Kad se spomene klasike, svi znaju na što se misli. Čak i intendanti velikih kazališnih kuća. Međutim, umjesto klanjanja veličini, s klasicima je uvijek pitanje ne što govore nego što s istinama koje su ionako već toliko kanonizirane da se s njima jednostavno svi slažu. Ali čak i istinitost ne mijenja pravila igre. Slično je i repertoarima kazališta – željezni repertoar ne može zaobići Molierea, ali može li ga podnijeti sasvim je druga dvojba, na koju svaki pokušaj odgovara za sebe
Da je riječ o autoru koji nudi neiscrpno, morali su se uvjeriti i članovi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život postavivši i premijerno odigravši u premijerama neprimjereno vrijeme samog kraja sezone, 'Škrca'. Jedna od benignijih komedija genijalnog Francuza sklonija je mehanizmima samog žanra nego ozbiljnoj kritici, iako to ne znači i da je nekritična, pa je takva i predstava u režiji mlade Maje Šimić.
Rezultat je također takav, kritično nekritičan, prema vlastitim mogućnostima i prema onome što predložak nosi. S ostatkom repertoara ovoga kazališta ona je u dubokom sukobu, dok istodobno s ponudom ostalih zagrebačkih kazališta, kao i kod nas još uvijek prevladavajuće ideje o kazališnoj kući kao savršenoj kombinaciji takozvane klasike, takozvanog mainstreama i takozvane avangarde, stoji u sasvim pristojnoj korelaciji. Na moguću dvojbu je li Novi život baš to htio, odgovara konkretna premijera sama, ali ono što nije jasno krije se iza pitanja 'Zašto?'.
Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život zanimljiv je i čak u svjetskim razmjerima nesvakidašnji konglomerat želja, nužnosti, potrebe i smisla. Nije da kazališta slijepih u svijetu nema, što pokazuje i festival BIT, Blind in Theatre, ali ne s ovakvom tradicijom i uspjesima. Ako uspjeh već nije održavanje redovne produkcije i relativno stalnog rasporeda igranja. Kako je ipak riječ o amaterskom kazalištu, točnije kazalištu s amaterskim statusom unatoč polustoljetnom i prilično vidljivom postojanju, to zaista jest postignuće. Ako mu se pridoda i samosvjesna komponenta pri razvijanju produkcije zamjetna u posljednjih nekoliko godina, kad se odustalo od prijašnje prakse većinom nasumično biranih naslova i počelo razmišljati o specifičnosti koja drukčije boji i izvedbenost i njezinu recepciju, Kazalište Novi život ima poziciju čak i bolju nego što je imaju ostale skupine koje se, namjerno ili nenamjerno, ne uklapaju u ovdje još uvijek uobičajene teatarske matrice.
Posezanje za Moliereom i pritom još želja da ga se zaista napravi na 'povijesno obaviješten' način, zbog svega toga je jednostavno pogrešna odluka. 'Škrtac', kao i svaka druga komedija neograničenog roka upotrebe, nudi mogućnost najrazličitijih čitanja, pa ono kostimirano treba prepustiti drugima. Publika željna takvog teatra ionako može birati između 'Građanina plemića' i 'Tartuffea', i njima će vjerojatno biti zadovolj(e)na. Od kompanije koja je od svoje posebnosti napokon počela praviti brend, a svijest o njoj pripuštati u kreativni proces razmišljanja o programu i njegovoj realizaciji, može se ipak, i treba, očekivati više. Makar pojedini dijelovi 'Škrca' zvuče poput Harmsa Kafke i Jarryja, autora kojima se drugi ne mogu pohvaliti, a Novi život je na njima izgradio identitet, svjetonazor i publiku.
Može se čak razumjeti želja da se nakon manje ili više metaforičke autoreferencijalnosti, ansambl Novog života zasitio i ponovno uželio onog 'željeznog' repertoara, ali svejedno nije trebalo ići putem koji je odavno iza njih. Ovako, posljedica je predstava koja samo u prvih nekoliko prizora obećava, a ostatak je nalik pokušaju oživljavanja nepročitane lektire. Pitanje 'Škrca' i sasvim ljudske neljudskosti svih, a pogotovo naslovnog i glavnog lika, ispalo je iz igre u pokušaju da se Molierea zatvori u barokni kavez. Razigranost Igora Kučevića ili grotesknost Vojina Perića, koji kao da dolaze iz drugih predstava, u opreci su i s nastojanjima Matije Majora Anite Matković i Marija Glibe da zadrže taj barokni okvir koji i ovoj predstavi i Novom životu samo smeta, iako se iz tog sraza, a to je možda i namjerna redateljičina subverzija, rađa metakazališna komika usmjerena protiv nametnutih okvira. No ovo kazalište već je samo po sebi toliko izvan sustava da ne treba sebi nametati još jedan kako bi se razotkrila sputavajuća priroda pravila. Da se pristane na pravila, slijepi možda uopće ne bi imali kazalište.