Predstava ‘Pad’, premijerno postavljena u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), novi je autorski projekt glumca i redatelja Mirana Kurspahića, vizualno i sadržajno zamišljen kao kazališna igra preispitivanja okolnosti pada Vukovara koja otvoreno postavlja pitanje je li se taj pad mogao izbjeći.

Projekt nastao iz redateljeve potrebe da u današnjem kontekstu ponovno promotri traumu koju su Vukovarci doživjeli, ‘Pad’ se bavi pitanjem odgovornosti za sve ono što se tom gradu dogodilo, transponirajući vukovarsku tragediju na hipotetsku situaciju u kojoj se napredovanje JNA nastavilo sve do Zagreba.

Predstava počinje u listopadu 1991., nekoliko tjedana prije pada Vukovara u studenome, ali gledano iz dvije različite perspektive: one Predsjedničkih dvora u Zagrebu i one stožera Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara na početku Domovinskog rata.

Publika se odmah na početku, ovisno o ulaznicama, dijeli na onu koja odlazi u Dvoranu Polanec, gdje prati što se događa u Dedakovićevu stožeru u Vinkovcima, i onu koja sjeda u gledalište glavne Dvorane Istra, gdje se pred njom odvija ono što se u Kurspahićevoj viziji tih dana događalo na Pantovčaku.

Drugim riječima, jedna publika ne vidi isto što i druga, ali dijelom, putem audioveze, može pratiti što se zbiva na drugome kraju.

Predstava je podijeljena na dva dijela, a njezin se prvi dio temelji na izvornim transkriptima, povijesnim dokumentima koje je Kurspahić proširio s nekoliko dramskih scena, fabriciranih ali također temeljenih na postojećim dokumentima.

Sva se radnja temelji na razgovorima Jastreba (Milivoj Beader) s čelništvom države na Pantovčaku – iz svojeg vinkovačkog stožera, on traži pomoć u ljudstvu i naoružanju, neprekidno upozoravajući na napredovanje JNA i opasnost za grad i ljude u njemu. Njegovi su sugovornici na Pantovčaku general Anton Tus (Sreten Mokrović), pukovnik Karl Gorinšek (Zoran Čubrilo), predstojnik ureda predsjednika Hrvoje Šarinić (Pjer Meničanin), njegov pomoćnik Robert Travaš (Jasmin Telalović), ministar obrane Gojko Šušak (Goran Bogdan), te sam predsjednik Franjo Tuđman (Filip Nola).

Dok Jastreb, koji se nalazi u svojem stožeru sam s tajnicom Ljiljanom Toth (Barbara Đurović) i radijskim operaterom (Karlo Mlinar), sve histeričnije i očajnije upozorava na stanje u i oko Vukovara, navodeći konkretne dokumentirane podatke o patnjama i razaranjima, pri čemu razni ljudi prolaze scenom i polako odnose stvari postupno je posve ogoljujući, na Pantovčaku se vješaju umjetničke slike i premeću torbe pune novca, a tajnice nose finu odjeću i frizure, jedu bajadere i kuhaju kave.

Pozivajući se na transkripte stvarnih razgovora, koje smješta u fiktivnu dramsku radnju, Kurspahić predstavom iznosi oštru osudu tadašnjeg državnog vrha čija je nevoljkost da ozbiljno shvati situaciju u Vukovaru, smatra redatelj, dovela do njegova tragičnog pada i stradavanja tisuća civila.

U dijelu koji se odvija na Pantovčaku, scenografija Nine Mie Čikeš imitira predsjednički ured s masivnim namještajem i teškim crvenim zastorom u pozadini. Scena onoga što se odvija u toplim uredima Predsjedničkih dvora interpolirana je s pozadinskim prizorima Tuđmana kako igra tenis ili se sunča, prizorima koji prikazuju kako, dok se na jednoj strani gomilaju dolari, na drugoj se vrše egzekucije.

Večer prije pada Vukovara Tuđman, Šušak i Josip Manolić (Damir Šaban) na Pantovčaku smireno razgovaraju o tome što će raditi sutra, uz prigušene zvuke pokolja u daljini, dok na drugoj sceni brutalni napad na Jastreba evocira njegovo kasnije uhićenje u Zagrebu i lažnu optužbu da je kao agent KOS-a upravo on doveo do pada Vukovara. Istodobno, glas u offu čita pismeni apel za pomoć ondašnjega gradonačelnika Vukovara Marina Vidića Bilog.

Potom slijedi mrak i uzbuna i poziv svima u gledalištu na evakuaciju u podzemni bunker: gledatelji ustaju i sele u dubinu pozornice, u klaustrofobično zbijen i mračan prostor u koji se periferno, kroz gustu tamnu mrežu, probija bakreno svjetlo.

Tu nagurani oko jednog stola stojeći promatraju drugi dio predstave, kronološki smješten u svibanj 1993., a fabularno u fiktivan podrumski bunker u Zagrebu, koji se sada nalazi u obruču u kakvom se u stvarnosti nalazio Vukovar, u okruženju vojske JNA, koja je u Kurspahićevoj hipotetskoj viziji uspjela probiti sve linije obrane.

Vojska JNA je na 12 kilometara od grada, čuju se zvuci granatiranja i eksplozija, a u bunkeru Tuđman i šačica njegovih najbližih pouzdanika razmišljaju što dalje, da bi se naposljetku bili prisiljeni pomiriti s time da je sve izgubljeno.

Tu je i Ankica Tuđman, koju glumi Nadežda Perišić Radović, a glumačku ekipu još čine Suzana Nikolić, Adrian Pezdirc i Dajana Čuljak.

Kostimi Marte Žegure i Helene Berden posve su kontekstualizirani, a sve prati ambijentalna glazba Alena i Nenada Sinkauza. Video je oblikovao Luka Rukavina a svjetlo Aleksandar Čavlek.