspio imati u rekordnom roku od pola sata. Nije, doduše, imao hrabrosti dopustiti nekome da na otvorenju zaigra golf, što jest posljednjih godina i najvažnija dubrovačka tema, nego je gradonačelniku Andru Vlahušiću ostavio slobodu da u svome govoru istakne recept za izvrsnost i uspjeh. On glasi, nevjerojatno, ali istinito: 'Biti bolji od drugih.' Pokušao je tu epohalnu spoznaju gradonačelnik dokazati time što je povukao paralelu između uspjeha Dubrovačke Republike prije pet stoljeća i današnjeg straha od gubljena identiteta u europski integriranoj Hrvatskoj. 'Put Dubrovnika je put nade, a ne straha!', završio je, na sreću kratak govor, i riječ prepustio glumcima.

Doris Šarić Kukuljica, Maro i Perica Martinović, Nikša Kušelj, Branimir Vidić Flika i ostali Dubrovčani kojima je posao govoriti tuđe riječi, ovoga su puta imali sreće jer je tekstove za svečano otvaranje napisao Luko Paljetak. Umjesto svečarskog tona, pjesnik je dao tek poetske i nježne slike Dubrovnika, od čiopa u letu do kamena, s povijesnim referencama na običaj da svaki putnik koji prvi put dođe u Dubrovnik mora donijeti i kamen za Grad. Posebnu je ulogu dobila Splićanka Marija Šegvić, još studentica Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, kojoj je pripala čast ne samo izgovoriti Gundulićeve stihove o slobodi, nego i uvesti u Grad i glumce, ali i dubrovačku djecu, koja su poslužila kao kulisa u Dolenčićevoj režiji.

Ne izostavivši nijedan od zadanih elemenata, Dolenčić je ipak uspio od svega stvoriti zanimljiv i, što je najvažnije, kratak kaos. Za ritam tog 'blitzkriega' zaslužan je i skladatelj Matej Meštrović, jer je uz pomoć udaraljkaškog sastava Sudar i orkestra sastavljenog od studenata Muzičke akademije stvorio glazbenu citatima zasićenu podlogu. Od bila Grada na početku, preko motiva iz opere 'Ere s onoga svijeta' Jakova Gotovca i skladbe 'Samo jedan dan' Đela Jusića, pa sve do završne 'Himne slobodi', ritual je od zamornosti spasila glazba, jer čak i lijerica uz simfonijski orkestar zvuči prihvatljivo. Dio kreativnog kaosa bili su i članovi zagrebačkog Cirkus Triko Teatra, ali i koreografija Larise Navojec.

U zanimljivija režijska rješenja ubraja se i simbolična igra zastavom 'Libertas', koja je puštena u publiku kako bi je sami građani Dubrovnika, barem oni kojima u pogledu nije smetala tribina za uglednike, prenijeli na rukama. Taj civilni i neelitni aspekt vjerojatno je i glavni razlog zašto je prizor podizanja zastave na Orlandov stup pratila i projekcija putovanja te iste zastave brojnim gradovima Hrvatske, od Rijeke i Šibenika, preko Zagreba i Osijeka, do Vukovara. Možda se time htjelo i reći nešto o tome da je jedina obrana od europskih integracija najprije hrvatska integracija, ali možda i ne treba upisivati previše sadržaja u ono što je ipak samo – ritual.