Otvorenje u Francuskom paviljonu zakazano je za 19 sati, a izložbu posjetite do 19. listopada, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Izložba Eggo otvara se u Galeriji SC u 20 sati, a posjetite je do 15. listopada, također radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati, stoji u priopćenju.

OBJEKTI KONSTRUKTIVNE DESTRUKCIJE

Pojmovi 'konstruktivno' i 'destruktivno' u svakodnevnoj se socijalno uvjetovanoj praksi s razlogom doživljavaju inkompatibilnim te uzajamno poništavajućim. Kad je o umjetničkom stvaralaštvu riječ takvo se, međutim, shvaćanje uvelike usložnjava, čak i relativizira, pa možebitnoj relaciji između spomenutih pojmova nužno valja pristupiti relativistički i nadasve fleksibilno U tom smislu nipošto nije pretjerano konstatirati kako stanoviti vidovi destruktivnosti odnosno svjesnih narušavanja konvencionalnih pravila i normativa unutar umjetničkog diskursa nerijetko mogu rezultirati novim i originalnim vrijednostima, za što, uostalom, postoje brojni primjeri, kako u prošlosti tako i u suvremenosti. Strategije konstruktivnog i destruktivnog djelovanja nalaze se, dakle, u svojevrsnom ambivalentnom odnosno dijalektičkom odnosu, baš kao što to, svaki na svoj način, sugeriraju ovom prigodom prezentirane skulpture/instalacije što ih je troje generacijski bliskih autora – Alem Korkut (r. 1970.), Paulina Jazvić (r. 1973.) i Kristian Kožul (r. 1975.) – realiziralo tijekom posljednjih nekoliko godina.

Skulptorske forme Alema Korkuta izvorno generiraju iz – promatrano čisto geometrijski - pravilno konstruiranih vizualnih premisa što ih umjetnik potom podvrgava različitim distorzijama, na taj način destruirajući njihove kompaktne i pravilne forme.   Zahvaljujući svojim istanjenim, precizno izvedenim te u osnovi skeletno realiziranim tvarnim komponentama, skulpture toga autora na aktivan, transparentan i precizan način oblikuju svoje "unutarnje" i obližnje 'vanjske' prostore, istodobno provocirajući utisak kako su organički otkloni od posve pravilnih geometrijskih formi tek privremene posljedice djelovanja neke posve nevidljive nam sile.

Rad Pauline Jazvić u čisto formalno-vizualnom smislu ostavlja utisak konstruktivne odnosno konstruirane pravilnosti, ali njegova nedvojbena i nadasve dojmljiva destruktivnost proizlazi iz narativnih, ili možda preciznije rečeno, potencijalno narativnih komponenti. Obilje identičnih sjekira što se oštricama uperenim uvis pružaju duž stolnjakom prekrivene površine izdužena stola nužno asociraju na mogućnost samoposluživanja na način popularnih švedskih stolova, pri čemu bi se rezultat takve djelatnosti – osobito u stresovima, proturječjima i neizvjesnošću bremenitoj suvremenosti čega je autorica itekako svjesna – mogao izroditi i u nešto fatalno destruktivno.

Skulpture/instalacije Kristiana Kožula svojim svjesno isprovociranim neodređenim asocijativnim arsenalom u rasponu od neobičnih sado-mazo rekvizita pa do nekih ekscentričnih vješalica za odjeću, ili pak samostojećih stalaka za svjetiljke, možda i sprava za vježbanje, unose svojevrsnu destrukciju u svijest potencijalnih recipijenata. One, dakako, nisu ništa od svega toga, pri čemu će njihova subverzivnost, baš kao i destruktivnost, proizlaziti iz kliznih, nestalnih i u stvarnosti nepostojećih namjenskih odrednica što balansiraju u međuprostoru između organskog i anorganskog odnosno biološkog i artificijelnog, iskazujući se u stanovitoj kinky, pa čak i pomalo perverznoj pojavnosti.

Formalno-kompozicijska (Korkut), sadržajno-narativna (Jazvić) i/ili asocijativno-simbolička (Kožul) destruktivnost izloženih radova predstavlja ujedno i njihove poetske generatore, pri čemu bi bilo kakva 'konstruktivna' intervencija u na takav način postavljene vizualno-mentalne normative nužno djelovala destruktivno. Drugim riječima, troje prezentiranih autora u svojem recentnijem stvaralaštvu uspješno poseže za svojevrsnim 'kroćenjem' destrukcije u svrhu realizacije radova što na konstruktivan i nadasve relevantan način korespondiraju sa socio-psihološkim kontekstom unutar kojega su realizirani. (Vanja Babić, kustos izložbe)   

EGGO

Jelena Lovrec svoju je posve zasluženu vidljivost i prepoznatljivost na domaćoj likovnoj sceni stekla ponajprije zahvaljujući svojim performativno-izlagačkim projektima naglašeno procesualna karaktera kao što su Želim bit' ko' Berber (vol. 1-3), Mein Kulturkampf, Izložba godine ili Until Tomorrow, od kojih neki, dakako, još uvijek traju kontinuirano se nadograđujući. Njezin najnoviji projekt takve vrste, započet prošle godine, zamišljen je kao svojevrsni triptih znakovita naziva Musaka. Zbog čega takav gastronomski naziv? Jelena je poznata po svome radikalnom pristupu umjetničkoj praksi, ali u pravilu na ležeran, inteligentno nepretenciozan te humorističan ili (auto)ironičan način.

