Rene Medvešek ima tri karijere - glumačku, kazališnu i sveučilišnu - i za svoj rad dobio je dvadesetak nagrada i priznanja, između ostalih Nagradu hrvatskog glumišta i Nagradu Vladimir Nazor. Kao glumac je debitirao kao 11-godišnji dječak ulogom malog Ivice Kičmanovića u popularnoj TV seriji 'U registraturi', zatim je godinama bio član ZKM-a, a onda je početkom rata osnovao kazališnu skupinu Mig oka i počeo raditi autorske projekte. Nakon te prve autorske predstave 'Zimska bajka' uslijedile su druge, poput 'Hampera' i 'Brata magarca', sve do hitova 'Najbolja juha! Najbolja juha!' i 'Kristofor Kolumbo'. U većini tih predstava Medvešek je govorio o osnovnim ljudskim pitanjima - o ljubavi, zajedništvu, vjeri i smrti - donoseći na scenu posebnu poetiku i produhovljenost.

Kako postavljate predstavu 'Tko pjeva, zlo ne misli'? Oslanjate li se na Golikov film ili na Majerovu priču 'Dnevnik malog Perice'?

Koliko god me je prijedlog intendantice Dubravke Vrgoč ugodno iznenadio, ustuknuo sam pred njime – nije šala uhvatiti se u koštac s naslovom koji se sa svojim Fulirom i Šafranekima svima nama tako snažno usjekao u sjećanje i koji je, kako je to Zvonimir Berković svojedobno napisao, ne samo odrazio, već čak i oblikovao mentalitet Zagreba i Zagrepčana. Na tren mi se učinilo gotovo nemogućom misijom. S ekipom prihvatio sam prijedlog pokušavajući smjestiti priču u kontekst onog vremena, ali i u kontekst samog filma i njegova utjecaja na sve nas.

U potrazi smo za interpretacijom koja bi sačuvala duh te priče, ali i opravdala njezino postavljanje u kazalištu, koja pri tome ne rekonstruira, ali ni ne dekonstruira kultni Golikov film, nego ga priča u novom mediju i smješta u širi kontekst. Pokušat ćemo kompenzirati ono što je kamera postigla slikom i u skladu s mogućnostima kazališta odati posvetu filmu, ali i Zagrebu i mentalitetu koji je tamo opisan. A ujedno načeti i pitanje vjerodostojnosti tog opisa, odnosno pokušati pokazati što nam je možda i sakrio njegov blago zamagljeni 'špricerski' pogled na svijet i okolnosti. Predstava će na svoj način sigurno biti posveta filmu, Goliku i Majeru, ali i općenito fenomenu cijele te priče koja se isplela oko malog Perice i njegova dnevnika. To je u svakom slučaju velik izazov.

Znači li to da ćete obogatiti predstavu dokumentarističkim sekvencama o međuratnom Zagrebu, povijesnim zbivanjima koja su na neki način nagovještavala nadolazeći rat?  

To je bilo silno intrigantno vrijeme o kojem znamo vrlo malo, a ni film ne progovara baš o životu Zagreba u Kraljevini Jugoslaviji. Takav pristup mu je dao lepršavost i lakoću, zbog čega ga ljudi vole, ali s druge strane nameće pitanje vjerodostojnosti takvog prikaza, a s njime i tog njegovog duha na koji se rado pozivamo. Volio bih da se, uz priču koju znamo iz Majerova 'Dnevnika malog Perice' ili Golikova filma, pokušamo dotaknuti i događaja u Zagrebu između 1935. i 1939. godine, a onda i onih povijesnih zbivanja koja su upravo tih godina mijenjala i izgled cijele Europe, a koja su u filmu zastupljena uglavnom tek komentarima o događajima u Abesiniji. Mislim da bi se razdobljem između dva rata vrijedilo svakako intenzivnije pozabaviti jer bi nam to možda pomoglo bolje razumjeti i raščistiti neke današnje crno-bijele dileme koje tako nepodnošljivo dijele naše društvo.

U najavama stoji da će značajno mjesto u predstavi imati radio smješten u 'špajzcimer'. Koliko će muzika - radiofonske, svirane i pjevane sekvence - biti zastupljena u predstavi?  

