DOMAĆA BAŠTINA

Pogledajte fotografije koje čuva Hrvatski državni arhiv

16.04.2013 u 08:00

Bionic
Reading

Na nedavnoj velebnoj izložbi u zagrebačkoj Modernoj galeriji '100 x (puta) Francuska' prikazana je povijest francuske fotografije u stotinu eksponata, a to ujedno znači da je posrijedi i opća povijest toga na neki način, uvijek novoga medija s obzirom da je zametnut, izumljen i najviše razvijan upravo u Francuskoj

I dok izložba nakon zatvaranja u Zagrebu obilazi Hrvatsku, vrijedi se prisjetiti riječi prof. dr. sc. Marije Tonković pri otvaranju te izložbe o tome da je u Hrvatskoj veoma brzo, nakon što je u Parizu 1839. godine prezentiran, izum pronalazača Louisa Daguerrea, njemu u počast nazvan dagerotipija, ne samo objelodanjen u nas, nego se ta epohalna novina počela i primjenjivati, a sve to zahvaljujući sretnom slučaju da se u Daguerrovoj blizini upravo u vrijeme otkrića našao i zagrebački trgovac pijavicama Demeter Novaković.

Taj se okretni poslovni čovjek, očito zaintrigiran mogućnostima trajnog zadržavanja prizora na posrebrenoj bakrenoj ploči, vratio u Zagreb s kamerom i već potkraj 1839. godine snimio nekoliko veduta grada. I nakon njega je krenulo. Kako je to na nedavnom Kulturnom četvrtku u Hrvatskom državnom arhivu iznio viši arhivist Hrvoje Gržina, na zanimljivo koncipiranoj prezentaciji uz projekciju šezdesetak ranih fotografijskih radova, otvaraju se tada prvi fotografski ateljei te medij fotografije postaje uljudbenom sastavnicom tadašnjega građanskog društva.

Fragmenti iz tog razdoblja ostali su sačuvani i zahvaljujući djelatnosti putujućih dagerotipista i fotografa. Sve tada veće urbane sredine u Hrvatskoj u to su rano doba fotografije hvatale korak s Europom.

Ipak, svega nešto više od četrdeset poznatih primjeraka dagerotipija sačuvano je u kolekcijama na području Hrvatske. Najveći dio njih moguće je datirati samo aproksimativno, autorstvo i zemlja nastanka pretežno su nepoznati, a nerijetko i podaci o portretiranim osobama. Takav je slučaj i s jedinom dagerotipijom koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu.

To je portret vojnika Nikole Crnkovića Doljskoga iz sredine 19. stoljeća, koja je konzervirana protiv daljnjeg propadanja te je vrijedan je primjer veoma rane fotografije u Hrvata (nalazi se i u fotogaleriji uz ovaj članak). U Gržininu izboru za spomenutu prezentaciju, koji nije imao antologijskih pretenzija, niti neki drugih zajedničkih selekcijskih ključeva osim tih da prikaže tipične primjerke iz svih pretpostavljivih cjelina, ističe se Franjo Pommer, prvi stalni zagrebački fotograf, koji je tvorac prvog hrvatskog zaokruženog fotografskog projekta.

Riječ je o 'slikama naših narodnih spisateljah' koje je Pommer snimao i objavio 1856. godine. Od petnaest portreta u tehnici slanog papira danas su poznata svega četiri. Od toga se u Hrvatskom državnom arhivu čuvaju portreti Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Petra Preradovića kao ostaci prve hrvatske galerije glasovitih pojedinaca, a potonji portret je također ovdje u priloženoj fotogaleriji. Ivan Štandl predstavljen je izborom iz djela Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Jedna od njegovih zanimljivijih slika dokumentarnoga je karaktera i prikazuje zagrebačku crkvu Sv. Katarine iz 1881. godine nakon potresa poduprtu sa svih strana gredama. Sve te fotografije imaju sasvim nepobitnu i iznimnu dokumentarnu vrijednost, ali ima i nemalo onih koje sadrže nešto više od korektne registracije zbilje. Primjer za to može biti slika Dragutina Hodine, također u prilogu, Stara crkva u Moroviću iz 1895. godine. Tu je u zimskom ozračju, u prvom planu potpun grobljanski ugođaj, nadgrobni spomenici bijele se uz crna dva kvrgava i ogoljena stabla pod škrtim suncem što jedva obasjava u drugom planu crkveni toranj koji stremi u nebo, a sve to u jedinom, umjetnički izrezanome kadru. Čuje se i vidi se tu ta teška tišina.

U Hrvata, čini se, često su plemenitaši bili posebno predani i oduševljeni foto-amateri, i to pomalo profesionalnih dometa kao primjerice grof Juraj Drašković i Ljudevit Vranyczany - Dobrinović.

