‘Predala sam ostavku, čekala tri mjeseca, potom poslala požurnicu, a onda smo ostali bez Vlade pa su uslijedili novi parlamentarni izbori. Krajem godine pomislila sam da će me napokon razriješiti, misleći da je moj dokument u Vladi. Onda mi je postalo jasno da moja ostavka valjda nije ni urudžbirana jer nisam dobila nikakav odgovor ni na jedno pismo. Ni od tadašnjeg ministra Hasanbegovića ni od Vlade. I sad, krajem godine, kad sam vidjela da me nema ni na kakvom dnevnom redu, poslala sam ponovno pismo, čula sam da je to u proceduri. U međuvremenu sam ušla u četvrtu godinu mandata’, prepričava nam Mirjana Rakić kronologiju događanja oko svoje ostavke na mjesto ravnateljice Agencije za elektroničke medije.

Kako gledate na to da dvije HDZ-ove vlade punih godinu dana nisu uspjele prihvatiti vašu ostavku, a kada vam je 2014. u Saboru izglasavano povjerenje, nisu glasali za vas?

Ovo što se događa nešto više od godinu dana, čudi me jer sam tražila da me se razriješi na vlastiti zahtjev. To što se dogodilo s privremenim ukidanjem koncesije televiziji Z1 na tri dana, izazvalo je izuzetno neugodnu situaciju, ali činjenica je isto tako da mi kao Vijeće stojimo iza svoje odluke, a ta odluka se bazira na zakonu.

Kad se danas prisjećate, kada ste prelomili u sebi i odlučili podnijeti ostavku? Niste to učinili odmah nakon prosvjeda pred vašim uredom.

Tadašnji ministar kulture, gospodin Hasanbegović, kojem smo se kao Vijeće obraćali nekoliko puta sa zamolbom za razgovor, odbio je naš Izvještaj o radu obrazlažući da nas sve treba smijeniti jer nismo obavljali svoju dužnost, konkretno: nismo naveli sve sastanke koje smo imali s HRT-om na temu odvojenog knjigovodstva. Drugi razlog je bilo pitanje sukoba interesa članice Vijeća Goge Simonović, što je bilo riješeno. Shvatila sam da je to ne malo, nego puno previše za jednu agenciju koja pritom nema nikakav krimen.

Godinu dana nalazite se na mjestu na kojem više ne želite biti. To zna javnost, zna i 30-ak ljudi kojima ste nadređeni. Kako se nosite s time?

Kad nešto odlučim, to je konačno. Odlučila sam otići. Ali isto tako sam svjesna da do zadnjeg trenutka moram raditi kao da se ništa nije dogodilo, zaposlenik sam Agencije na mandatu i za to dobivam plaću. To je moj proces koji će se kad tada završiti, no ne smije utjecati na rad jednog javnog tijela.

Kakve su reakcije vaših suradnika?

Radimo jednako dobro kao što smo radili i prve dvije godine, prije mog zahtjeva za razrješenjem i bez svih događanja koja su tome prethodila.

Zapravo me zanima kako je raditi u atmosferi neizvjesnosti?

Kratko sam s njima, tri godine, no mislim da je to izuzetna ekipa odgovornih, kvalitetnih ljudi. Ne samo stručnjaka.

Je li kontaktirao s vama netko iz aktualne vlasti?

Razgovarala sam s ministricom kulture.

Neprihvaćanje Izvješća potaknulo je vašu ostavku, a u nedavnom slučaju Hrvoja Hribara ostavka je uslijedila nakon negativnog nalaza državne revizije, čiji zaključak ruši ideju samostalnosti institucije HAVC-a. Problematizirano je to što Ministarstvo kulture nije supotpisivalo iznose više od 200 tisuća kuna. Kako komentirate sličan obrazac kojim su isprovocirane vaše ostavke?

Mislim da je to nešto dobro uhodano kao model za promjene i da postavite svoje ljude te da na ovaj ili onaj način pod kontrolu podvedete institucije koje nisu bile kontrolirane. Pa nigdje u Europi, koliko ja znam, Ministarstvo ne dodjeljuje novac. Tu su posrijedi bila razna nepoznavanja. U slučaju Agencije, uz ostalo, činjenica je da nas se ne može sve odjedanput zajedno smijeniti, što je bivši ministar Hasanbegović tražio. Dugo sam na ovim prostorima, u ovom životu, i dalje mislim da sam novinar po vokaciji, a to ću valjda biti do kraja života i čini mi se da treba poštivati činjenice. Kad je krenula priča da bi Vijeće bilo moja kolateralna žrtva, odlučila sam podnijeti ostavku jer u mom životu nikad nitko nije bio kolateralna žrtva mene kao mene.