A u današnje vrijeme, kada za različite manifestacije ljudskih vještina – sportskih, mađioničarskih, dreserskih, frizerskih, visažističkih…  pa tako onda i kulinarskih - olako koristimo odrednicu 'umjetnost', Jelena opisanoj situaciji odlučuje pristupiti na obrnut način te umjesto da kuhanje proglasi umjetnošću, ona će umjetnički čin na određeni način ugraditi u područje kulinarstva, iskazujući pritom neprijepornu lucidnost, ali također i aktualnost odnosno socijalnu osviještenost. Umjetnički projekt Musaka sastoji se, dakle, od tri dijela, a svaki od njih u svome engleski intoniranom nazivu – Eggo, Hot potato i Meat me – sadrži nedvosmislene asocijacije na jaja, krumpir i meso, a upravo su to osnovni sastojci od kojih se musaka pravi. Ali svaki od spomenutih dijelova nije povezan tek s konkretnom namirnicom, već i s određenom društvenom skupinom.

Tako će Eggo na kuharski način uključivati Jelenine kolegice i kolege iz područja vizualnih umjetnosti, Hot potato migrante i prognanike, a Meat me umirovljenike. Sve to, promatrano čisto verbalno, posjeduje, dakako, i jasno iskazanu socio-psihološku simboliku. Umjetnici, naime, naprosto moraju imati razvijen ego (engl. egg ₌ jaje), migrante i prognanike pak svi nastoje što brže i bezbolnije preusmjeriti nekome drugome (engl. hot potato ₌ vrući krumpir, izraz koji u metaforičkom smislu označava nešto čega bi se poželjno bilo riješiti), dok umirovljenici nerijetko pate od usamljenosti te im nedostaje susreta i druženja (engl .'meat' ₌ meso, ali izgovara se identično i kao 'meet' ₌ sresti nekoga, sastati se s nekim).

Dio Musake pod nazivom Eggo započet je još prošle godine, a sastoji se od Jeleninih svakodnevnih posjeta svojim kolegicama i kolegama tijekom godine dana u svrhu konzumiranja obroka ograničena na jaje – princip 'svako jutro jedno jaje' - i još tri dodatna sastojka, i to ne samo po njihovim receptima već i u osobnim izvedbama. Proces kuhanja pritom je bio dokumentiran, baš kao i završni kulinarski uradci prije nego što će Jelena   pristupiti njihovoj konzumaciji. Također, i recepti se pažljivo bilježe te upisuju u knjigu-kuharicu, koja na taj način prerasta u svojevrsni work in progress, s idejom da se jednoga dana pojavi i u izlozima knjižara.

Izložba u Galeriji SC u središte prostora postavlja malu pokretnu kuhinju, dok ćemo na zidovima pronaći video-dokumentaciju dosadašnjih kulinarskih poduhvata realiziranih od strane brojnih Jeleninih kolegica i kolega, kao i stranice iz neprestano rastuće knjige-kuharice s receptima i fotografijama do sada spravljenih jaja. Na izuzetno lucidan način Jelena svoje kolegice i kolege, računajući pritom na njihov ego, stavlja pred dvostruki izazov: kreirati nešto autorski prepoznatljivo, ali istodobno i kulinarski održivo, dakle po mogućnosti ukusno.

Riječ je o nedvojbeno duhovitom umjetničkom odgovoru na obilje različitih kulinarskih emisija koje se svakodnevno emitiraju na bezbrojnim TV-kanalima. Pritom će, dakako, do sada spravljena i fotografirana jaja po receptima brojnih umjetnika i umjetnica  posjedovati i zanimljive formalno-oblikovne karakteristike, jer ipak su u pitanju kuharice i kuhari kod kojih je vizualna komponenta po prirodi stvari na određeni način dominantna. U svakom slučaju, bit će itekako zanimljivo ciklus Eggo usporediti s predstojećima Hot potato i Meat me. Migranti, naime, dolaze iz različitih kultura i njihovo tretiranje krumpira zacijelo će se ispostaviti nadasve inventivnim, a umirovljenici će dobiti priliku da nam posredstvom mesa pokažu 'kak' su to jeli naši stari'. Ali, za cjelokupni projekt Musaka ipak je najvažnije istaknuti kako je Jelena Lovrec još jednom ostala dosljedna sebi: o ozbiljnim i aktualnim temama nastavlja progovarati na ležeran, emotivan i krajnje osviješten način, nikada pritom ne bježeći od fino iskazana humora što nas sve tjera na razmišljanje. ( predgovor, Vanja Babić)