Potonji se čak bavi fotomontažama dupleks negativima, persiflira svoj susret sa slikaricom Perreirom koja ga kao portretira, a on je istodobno fotograf, portret i portretirani.

U kasnijim razdobljima nailazimo na razne raritete kao što su radovi Srećka Laforesta koji snima Stjepana Radića dok govori u Dubrovniku 27. 5. 1928. Raritetna je i kolor snimka Maksimilijana Paspe, Procesija s nadbiskupom Stepincem u Remetama iz 1937. godine, zatim fotografija Ljudevita Griesbacha od 10. 4. 1941. Ulazak Nijemaca na Jelačić plac koja dugo nije objavljivana da se ne vidi koliko je bilo dočekivača.

Izbor iz fototeke HDA predstavio je još mnoge manje poznate radove najčuvenijih fotografa od počela pa do naših dana kao što su Antonija Kulčar, poznata generacijama Zagrepčana kao Foto Tonka, Milan Fizi, Tošo Dabac, Mladen Grčević, Ljubomir Grbin, Milan Pavić, Marija Braut i još poneki.

Ali nakon rečene izložbe '100 x Francuska' nije samo prezentacija historijskih snimaka iz fototeke HDA podsjetila na još ne dovoljno istraženu, a još manje javno prikazanu povijest hrvatske fotografije, otvorena je još jedna izložba pod naslovom 'Sjećanje na protekla vremena' u foto galeriji Lang u Samoboru. Autor je izloženih slika ugledni građanin Samobora Franjo Bahovec (1851-1924). Svi prikazani radovi su iz kolekcije Josipa Horvata iz Samobora, sakupljača lokalnih starina, a izbor i postav je Želimira Koščevića, muzejskoga savjetnika galerije koji u deplijanu izložbe naglašava da je sve što je vrijedni kolekcionar Horvat spasio i sačuvao značajno obogatilo hrvatsku fotografsku baštinu. Jer, Franjo Bahovec bio je očito fotograf od formata, pritom se ne mora misliti da se to odnosi samo na stereoskopsku tehniku, tj. da su sve izložene fotografije zapravo stereofotografije koje je moguće vidjeti i uz pomoć jednostavne naprave stereoskopa da bi se dobio potpun osjećaj dubine slike – njena treća dimenzija što se danas tako 'haj teh' naziva 3D.

Zanimljivo je napomenuti ovom prilikom da je stereofotografiju izumio sir David Brewster iz sredine 19. stoljeća, bila je iznimno popularna između 1860. i 1920, a mnogo se koristila za vrijeme Prvoga svjetskoga rata u topografskom snimanju terena za taktiku na bojištu.

Fotografija koja je na pisca ovih redaka ostavila poseban dojam jednostavno je naslovljena Akt i to i prikazuje. Gledano kroz stereoskop model se doima sasvim prirodno, blijede je mada putene puti, barokno punačka, danje svjetlo joj je slijeva, a ona nekako suvereno, ali nenametljivo zauzima cijeli prvi plan slike, a drugi je plan polutonski zatamnjen tako da se cijela ta, čini se, radna soba izblendava do kontura sve do stražnjeg izvora prirodnoga svjetla. Na zidu su slike, na foteljama odložena njena odjeća, a na radnom stolu knjige. Ako je zidni sat radio, snimljeno je to u neko poslijepodne u jedan sat i deset minuta. Erotično smirena radna idila. Ovaj pisac ne pamti da je vidio ni otprilike tako prirodnu snimljenu nagost, a to čitatelju može nešto značiti tek kad zna da je isti bio dugogodišnji urednik nekad čuvenoga magazina Start pa se je imao prilike naizabirati pin up curki za nekoliko života. Stoga vjerujte na riječ.

Franjo Bahovec inače je bio fotograf mnogo ispred svoga kronološkoga vremena. Po svome stvaralaštvu bio je dobrano čovjek kasnoga dvadesetoga stoljeća iako je umro 1924, a po nekim stvaralačkim, tematskim pregnućima i danas je sasvim aktualno zanimljiv. Nije kao mnogi profesionalni fotografi svoga doba snimao samo scene uzvišena temata, samo očekivane poglede na svijet, nego je svoj svojoj amaterski poletnoj prirodi davao maha pronalazeći neobično u naoko običnom. Iz New Yorka, iz Beča, Praga, Graza, Trsta, svih njemu dostupnih destinacija, on u Samobor donosi uvijek nepatvoreni dašak pravoga života. Ukratko, prvi prvak hrvatske life fotografije koja će ga već jednom prepoznati. Kada se bude radila neka 100 x (puta) Hrvatska. Fotografija.