Mislim da radioaparat, koji se u scenariju čak i spominje, pruža mogućnost da zavirimo u vrijeme radnje. Radio je tridesetih bio zadnja riječ tehnike i silno je utjecao na duh tog vremena, a sigurno i na razmjere Drugog svjetskog rata. Zato mi se učinio kao najprikladnije pripovjedačko pomagalo, koja nam omogućuje da smjestimo priču u prostor i vrijeme te da je, uz dodatnu glazbu, obogatimo i autentičnim sadržajima poput vijesti, reklama i komentara i da tako bezbolno proširimo njezin okvir.

Režirali ste u mnogim kazalištima, od ZKM-a i Gavelle do Beča, no ovo vam prva režija u zagrebačkom HNK-u. Kako tumačite to da vas prethodni intendanti i ravnatelji Drame nisu ranije pozvali? I hoće li monumentalnost te zgrade utjecati na vaš koncept?

Nisam se time pretjerano zamarao. Možda je razlog u tome što sam ja glumac i samouki redatelj, a možda se i moja poetika dosadašnjim upravama činila neprimjerena HNK-u. S Dubravkom Vrgoč sam uspješno surađivao u ZKM-u i ona dobro poznaje moj način rada. Što se tiče zgrade, ne mislim da će ona na ikoji način utjecati na moj koncept, za mene je kazalište – kazalište. Doduše, osjećam određeni respekt prema tom zlatnom okviru, već same proporcije su u prvi mah dojmljive, no iskustvo me naučilo da se tog prvog dojma ne treba bojati. Korak po korak, sa svakim se prostorom zbližiš ukoliko ga osluhneš i u njemu pokušaš doprijeti do partnera – bila riječ o glumcu, bila o publici. Osim toga, tu zgradu su radili vrhunski i iskusni arhitekti, koji su znali što je kazališni čin i koji su, za razliku od mnogih današnjih, uz izgled, vodili brigu o njezinoj osnovnoj namjeni. Fellner&Helmerove zgrade, bez obzira na veličinu, imaju dobru akustiku koja prvenstveno zahtijeva vladanje govornom tehnikom. To se zna zanemarivati u suvremenom kazalištu koje nas, nerijetko ne razlikujući privatni od javnog scenskog govora, uskraćuje za pun doživljaj glasa i govora – najsnažnijeg kazališnog medija. U tom smislu silno me intrigira rad u toj dvorani i s ansamblom HNK. 

Imate tri jednako uspješne karijere – glumačku, redateljsku i sveučilišnu. Kao glumac prvi put ste kao 11-godišnjak glumili malog Ivicu Kičmanovića u popularnoj TV seriji 'U registraturi'. Je li to iskustvo bilo presudno za glumački poziv?

Možda je taj prvi susret s televizijom ostavio svoje sjeme jer sam kao dijete imao priliku zaviriti iza zastora i steći drukčiji odnos prema televiziji i općenito prema dramskoj umjetnosti - taj mi se svijet učinio dostupnim. Ono kasnije je bilo rezultat svih mojih različitih interesa, od prirodnih do društvenih znanosti, koje nikako nisam mogao fokusirati. Zanimali su me jezici i kultura, ali imao sam i sklonosti prema tehnici i matematici. Roditelji inženjeri očekivali su možda da ću nastaviti njihovim putem, no prevladao je poriv za igrom. Učinilo mi se da bi kazalište moglo zadovoljiti taj poriv. Zapravo, gluma je više bila rezultat traženja nego svjesne odluke ili neke mladenačke opsesije.   

Nakon toga ste u kazalištu i na filmu ostvarili zapažene uloge, primjerice za Kamila u Krležinim 'Zastavama' u ZKM-u dobili ste Nagradu Vladimir Nazor, a za Bjegunca u 'Sedmoj kronici' Zlatnu arenu. Zatim ste počeli režirati. Kako je došlo do tog zaokreta?

Tom zaokretu najviše je kumovalo ratno vrijeme. To je za mene bilo vrijeme buđenja, sazrijevanja i sagledavanja stvarnih okolnosti u kojima živiš. Agresija koja nas je zatekla, a s druge strane ignoriranje međunarodne zajednice i njihovo prepuštanje stvari inerciji, ogorčilo me je i otvorilo sasvim novi pogled na zemlju u kojoj sam živio, ali i na Europu, svijet i općenito na zapadnu civilizaciju. Shvatio sam važnost medija i koliko su u tom trenutku bili presudni, ali i koliko su kumovali tadašnjoj situaciji. Osnovali smo autorsku grupu Mig oka kako bismo autorskim projektima prenosili prave informacije i kako bismo zaigranošću i optimizmom podizali moral te pokazali da se nasilju može suprotstaviti duhom. I mnoge druge okolnosti su me potakle na osobni angažman, na pokušaj da pomognem i zauzmem stav o svemu što se događalo. To me je vrijeme obilježilo i vratio sam se kazalištu s iskustvom autorskog rada, 'začinjanja'.

