Emisija 'Peščanik' emitira se od početka 2000. godine. Vode je i uređuju Svetlana Lukić i Svetlana Vuković pod motom 'Ako vam je dobro, onda ništa'.

Teme 'Peščanika' su demokracija, odgovornost Srbije za ratove 90-ih, ljudska prava. Svakog petka emisiju koja se bori protiv izolacije, gluposti i ravnodušnosti sluša između 350 i 400 tisuća ljudi. Emisija započinje oštrom najavom Svetlane Lukić nakon koje, prema riječima urednica, 20 posto slušatelja gasi radio. Među njima je i mnogo onih koji 'Peščanik' deklariraju kao zagovornika antisrpstva.

Hrvatski pandan 'Peščaniku' ne postoji, a ne možemo se pohvaliti da nam nedostaje usijanih glava radikalne desnice. Dok se kod nas nekad vodeće nevladine udruge kritizira jer su sve manje konstruktivni sudionici društvenog i političkog života, u Srbiji dvije Svetlane organizirane u udrugu mnogima predstavljaju utočište od ne baš svijetle političke zbilje.

U posljednjem napadu na 'Peščanik' potkraj siječnja ometan je signal emisije, a istovremeno, što dokazuju nadzorne kamere, ispred zgrade radija dvojica mladića u tamnocrvenom Jugu zabila su se u automobil Svetlane Lukić. Ovome su prethodila tri lanjska napada, kada su organizirane grupe nacionalističkog i klerofašističkog predznaka upale na promociju knjige transkripata emisija 'Peščanika'. Najnoviji i sveobuhvatni atak zasad još uvijek nepoznatih počinitelja dovršen je rušenjem internetske stranice 'Pešanika' na kojoj svoje tekstove objavljuju vrhunski intelektualci s prostora bivše Jugoslavije poput Vladimira Gligorova, Dubravke Ugrešić, Svetlane Slapšak, Teofila Pančića, Vladimira Pištala, Biljane Srbljanović.

Stranica će biti podignuta tijekom tjedna, vrlo vjerojatno na nekom inozemnom serveru. Zasad je na internetu dostupan transkript najave od 24. siječnja u kojoj, među ostalim, S. Lukić govori o rezignaciji kojom je Srbija dočekala izbor Obame za američkog predsjednika i kako se predsjednik Boris Tadić, uz Hamas i Putina, svrstao uz one kojih se to ne tiče, da ga ne bi proglasili izdajicom koja podržava Ameriku. Iznosi i tezu o željeznoj zavjesi koju je oko Srbije podigao Slobodan Milošević, nadograđivao je Vojislav Koštunica, a to isto danas čini i Tadić, izolirajući tako Srbiju od zapadnog svijeta.

Podatke o napadima na site 'Peščanika' dobili smo od našeg providera koji je analizirao podatke sa svojih servera. Tužilaštvu koje se bavi cyber kriminalom podnijeli smo krivičnu prijavu protiv nepoznatih počinitelja i sada čekamo rezultat njihove istrage. U tijeku je i podnošenje krivične prijave protiv nepoznatih počinitelja za uništavanje mog automobila. RTV B92, koji emitira našu emisiju, službeno je zatražio od Republičke agencije za telekomunikacije da ispita navode naših slušatelja širom Srbije prema kojima je tijekom emitiranja 'Peščanika' ometan signal radija B92. Mi već dvije godine upozoravamo da nešto nije u redu sa signalima u vrijeme emitiranja 'Peščanika', ali nas nitko nije ozbiljno shvaćao.

Prema vašim podacima, 30 posto čitatelja internetske stranice 'Peščanika' živi van Srbije. Kako se čini, onih 70 posto odsad će 'Peščanik' čitati kao site iz emigracije jer najavljujete da ćete stranicu postaviti na inozemni server. Koliko su emigracija i egzil na ovim prostorima još uvijek vladajući model pronalaženja vlastitog mira?