Vašoj ostavci prethodio je prosvjed koji je krenuo iz braniteljskog šatora, Hribarovu ostavku zazivali su ljudi koji nastupaju pod štitom braniteljskih udruga. Mi pritom ne znamo tko stvarno stoji iza njih i koga točno predstavljaju.

Vrlo lako u nekim trenucima možete podignuti ulicu i ljude ako ne znaju dovoljno. Idete s tim: Oni nas pljačkaju. Stvarno imamo velikih problema s kriminalom, s gospodarskim kriminalom i to u ljudima stvara gnjev. Jednako kao što je bilo u slučaju kad smo na tri dana prekinuli emitiranje. Vikali su: Vi ste ukinuli našu televiziju, zabranili našu televiziju. To je pokretač. Kao lavina. Imate grudu, kad se zarola, ona je ogromna. Tko će je zaustaviti, prekinuti? U našem slučaju tada, nisu reagirali oni koji su trebali reagirati. Ni predsjednica, ni premijer, ni predsjednik Sabora. Na demonstracijama pred Agencijom bio je potpredsjednik Sabora. U prvom redu. Tvrdio je da su ga izabrali njegovi birači i da tu ima pravo biti. Ljudi na funkcijama ne znaju čak ni svoje osnovne obaveze, prava i mogućnosti. Čini mi se da se prekasno reagira na sve što se oko nas događa. Naknadno. Nećemo odmah da ne dižemo tenzije! Tenzije samo rastu. A rastu i podjele u društvu.

Do koje mjere to mora eskalirati da bi netko rekao - dosta?

Ne znam do kojeg trenutka, no da je situacija vrlo tenzična, to je potpuno jasno. Vrh države na to treba reagirati. Sve tri funkcije nisu počasne funkcije, nijedna od njih. To su ljudi koji trebaju početi odlučivati, a ne odgađati ili probati s vremenom pomiriti dvije strane. Nema pomirenja u tome. Morate neke stvari riješiti i iza toga stajati. To može biti neugodno, ali vi ste zato na tom mjestu i izabrani ste da vodite društvo.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tvrdi suprotno od vas. U intervjuu na Novoj TV rekla je da su dvije ključne stvari koje je uspjela dosad ostvariti zajedništvo u javnom diskursu i očuvanje institucija. Vaš primjer ruši obje njezine tvrdnje.

Mislim da je zajedništvo pod velikim upitnikom jer je veliko raslojavanje društva.

Koliko je danas veće nego prijašnjih godina?

Bilo je ekscesa. Bilo ih je za vrijeme Sanadera s onom pločom, ali se oni nikad nisu ovako razvijali. Bili su prerezani na vrijeme.

Za povike ‘za dom spremni’ i uvrede izvikivane pred vašim uredom još nitko nije odgovarao?

Točno, bilo ih je, prema riječima policije, previše!

Je li vam se itko ispričao?

Nije. Ni Agenciji ni meni.

Je li vas danas strah hodati ulicom?

Ne. Dan danas na ulici doživljavam da se mladi ljudi javljaju zbog ‘Reportera’ da su to gledali, a od starijih dobivam poruke 'Samo se vi držite'. Na ulici nisam doživjela neugodnosti. Ali jesam u napisima i komentarima jer tamo postoji divna anonimnost. To je kao da ste otvorili ventil i sve izlazi.

Je li pretjeran dojam da predsjednica niže gaf za gafom?

Ne bih to rekla. Predsjednik ni u jednoj državi, pa tako i kod nas, nije sam. Ona ima savjetnike i savjetnici su ti na kojima je veliki teret da pomognu predsjednici i da znaju u pravom trenutku dati pravi savjet. I predsjednik se, kao i premijer, na to oslanja. To je krug ljudi koji snosi odgovornost za pojedine poteze ili nepoteze. Vidite, ne reagirati četiri dana na nešto, to je jako loše. A isto tako, kad formirate povjerenstvo za nešto što se mora riješiti odmah, dovodi se u pitanje jeste li sigurni da se to treba riješiti. To su situacije za koje nemate vremena.

Kako ocjenjujete rad premijera Andreja Plenkovića i koliko on iskustvo u vanjskoj politici umješno koristi kod kuće?

