Razgovor s autoricom održat će se u srijedu, 10. studenog u 19 sati u Galeriji SC, stoji u najavi.

Sabina Mikelić u radu Oda radosti dotiče kompleksno pitanje društva i (socijalnih) prava pojedinaca kroz vrlo intimnu obiteljsku perspektivu. 'Obitelj je možda nekako prva jedinica u kojoj mjeriš pripadnost' rekla je u nedavnom razgovoru[1] ranije ove godine i time objasnila zašto su članovi njene obitelji česti protagonisti umjetničkih radova. Upravo ova mjera vlastite pripadnosti, odnosa u primarnom nukleusu, a onda i relacije sa širim društvom u njenim radovima ispričane su kroz karakterističnu autorsku ulogu koja je uvijek naglašeno neodvojiva od subjekata. Naglašeno, ali nenametljivo otvara pitanje univerzalnosti problema.

Kratka forma misli sugovornika otkriva oprečne stavove i motive, ali i prilike u kojima se nalaze. Odluka prodaje zemlje dolazi od generacije koja je emotivno i fizički uz zemlju vezana i koja u neku ruku generacijski polaže pravo na odluku, očekujući pravo na dostojanstvenu starost, osiguravanje budućnosti djeci koja će im biti zahvalna. Odluka nije laka, ali je morala biti donesena. Nasuprot tome, suočeni smo s drugom stranom, mlađom generacijom, djecom zbog čije budućnosti se donosi odluka koji ne osjećaju zahvalnost nego mješavinu osjećaja krivnje, želje za samoostvarivanjem, sna o neostvarenom, a možda i neostvarivom. Generacijske razlike u doživljaju, zapravo duboko reflektiraju i društveno različite pozicije te ukazuju na situacije koje su do toga dovele. Nakratko suočeni na vanjskoj projekciji rada, akteri se postavljaju u odnos kako sami sa sobom tako i s prostorom.

U knjizi Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti Iva Marčetić[2] izlaže rezultate istraživanja stambenih (a i onih drugih) politika Grada Zagreba govoreći o suvremenom problemu multigeneracijskih kućanstava te teškoćama stambenog emancipiranja mladih. Takva situacija rezultat je dugotrajnih i povezanih procesa i (političkih) odluka kojima su se mijenjale perspektive i mogućnosti generacija. Od državnih intervencija poslijeratnog razdoblja u Jugoslaviji u kojoj se „višak“ stambenog kvadrata dodjeljivao drugima, preko razvoja stambenih fondova društvenih stanova, pa u našem slušaju nezaobilazne privatizacije, sve do globalnih trendova na tržištu nekretnina – sve to utjecalo je na trenutnu, nezavidnu poziciju života čitavih obitelji. Prostori koji su nas definirali nestaju, otvarajući puteve novim prostorima koji će, htjeli mi to ili ne, definirati naše živote.

Upravo takav prostor, kao i zatočenost stanja u kojima se nalazimo poveznica su i s videom Pismo u kojem autorica performativno preispituje svoje zadatosti u odnosu na svjedočenje prijatelja, u narativu drugog. I dok se kroz prethodni rad, njena prisutnost, iako nevidljiva, može osjetiti, u ovom radu ona svojom vidljivom (i čujnom) prisutnošću tek traži poveznicu s tuđim stanjima i iskustvima, mjeru pripadnosti van osnovnih jedinica. Suodnos uloga, životnih pozicija, prostornih određenja povezuje različite identitete koji procesima približavanja, ponavljanja, slušanja i naracije iscjeljuju zatečeno stanje zatočenosti u novi prostor o(t)puštanja. ( iz predgovora, Marta Kiš)

BIOGRAFIJA

Sabina Mikelić (Hrvatska, 1981.) je likovna i multimedijalna umjetnica. Prvostupnica je grafike, a 2013. godine na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu magistrirala na usmjerenju novih medija i animacije. U lipnju 2018. godine diplomirala je Cum Laude na Nizozemskoj filmskoj akademiji (Master of Film, Artistic Research in and through Cinema). Godine 2002. započinje s izlaganjem svojih radova te sudjeluje u mnogim državnim i međunarodnim izložbama (T-com MSU, Transform, Sofia, ESSL Art Award, VIG – posebna pozivnica) i filmskim festivalima (Dani hrvatskog filma, Liburnia Film Festival / Nagrada za najbolji regionalni film 2014., Etnofilm Rovinj / Nagrada za poseban doprinos etnografskom filmu 2013). Osvojila je nagradu za najbolji pitch na Dokufestu u Prizrenu zajedno sa izvršnom producenticom Majom Čuljak, Kosovo (Balkan Documentary Center) 2015. godine. 2019. godine postaje jedna je od finalista za prestižnu nagradu Radoslav Putar za najbolje mlade vizualne umjetnike u Hrvatskoj. Živi i radi na relaciji Hrvatska-Nizozemska.