Već dva desetljeća ljudi u redovima stoje ispred stranih ambasada u nadi da će pobjeći odavde. Nije jedini, a često ni glavni razlog to što ovdje ne mogu zaraditi dovoljno za život. Ljudi ne mogu podnijeti sve ono što bi trebali napraviti da bi došli do posla, koga moraju podmititi, kome se moraju klanjati da bi zadržali posao, uvjeti za usavršavanje su katastrofalni. Pametni ljudi i ljudi s integritetom nikome nisu potrebni, ni državi, a ni privatnim biznismenima koji su svoj krvav novac preko noći oprali u nekoj banci, poslu s nekretninama, uvozu automobila i sličnome.

Mislim da ljudima teško pada i činjenica da veliki dio tzv. političke i intelektualne elite, ali i primitivnih i agresivnih sugrađana život u zemlji čini mučnim, a često i opasnim. Nitko ne želi da mu u strahu i mučnini prođe život. Zato se veliki broj ljudi odlučuje za unutrašnju ili vanjsku emigraciju. Čini mi se da je u Srbiji ovih mjeseci u tijeku masovno bježanje ljudi u unutrašnju emigraciju. Svi jedva čekaju bilo koji od opskurnih državnih i crkvenih praznika da ne moraju izaći iz kuće. Ponekad su beogradske ulice toliko prazne da me podsjećaju na dane bombardiranja.

Na forumima ima tvrdnji da ste napade organizirale kako biste skrenule pažnju na sebe. Mnogima je jasno tko su izravni protivnici vaših ideja. Osim evidentne sljedbe 'Peščanika', kakvo je raspoloženje širih građanskih masa prema idejama koje propagirate?

Tvrdnje da smo sve ovo mi same organizirale glupe su i odvratne. To pišu isti oni ljudi koji tvrde da su pokolj na sarajevskoj tržnici Markale izveli Bošnjaci kako bi izazvali bombardiranje srpskih položaja, to su isti oni koji tvrde da su Hrvati palili gume u Dubrovniku kako bi svijet pomislio da ga granatiraju Srbi i Crnogorci.

Nažalost, većina ljudi u Srbiji ne podržava ideje i vrijednosti koje 'Peščanik' promovira. A što mi to ponavljamo iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu? Vrlo jednostavne i očite stvari: da Srbija snosi najveću odgovornost za raspad Jugoslavije, da su regularne jedinice vojske Srbije sudjelovale u ratnim zločinima i u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, da treba surađivati s Haškim sudom, da se mora ograničiti vlast političke kaste koja je ovdje formirana, da se pljačka države kroz krajnje sumnjive privatizacije mora zaustaviti, da se Srpska pravoslavna crkva ne može ponašati kao druga grana vlasti, da se moraju staviti pod kontrolu fašističke organizacije, da nije antisrpski čin pisanje latinicom, da Rusija nije naša majka, da to nikada nije ni bila, da se obrazovanje pod hitno mora mijenjati jer stvaramo generacije koje su u velikoj mjeri ksenofobične, agresivne i nesposobne uključiti se u svijet, da su Đoković i Ana Ivanović tenisači, a ne nacionalni radnici čija je svaka pobjeda osveta za poniženja i poraze koje smo pretrpjeli...

Sve ovo se ne sviđa velikom broju ljudi jer ih, između ostalog, podsjeća i na njihovu odgovornost. Oni, međutim, nisu najveći problem, problem su političke i intelektualne elite, koje stalno podgrijavaju strahove i frustriranost ljudi, produžavajući kod njih osjećaj izoliranosti od svijeta koji ih je odbacio. Taj jednostavni i glupi Miloševićev recept je još uvijek aktualan. Uostalom, na javnoj sceni su još uvijek i Momo Kapor i Matija Bećković i Emir Kusturica i Brana Crnčević i Vojislav Šešelj i Toma Nikolić...

Uvodni tekst ometane emisije završavate riječima: Ne samo radi loših, nego i radi dobrih, ali rasijanih ljudi Srbija nastavlja živjeti u međunarodnoj samoći u kojoj će se sačuvati rasa, ali se neće razviti ni država ni kultura. Je li taj tekst prijelomna točka zbog koje su uslijedili napadi?

Na kraju tog uvodnika sam parafrazirala Isidoru Sekulić, čini mi se da je ona najbolje formulirala ono sto sam htjela reći tim uvodnikom.