On zapravo ta svoja iskustva s međunarodne scene, koja su velika, pokušava prenijeti na unutarnju politiku, što ide vrlo teško. Dok na međunarodnoj razini za neke stvari imate vremena, puno je zemalja i različitih interesa koji se usklađuju, na unutarnjem planu u pravilu vremena je malo. U Hrvatskoj situacija je takva kakva jest, puno problema, malo odgovora. Prema onome što čitam, i u samoj Vladi su problemi oko dogovaranja, što dodatno otežava cijelu situaciju.

Dogovorili su se oko HRT-a.

To ne bih čak ni shvatila kao dogovor, nego kao ultimatum.

Tko je na domaćoj političkoj sceni danas političar od formata?

Možda dvije dame koje se natječu za mjesto gradonačelnice, gospođe Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek. Njih možda izdvajam zato što se o njima sada puno govori. U vlasti svi spominju ministra financija Marića. Mislim da je on veliki znalac, stoji iza odluka i pokušava ih provesti. A to je bitno. Morate stajati iza svojih odluka. Ako je ona loša, kažete doviđenja. U medijskom sektoru to je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek s velikim iskustvom u ovome području, koja je napravila značajan iskorak u odnosu na svoga prethodnika, razgovara i pokušava pronaći rješenja.

Prema istraživanju koje je nedavno objavio AEM, HRT-ov program je treći po ocjeni gledatelja. Kakav je danas, iz fotelje gledateljice, vaš pogled na HRT?

Dnevnik se može raditi bolje, shema se može raditi da bude prihvatljiva gledateljima. Moraju se poštovati navike ljudi. Ako ste naviknuti na to da ponedjeljkom u osam sati gledate film domaće proizvodnje, onda je to u ponedjeljak u osam sati. I ništa drugo. Prije dva tjedna počeo je serijal dokumentaraca o Prvom svjetskom ratu. Emitiran je prvi nastavak iza kojeg dvije srijede ide nogomet. Takav dokumentarac koji ide kao serijal, ne stavljaš kad znaš da će biti nogomet. I niz je takvih stvari koje nisu katastrofa, ali su fleke koje su loše na jednom uređenom stolu.

Koliko vas osobno potresaju informacije o HRT-u, o neprofesionalnosti s jedne strane, neslobodi novinara s druge strane? Radi se o ljudima kojima ste bili suradnica i mentorica, šefica.

Javni servis se obraća svima, svim građanima, oni u vas moraju imati povjerenja, oni plaćaju taj program. Ako niste postigli kredibilitet kroz određeno vrijeme, gledat će druge. Postoji daljinski!

Kome vjerujete?

Neću nikog isticati jer oni koji bi mogli puno pokazati, čini mi se, nemaju mogućnost to pokazivati. TV rad je timski rad, stoga nikad neću za pad, loš rad, kriviti novinara, nego njegova urednika. On ili ona su ti koji moraju znati prepoznati sposobnosti svakog od novinara, gledati cjelinu programa i plasirati ono što je kvalitetno, profesionalno. Urednički kadar je taj koji nije dobar!

Kakva su vaša iskustva s novim ravnateljem HRT-a Kazimirom Bačićem?

On je bio direktor tehnike, a ja novinarka u informativnom programu. Češće smo se susretali nekoliko mjeseci dok sam bila v.d. direktora i bio je vrlo kooperativan i ugodan kao osoba. Njegov program nisam vidjela, no jako je neugodno zazvučalo kad se članovi Mosta i HDZ-a nisu mogli dogovoriti oko imena glavnog ravnatelja i kada se oko toga počelo gotovo javno cjenkati.

Smanjenje televizijske pretplate navodi se kao jedan od uvjeta.

To je otvoreno rečeno na ekranu. Zanima me kako je to obrazloženo. Imam osjećaj da je to ponovo odluka s razine gledatelja, nešto poput Meni se to ne sviđa, ja ću to ... Drugo, ne mogu ja mijenjati pretplatu kad mi se prohtije. Ona je zakonski utvrđena, dakle, treba mijenjati zakon. Istovremeno, ako smanjujete pretplatu, što će biti s ugovorom s Vladom, koji vas obavezuje na proizvodnju određene količine programa? Možda to sve neće biti, možda će se smanjiti broj zaposlenika. Ja to mogu govoriti samo ovako sa strane, ali ne znam koji je osnovni motiv. Ustvari znam, obećanje u predizbornoj kampanji. Ovo je izgledalo kao poprilična ucjena na koju se pristalo. U takvoj situaciji, isto tako možete reći: Ne, ja ne mogu pristati na to. To je časno. Jedino ako to sami niste stavili i pojasnili u programu.

