Dan kad je, nakon dosta dugog perioda, Petar Veček trebao ponovno imati zagrebačku premijeru, kojom je trebao i proslaviti četiri desetljeća rada, bio je dan kad je preminuo.

Nosorog hrvatskog glumišta, jer 'ta životinja nikad ne živi u krdu', zbog čega je Veček svoju kazališnu grupu nazvao Rhinoceros, rođen je u Zagrebu 1942. Diplomirao je na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu 1971. u klasi Koste Spaića, koji ga je kasnije i zvao za ravnatelja dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, ali na toj je 'dužnosti', kao i na čelu Dramskog kazališta Gavella, ostao tek kraće vrijeme. U rijetke konstante tog iznimnog individualca ubraja se tek ravnateljevanje Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu, iz kojeg kao da nije ni otišao otkad ga je, kao Narodno kazalište August Cesarec 1976. umjetnički preuzeo.

Stalna Večekova mjesta bila su i dvojica suvremenih domaćih dramatičara: Slobodan Šnajder i Borivoj Radaković, i teško je reći s kojim je imao većeg uspjeha. Šnajderove komade Veček je postavljao i onda kad je to bilo poželjno, i onda kad nikako nije, od 'Histerične bajke' još u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, preko 'Hrvatskog Fausta', pa sve do 'Zmijinog svlaka' i, na koncu, 'Kod Bijelog labuda' 1999.

S druge strane, Radakoviću je, pogotovo nakon što su se pronašli i razumjeli u predstavi čija je rubnost probila programiranu neprovokativnost hrvatskog kazališta devedesetih godina, a riječ je, naravno, o 'Dobrodošli u plavi pakao' u Satiričkom kazalištu Kerempuh, ostao vjeran sve do 'Amatera', iako se ne smiju zaboraviti ni dvije različite inscenacije drame 'Kaj sad' u Kerempuhu i Varaždinu.

Premda je po suradnji s njih dvojicom najpoznatiji, Veček se bavio i drugim novim glasovima, autorskim - od Tomislava Bakarića do Dubravka Jelačića Bužimskog – kao i glumačkim, s obzirom da je otvaranjem pozornice varaždinskog kazališta i neprofesionalnim glumcima zaslužan za neke od snažnijih osobnosti današnjeg hrvatskog glumišta. Zov izvaninstitucionalnosti i drukčijih kazališnih modela, rezultirao je sredinom sedamdesetih i spomenutom neovisnom skupinom Rhinoceros, koji je, prema Daliboru Foretiću, stvorio zametak onoga što će kasnije postati Glumačka družina Histrion.

U potrazi za autentičnim glasom, kako svojim, tako i komada kojim se bavio, Veček kao redatelj nije se ustručavao ni dramaturških rezova, kolažiranja i rekontekstualiziranja, čak i po cijenu sukoba s autorima. Pored toga, često je bio i scenograf svojih predstava, s obzirom da je, prije konačne odluke za Akademiju dramske umjetnosti, u mladosti pohodio i studij arhitekture i likovni smjer na Pedagoškoj akademiji. Preko 130 režija u cijeloj Hrvatskoj, ali i izvan njezinih granica, velik broj nagrada na festivalima te priznanja kritike, čine opus Petra Večeka iznimno značajnim za povijest domaćeg kazališta, a činjenica da je preminuo baš na dan svoje posljednje premijere na najbolji način potvrđuje ustrajnost, pa čak i tvrdoglavost, jednog umjetnosti posvećenog – nosoroga.