Budući da sam dobrim dijelom igrao uloge u komadima koji svojim ozračjem, duhom i porukama nisu odgovarali mom pogledu na svijet i onome zbog čega sam i došao u kazalište, odlučio sam, ohrabren dobrim iskustvima autorskih projekata Miga oka, s kojim sam napravio i prvi kazališni projekt 'Zimska bajka', okušati se u redateljskom poslu. Nisam više imao snage sudjelovati u tolikim kazališnim projektima koji su zračili pesimizmom i skepsom. Osjećao sam da to nije ono zbog čega sam završio u kazalištu, želio sam drukčije progovoriti o svijetu.           

Vaše autorske predstave, od prve 'Zimska bajka' preko 'Brata magarca' do posljednjih poput 'Kristofora Kolumba', imaju profinjenu poetiku, jako su produhovljene. Kako biste okarakterizirali svoj koncept u kazalištu?

Želim potaknuti zajedništvo, kako na sceni, tako i između scene i publike. Kazalište je za mene mjesto susreta. To je povlašteno mjesto u kojem, igrajući se života, za trenutak doista možemo biti jedno, zajedno povjerovati i nekih sat-dva živjeti ono na što smo zapravo pozvani, jedinstvo u duhu. To je susret na povišenoj, nadrealnoj razini, koji je po meni konačni smisao kazališta, koje je zapravo u tom smislu svojevrstan obred. Iz obreda je i nastalo. A u tome su činu glumci najvažniji faktor, oni svojom prisutnošću i predanjem mogu prizvati takav susret.

Imam dojam da u svojim predstavama nastojite ljude vratiti njima samima kako bi počeli na drugi način razmišljati o sebi i životu.

Najveći je izazov za mene u kazalištu postići to da glumci, odnosno osobe koje sudjeluju u kazališnoj igri, doista 'budu' na pozornici, a ne da igraju svoje ili nečije predodžbe. Kao što je to zapravo izazov i u životu u kojem također najčešće ispunjavamo svoje ili tuđe predodžbe i očekivanja. Igra traži slobodu i jedino u slobodi ona nalazi svoj smisao. I jedino kao takva ona je nama nasušno potrebna jer je ona ta koja nas hrani i vraća k sebi, u puninu prisutnosti koje se svako od nas spominje iz djetinjstva. Sve ostalo je poza koja, koliko god spektakularna bila, uvijek samo učvršćuje laž i jaz društvenog dogovora na koji smo bili prisiljeni pristati. Rad na i oko slobode igre doživljavam kao svrhu svog bavljenja kazalištem – predložak je tu čak manje bitan od toga.

Također već godinama izvodite Glavaševićeve 'Priče iz Vukovara'.

Da, počelo je 2001. godine, kada se u Zagrebu ni na koji način službeno nije obilježavao 18. studenog. Zatečeni takvim odnosom prema tom vremenu, moj prijatelj kantautor Čedo Antolić i ja odlučili smo posvetiti jednu večer Vukovaru. U to vrijeme Sinišina se knjiga za deset kuna prodavala na sajmu knjiga na Trgu bana Jelačića, u plastičnoj košari za rasprodaju. Trebalo mi je malo vremena da naslutim svu njezinu dubinu i snagu, nakon čega sam ju, uz Čedine pjesme, odlučio izgovoriti na sceni. Mislim da je to vrlo snažno i iznimno vrijedno ratno svjedočanstvo koje je istovremeno i iznimno svjedočanstvo ljudskosti, koje svojom snagom i značenjem spada u sam vrh svjetske književnosti tog žanra, u rang primjerice 'Dnevnika Ane Frank'. Mislim da vrijeme tih priča tek dolazi. Da Amerikanci ili Francuzi imaju takvo svjedočanstvo, djelo bi već bilo poznato u cijelom svijetu, a nama je trebalo dvadeset godina da se prevede na engleski! 

Dobili ste Nagradu Andrija Bunić za izniman doprinos kršćanskoj kulturi. Koliko vam vjera pomaže u pronalaženju odgovora u kazalištu?