Kakvom procjenjujete stabilnost aktualne vlade, pa i kroz recentni primjer izbora ravnatelja HRT-a?

O stabilnosti Vlade moći ćemo govoriti kad na red dođu velika pitanja reforme i usuglašavanja stavova. Ovo do sada jesu signali da nije lako sjediti za stolom u Banskim dvorima, no nadam se da oni koji su se prihvatili dužnosti znaju da odgovaraju svojim radom, rezultatima svim građanima Hrvatske, a ne samo svojoj izbornoj bazi.

Što se mora učiniti da bi javna televizija imala ugled i vršila svoju funkciju u društvu?

Komercijalni nakladnici mogu informirati, zabavljati, ukratko birati. Međutim, obaveza javnog servisa je da uvijek informira o svemu, o odgoju, obrazovanju, manjinama, kulturi, baštini. Naravno, sve to obuhvaća daleko veći program od samo Dnevnika i Vijesti, na koje se najčešće svi referiraju, pogotovo iz politike. Istodobno, treba odabirom filmova, serija, dokumentaraca pružati ono najbolje ili se barem u tome truditi, zadržati standard, kvalitetu. Kvaliteta je ono što gledatelji ocjenjuju i tu nemaju sentimentalnosti. Govor na ekranu, čuvanje jezika, također javnom servisu ne smiju biti nevažni. Ukratko, treba podignuti razinu profesionalnosti. Od novog ravnatelja sigurno zaposlenici očekuju mnogo, prije svega nov, svježi, proljetni, vjetar koji treba potaknuti novi elan. Razgovarati o programu, jedino tako dolazi se do novih ideja. Restart na neki način! HRT i dalje ima puno kvalitetnih ljudi koji bi nosili jako dobar program.

Naravno, ostaje ono vječno pitanje javnog servisa i utjecaja, uplitanja, politike. Tu morate imati osobe koje su rezistentne na te utjecaje. Koliko takve rezistentne mogu ostati na takvim mjestima, to je drugo pitanje!

Kad govorimo o rezistentnosti, vaš profesionalni život u 43 godine na televiziji obuhvatio je nekoliko država i sistema. Koja je tajna rezistentnosti?

Ja sam izvještavala o onome što znam i što vidim. Tu me niste mogli uvjeravati da je nešto drugo. Televizija ima snimku. I nikad se nisam morala ni demantirati ni ispričavati za bilo što. Izvještavala sam o onome što sam mislila da mogu obuhvatiti. Ne povlađivati, ne glorificirati. Moja je bila informacija. U to doba nismo poznavali alternativne činjenice - ili jesmo, samo nisu bile tako definirane?

Nikad kao novinarka niste doživjeli neke pritiske?

Ne.

Je li moguće da u četiri desetljeća rada na HRT-u ni u kom trenutku niste strahovali da vas prisluškuju, prate?

Da me prate, to ne, no da bi netko mogao prisluškivati telefone, na račun toga smo se dobro zafrkavali pa si govorili: Čekaj sad da se prespoji. Ne, iz svega toga što smo mi razgovarali, ni o čemu posebnom za prisluškivače, jedina je posljedica da smo im oduzimali vrijeme.

Cijeli mandat čekali ste medijsku strategiju. Je li medijska strategija, da je donesena u mandatu vlade Zorana Milanovića, kad je najavljena kao jedan od prioritetnih ciljeva, mogla nešto konkretno pomaknuti i utjecati na aktualno stanje na medijskoj sceni?

Apsolutno. Medijska strategija povlači nove zakone ili izmjene zakona, što je jako važno. Počevši od Zakona o medijima, Zakona o elektroničkim medijima, Zakona o HRT-u. Ona je taj početni zamašnjak. Ne velika, što je bio glavni problem pripremljenih dokumenata. Strategija mora imati 40-ak stranica s jasnim putem za što ćete se zalagati na razini države i društva i onda plan aktivnosti.

Već ranije iznijeli ste stav da su naspram neprofitnih, drugi mediji koji bi aplicirali za novac Fonda za pluralizam, pa i prije Ministarstva kulture, u nepravednom položaju ako su registrirani kao trgovačka društva. Mislite li da je ministrica kulture trebala nakon ukidanja financiranja neprofitnih medija u mandatu Zlatka Hasanbegovića brže reagirati i stvoriti najavljivani novi institucionalni okvir koji bi neprofitne ostavio u sustavu?