Ne, ne mislim da je ovaj uvodnik bio povod za napade. Mnogo puta ranije izgovarala sam mnogo teže optužbe na račun pojedinih političara i na račun svoje države. Čini mi se da je ovaj desant na 'Peščanik' izvršen u danima kada je u vlasti i opoziciji, a u velikom dijelu Srbije one su tijesno povezane, nastala panika zbog onoga sto nas čeka u ovoj godini. Mjesecima su ignorirali svjetsku ekonomsku krizu tvrdeći da ćemo mi najbezbolnije proći i sada su se našli u klopci.

Nama jedino može pomoći Europa, a s njom smo u svađi, Putin nam je uzeo Naftnu industriju za 400 milijuna eura i sada dosvidanija, nesvrstani kojima smo se okrenuli također nam ne mogu pomoći i sada vlasti ne znaju što učiniti. Boje se socijalnih i političkih previranja i zato su se odlučili za najkraći put rješavanja problema, a to je ukidanje problema, odnosno gušenje onih koji o problemima slobodno i otvoreno govore. Naš stalni sugovornik, odvjetnik Srđa Popović, povodom ovih pritisaka i napada na 'Peščanik' citirao je Krležu: 'Kada u krčmi počne tuča, prvo se gađa sijalica.'

Na 'Peščaniku' tekstove objavljuju intelektualci koje poznaje javnost prostora cijele bivše Jugoslavije i to je jedino mjesto na ovim prostorima koje sjedinjuje autore koji pišu neopterećeni idejom nacionalnog identiteta. S druge strane, koliko se radikalne struje u Srbiji kreću u oblasti kulture, koliko kulturu uzimaju kao alat za promicanje nacionalizma? Nedavno su objavljivani tekstovi o skandalima u školskim čitankama.

Jedna od najvećih nacionalnih sramota je naša nacionalistička, šovinistička i ksenofobična inteligencija. Ona se samo nakratko bila povukla poslije 2000. godine, a sada su se svi vratili na javnu scenu. Nedavno je aktualni ministar kulture, inače član navodno proeuropske stranke G17 plus, Emira Kusturicu nazvao uzornim antiglobalistom. Izdavačke kuće su u rukama antieuropskih i antizapadnih snaga. Mnoge od njih, koje su još uvijek u rukama države, štampaju sramne knjige koje često imaju rasistički sadržaj. Za slušatelje 'Peščanika' i čitatelje našeg sitea takve knjige je čitao i analizirao ih naš najbolji antropolog i etnolog Ivan Čolović. Objavili smo i knjigu s njegovim tekstovima pod nazivom 'Vesti iz kulture'.

Udžbenici su posebno tragična priča. Donedavno je na čelu Zavoda za izdavanje udžbenika, koji ima monopol na štampanje udžbenika, bio Radoš Ljušić, jedan od najsramnijih srpskih povjesničara, sada član stranke Tomislava Nikolića. On je okupio autore udžbenika koji od naše djece prave ksenofobe i rasiste. Nažalost, vodeća stranka u Srbiji, DS, u svakoj koalicijskoj vladi je svojim partnerima, Koštunici i Miloševićevim socijalistima, najlakše prepuštala ministarstvo prosvjete. Rezultat takvog obrazovanja su djeca koje se bojimo, to su djeca koja su demolirala Beograd za vrijeme demonstracija organiziranih povodom proglašenja neovisnosti Kosova.

Prvo, većina tzv. kulturnih radnika koja se bacila Miloševiću u zagrljaj su drugorazredni pisci, povjesničari i pjesnici. Politički angažman im je donio slavu, novac i utjecaj koji nikada ne bi imali da nisu postali nacionalni radnici. Drugo, mnogi od njih su patološki antikomunisti koji su mislili da će upotrijebiti komunističkog aparatčika, Miloševića, i dovesti na vlast Nedićeve, Ljotićeve i Mihajlovićeve nasljednike. U tome im je veliki saveznik bila i ostala Srpska pravoslavna crkva, tj. većina njezinih vladika. Taj svijet danas vlada Srbijom, političari su zauzeli i čvrsto drže samo ona mjesta koja imaju veze s velikim novcem.