Vjera mi pomaže da prebrodim sumnje i nesigurnosti, pomaže mi da postavim prava pitanja u pravo vrijeme, koja nikad ne isključuju i mogućnost da dovedem u pitanje temeljene postavke od kojih sam krenuo. Daje mi snagu da dočekam odgovore i onda kad se doista učini da ih neće biti, a i da po potrebi potpuno promijenim smjer i krenem iznova bez žaljenja za uzalud uloženim vremenom, jer je na tom vremenu nikla spoznaja koja me vodi dalje. Vjera mi omogućuje da se lakše suočim sa svojim neznanjem i da se u presudnim trenucima prepuštam intuiciji. Konačno, vjera me uvijek iznova vraća na poniznost kao preduvjet stvaranja i pomaže mi da pokušam doista čuti ono što mi drugi govore.

Jednom ste rekli da su vaše predstave apolitične. Kako onda kazalište može progovarati o društvenim problemima i na taj način utjecati na promjenu stavova publike?

Može na različitim razinama. Nije mi stalo da kazalištem vrbujem ljude za određene ideje ili da se nekim pamfletima pokušam izboriti za jednu ili drugu opciju i produbljujem ionako preduboke podjele oko nas i među nama. Zanima me i u političkom i u društvenom smislu ona razina svijesti na kojoj mi kao ispunjene osobe pokušavamo konstruktivno gledati i na svoje neprijatelje i na zajedničku stvarnost. Kazalište vidim kao izrazito jako političko sredstvo na svim razinama.

Osobno me se silno dojmila Gavellina bilješka u njegovim teorijskim spisima o kazalištu u kojoj je on baš izrijekom govorio da se kazalište, na putu svog zalaganja za društvo, može približiti najdubljoj esenciji toga što jesu društvo i čovjek. Dakle ne da propagira, da instruira, pere mozak ili mijenja naša politička uvjerenja kao nekakve programe, nego da nas otvara za novu dimenziju subivanja. To je jednako politički čin, samo što takav pristup rješavanju društvenih pitanja nema svoju stranku i svoju ideologiju, ali može biti od velike koristi i smisla. Baveći se kazalištem, neprekidno sam u dijalogu s temama koje se tiču i društva i politike, i taj rad najčešće potpuno obuzima i moje vrijeme i koncentraciju.    

U priči 'Dnevnik malog Perice' gospon Fulir počinje se udvarati Ani Šafranek, nesretnoj u braku s Franjom, koji voli popiti, a uz to je i kukavica. Dakle Ana dolazi u iskušenje. Poznato je da ste vi u dugovječnom braku, pa koja je tajna dugog, sretnog i uspješnog braka?

Duh vremena ne potiče ideju braka. Danas se brakovi teško održavaju jer smo manje-više navikli dobiti sve odmah i potpuno se prepuštati želji da živimo sad i odmah potpunu sreću, mir i slobodu onako kako si ih zamišljamo. Međutim ljubav je odluka. Kad se vežemo uz nekoga, osobito kad je tu i obitelj, ne možemo stvari prepustiti isključivo osjećajima i životnim okolnostima jer i na jedno i na drugo možemo utjecati. Zaljubljenost ima svoj rok trajanja i bit će dovedena u pitanje kad se bolje upoznate i shvatite da nije sve onako kako se možda činilo. Zaljubljivanje je bio poziv na susret, a nakon toga ljubav postaje odluka da pokušaš tu drugu osobu shvatiti i u zajedničkom životu rasti s njome kao osoba. No to je već i borba, iscrpljujući put koji traži vjeru u odnos, vjeru koja omogućuje da prebrodiš i najrazličitije krize. Takvo ulaganje i takva ustrajnost višestruko se vraćaju, taj zajednički rast predivno je i nezamjenjivo bogatstvo i doista put do spoznavanja novih dimenzija ljubavi, koliko god to možda moglo patetično zvučati. 

Imate četvero djece, a jedan sin je krenuo vašim stopama. Jeste li zadovoljni njegovom odlukom?

Bilo je očekivano da će se netko zainteresirati za kazalište i glumu. Fabijan Pavao je završio petu godinu na Akademiji, već je uskakao u neke predstave, a trenutno glumi u mjuziklu 'Pacijenti' u Lisinskom, inače fantastično pjeva. Kao i mnogi drugi mladi kazalištarci njegove generacije, traži svoj put u ovim ne baš pretjerano im sklonim vremenima. Ne znam hoće li se i kako sve naši putovi ispreplitati, no veselim se svim mogućim susretima i kombinacijama u ovom našem poslu.