Udruga Skribonauti pokrenula je vrlo zanimljiv projekt 'Pisce u zatvore', u kojima književnost dovodi među zatvorenike. Sinoć je u Booksi predstavljena ovaj hvalevrijedna akcija pa su o svojim dojmovima govorili i spisateljice Mima Simić, Ivana Simić Bodrožić i mladi književnik Neven Vulić
Paula Zore i Luiza Bouharoua osnovale su udrugu Skribonauti 's namjerom da književnost dovede na nove lokacije i predstavi najrazličitijim publikama'. Ljudi koji su dospjeli u hrvatske okružne zatvore nesumnjivo spadaju u tu kategoriju, iako se pokazalo da ne misle svi kako se tim ljudima uopće treba obratiti kao ljudima, jer su valjda postali životinje zbog toga što su u zatvoru.
Naime, na sinoćnjem predstavljanju projekta 'Pisce u zatvore' otkriveno je da od pozvanih pisaca nisu svi bili raspoloženi uputiti se iza rešetaka predstaviti (svoju) književnost pa je Edi Matić komentirao da nema namjeru 'zabavljati kriminalce'.
Teško je reći da su Matićevim izostankom zatvorenici previše izgubili, ali je indikativno to što se ljude koji su prekršili zakon i za to sada služe kaznu automatski smatra izgubljenim slučajevima te da se zatvor u dijelu javnosti – a nažalost i u praksi – smatra tek kaznenom, ali ne i popravnom ustanovom.
Doduše, prema informacijama koje su iznijele djevojke iz Skribonauta, hrvatski su zatvori u takvom stanju da doslovno nema mjesta za rehabilitaciju: Remetinac ima kapacitete za 600 ljudi, a tamo ih je tisuću. U karlovačkom okružnom zatvoru – u kojem su gostovali Neven Vulić (autor intrigantnog romana 'Povijest bolesti' i poznati Zoran Ferić) – mjesta ima za 36 ljudi, a unutra je 68! I svi oni 22 sata dnevno provode u prenapučenim ćelijama, dok šetati mogu jedino po krovu zgrade, i to kad ne pada kiša – nego samo kad prži sunce! Ako kiša pada, onda se 24 sata provodi u ćeliji s desetak ljudi.
U svakom slučaju, nije nepoznato da su uvjeti u hrvatskim zatvorima na rubu katastrofalnih te je stoga ideja dovođenja pisaca u zatvore i njihovih susreta sa zatvorenicima time više potrebna. Mima Simić, Tanja Mravak i Ivana Simić Bodrožić su imale priliku posjetiti ženski odjel u Remetincu, gdje su provele dva i pol sata u dijalogu s nekoliko zatvorenica.
Simić Bodrožić kaže da je 'književnost uspjela izbrisati granicu između nas i njih, barem na trenutak', ali i da je književna tribina u zatvoru donijela jednu veliku promjenu u odnosu na one standardne, 'na koje se dođe i ode isti'.
Mima Simić rekla je da je nju najviše potresla jedna stvar koju ljudi izvan zatvora uopće ne percipiraju, a to je potpuni gubitak intime i privatnosti – zatvorenice su prinuđene i vršiti veliku nuždu u istoj prostoriji.
Skribonauti su pitali i zatvorenike i zatvorenice koji su se susreli s književnicima i književnicama što misle o svemu tome pa su na evaluacijskim formularima, između ostalog, napisali kako su 'prvi put imali priliku doživjeti ljudsku, otvorenu riječ'. U osnovi, čini se da je 'zabavljati kriminalce' mnogo društveno korisnije i osobno upečatljive iskustvo za hrvatske autore od standardnih formi književne prezentacije, a koristi imaju i ljudi koji su izolirani od društva, koje od njih očekuje da iz najgorih uvjeta izađu kao sveci. Kao i toliko puta dosad, hrvatsko društvo pati od nerazmjera vlastitih očekivanja i angažmana da se oni ostvare.
Do kraja godine se, najavili su Skribonauti, planiraju posjete zatvorima u Varaždinu, Splitu, Rijeci i Zadru, a sljedeći je korak pokretanje književnih radionica sa zatvorenicima.
Tako i treba, jer društvo kojem nije stalo do njegovih građana, pa ni onih koji su prekršili zakon, može jedino proizvoditi građane kojem nije stalo do društva u kojem žive.