Očito je zakonodavac mislio pomoći kad je to tako stavio u zakon. S druge strane, ministrica Obuljen Koržinek nije dobila nova sredstva pa ih nije mogla planirati. No i to je pitanje medijske strategije, odnosno, nekog posebnog fonda koji će pomoći razvoju neprofitnih medija, za sada postoji samo Fond za pluralizam pri AEM-u. Bez obzira na to iz kojeg fonda dolaze sredstva, dodjela treba biti transparentna jednako tako kao i trošenje sredstava, odnosno pravdanje uloženog.

Novinarstvo nekad i danas?

Što se mene tiče, imala sam izuzetno dobre urednike koji su znali poticati ali i stajati iza svojih novinara. Mislim da je to danas najveći problem. Ako je urednik nesiguran, vi ste kao novinar u minskom polju. I ja sam to kao urednik prolazila . Bili smo kolegijalni, razmjenjivali smo informacije, puno razgovarali. Danas se malo razgovara. Ljudi su se zatvorili, na neki način se učahurili. Razlog ? Neizvjesnost za posao, drugi ekonomska situacija jer ako ostanete bez posla, gdje ćete ga naći? Utjecaj vlasnika i politike čini svoje.

Često ističete da puno čitate. Što sad čitate?

‘Doba mjedi’ Slobodana Šnajdera, nisam stigla ranije. Sjajno, to je svjetska književnost. Čitam dosta domaće autore. Ivanu Simić Bodrožić, oba Hedlova romana, Ivanu Šojat, ‘Unterstadt’, Sejranovića. Čitala sam Danca, Smrt vozi Audi. Vrlo dobra knjiga. Inače čitam i u tramvaju. Ako pobjegne tramvaj, čekam i čitam knjigu, pa opet sjednem u tramvaj i čitam. Danas mi je bilo zgodno, a nije se to prvi put dogodilo. Jedna gospođa mi se digla i rekla: Dajte si vi sjednite i čitajte. I kažem joj, ne, ne trebate, nije mi to problem. A ona mi odgovori: Ja znam vas, vi uvijek čitate u tramvaju. Okrenem se po tramvaju i vidim još dvoje mlađih ljudi da čitaju. Možda se bolest proširi. Bit će nam bolje. Neki ljudi koji su pametniji od nas su neke stvari bolje domislili i uspjeli reći. Drugo, književnost pomaže, nama kao novinarima da malo ispeglamo svoje rečenice, u krajnjoj liniji da proširimo svoje vidike, da se opustimo. Ne volim biografije i autobiografije.

Je li vaš odlazak iz Agencije za elektroničke medije, kad ga Sabor potvrdi, kraj vaše karijere vezane uz medije?

Znate kaj - nikad ne reci nikad. Imam godina, nisam nešto za čim bi vapili mediji, posebno elektronički. Prije svega se želim malo odmoriti. Ovo je bilo naporno. Želim se malo baviti samom sobom i malo putovati. Uz čitanje, to je druga stvar koju obožavam.

Biografija Mirjane Rakić

Mirjana Rakić školovala se u Zagrebu, diplomirala na Fakultetu političkih znanosti 1970. gdje je bila i na magisteriju iz međunarodnih odnosa. Kao novinar radila je u Informativnom programu Zagrebačke TV, kasnije HTV-a, od 1972. do kraja 2013. Najveći dio svog profesionalnog rada bila je u redakciji Vanjske politike. Izvještavala je s brojnih međunarodnih skupova i događaja, bila je urednica redakcije, urednica i voditeljica mnogih političkih programa uključujući i središnjeg dnevnika, glavna urednica Informativno-dokumentarnog programa te v.d. ravnateljice HTV-a. Sudjelovala je u realizaciji niza značajnih projekata HTV-a. Za svoj novinarski rad primila je niz priznanja uključujući HND-ove nagrade Zlatno pero 1987. i Otokar Keršovani za životno djelo 1998. te HRT-ovu nagradu Ivan Šibl za životno djelo 1990. Odlukom Hrvatskog sabora, 1. veljače 2014., Mirjana Rakić imenovana je predsjednicom Vijeća za elektroničke medije i ravnateljicom Agencije za elektroničke medije.