Bojite li se da će sustavno zatiranje kritičke riječi u regiji rezultirati gašenjem vaše emisije i čeka li Srbiju sudbina slična hrvatskoj koja je posljedica kapitalističkog konformizma?

'Peščanik' mogu ugasiti samo ako nas fizički spriječe da uđemo u zgradu RTV B92, odakle se emitira naša emisija. Svi ostali pritisci i prijetnje na nas nemaju nikakvog utjecaja.
Problem s medijima u Srbiji poslije pada Miloševića je to što su se u međuvremenu namnožile novine koje otvoreno propagiraju šovinizam i rasizam, a što su se mnogi nekada nezavisni mediji, zbog financijskih pritisaka i konformizma njihovih urednika, pretvorili u servis srpskih vladajućih partija i tajkuna koji ih financiraju.

Stanje lokalnih medija je još tragičnije. Nedavno je, na primjer, nekoliko lokalnih novina u Vojvodini kupio bivši pripadnik službe državne sigurnosti koji je prije nekoliko tjedana javno govorio o egzekucijama koje je ta služba činila dok je on bio njen pripadnik. Na čelu državnog servisa je Miloševićev ministar informiranja Aleksandar Tijanić koji je potom vjerno služio Bogoljubu Kariću, Vojislavu Koštunici, a sada i Borisu Tadiću. Jedini s kojim nije mogao surađivati je bio ubijeni premijer, Zoran Đinđić. Bez ikakve rezerve mogu tvrditi da su mediji u Srbiji sada gori nego za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića.

Financijsku neovisnost 'Peščanika' omogućavaju strani donatori. Sredstva su jako skromna, nas dvije same, uz pomoć dva-tri suradnika, radimo emisiju, tiskamo i distribuiramo knjige, održavamo site, promocije širom Srbije, utovarujemo i istovarujemo knjige, nabavljamo novac od donatora. Znamo da to nije trajno rešenje, ali u ovakvim okolnostima financijsku nezavisnost možemo održati samo uz tu cijenu. Sve ovo ne bi bilo moguće postići da nam volonterski ne pomažu mnogi naši slušatelji koji su po profesiji dizajneri, lektori, prevoditelji, taksisti...

Zanimljivo je da su u Srbiji predvodnici borbe za pravdu žene, često nevezane uz feminističke skupine. Nervira li to još više domaće političke elite?

O, da. To ih dodatno nervira i ponižava. Ovo je patrijarhalna sredina koju iritiraju neposlušne žene. Mizoginija ovdje još nije prepoznata kao problem, feministice su isto što i lezbijke. Uostalom, najgore uvrede na račun žena u nevladinom sektoru i u novinarstvu izrekao je direktor javnog servisa Aleksandar Tijanić.

Neki su u Hrvatskoj uporno Thompsona pokušali tumačiti kao osobu oko koje se polarizira društvo, no prije će biti da je Thompson kao lik pop kulture roba od koje domaći mediji odlično žive. Koji su likovi suvremene srpske pop kulture?

Nema više zvijezda kao što su bili Baja Mali Knindža ili Arkanova udovica Svetlana Ražnatović, sada je to masa nekog provincijskog polusvijeta koja malo pjeva, malo glumi, pa nestane. Oni su potrošna roba koja potraje jednu sezonu. Glavne zvijezde zabavnih emisija na domaćim televizijama su političari. Oni sjede u društvu neke folk zvjezdice i nekog starog barda kao što su Bora Đorđević ili Lepa Lukić i nešto trabunjaju o smislu života.

Evo, upravo smo saznali da se na novom albumu izvjesne Tijane Dapčević nalaze i dvije-tri kompozicije ministra privrede Mlađana Dinkića. Osim političara, glavne zvijezde u Srbiji su tenisači. Za nekoliko dana će u Beogradu naši tenisači igrati protiv japanskih. Srećom je ovdje Japan percipiran kao prijateljska zemlja, ne smijem ni zamisliti kako bi se navijalo da nam dolaze Amerikanci ili Nijemci.