Za one slabije upoznate s njegovim likom i djelom, 45-godišnji Roberto Saviano svojim je autorskim radom svijetu predočio dosad najdetaljniji i najprecizniji uvid u funkcioniranje najpoznatije mafijaške organizacije juga Italije, zloglasne Camorre. Zbog svojih tekstova koje je objavljivao u svjetski poznatim medijima kao što su La Repubblica, El Paìs, The New York Times, Die Zeit i The Washington Post, a naročito zbog romana 'Gomorra', od 2006. živi pod 24-satnom policijskom zaštitom, no i dalje neumorno piše.

2008. njegova 'Gomorra' doživjela je filmsku ekranizaciju u režiji cijenjenog talijanskog redatelja Mattea Garronea, a od 2014. do 2021. serija temeljena na istom predlošku emitirana je putem svjetski poznatog kanala HBO. Kad su vidjeli da ga ne mogu pobijediti, kako kaže poznata američka poslovica, pridružili su mu se - u kasnijim sezonama 'Gomorre', ali i drugim serijama adaptiranima po Savianovim romanima, glume autentični pripadnici organizacije Camorra.

'Gomorra' se bavi životom klana Savastano, ogranka Camorre čije sjedište je smješteno upravo u zgradi u obliku jedra koja se sinoć urušila, poznate po imenu La Vale (jedro), pionirskog arhitektonskog pothvata nekad moderne četvrti na sjeveru Napulja. Zgradu poznatu kao sjedište dilanja droge na sjeveru Napulja je nakon policijskog obračuna s tamošnjim ogrankom klana Camorra grad Napulj u neku ruku 'konzervirao', nesposoban donijeti odluku o tome treba li je srušiti, a četvrt ponovo urbanizirati te s nje skinuti stigmu mafijaškog naselja. Prema svim tim ne-potezima lokalnih i nacionalnih vlasti aktivisti, pa tako i Saviano, bili su izrazito kritični, a zgrada je dotle trunula te je došlo do neizbježne tragedije. Sinoćnje urušavanje tako je ponovo otvorilo bolne rane koje u razornom eseju secira upravo Saviano.

Esej koji je izvorno objavio Corriere della Serra donosimo u nastavku u slobodnom prijevodu, uz nešto kraćenja.

Nije pitanje zašto se srušila zgrada, već zašto se to dogodilo već sada. I zašto se sve ne sruši, s obzirom na stanje u kojemu je objekt. A u opisivanju drame, kao da je potreban širi okvir da se ispriča najavljena tragedija, nastavljamo spominjati Gomorru, ne shvaćajući da je Gomorra pokušala privući pozornost, pozornost koju joj vi niste htjeli dati.

Pa vas pitam: gdje ste bili sve ove godine? Što ste učinili za Scampiju, osim što ste napisali da je četvrt okaljana? Što ste učinili za stanovnike Scampije osim što ste rekli da ne zaslužuju usporedbu s klanovima i svađama koje su opustošile njihovo susjedstvo i obilježile njihove živote? Što ste učinili da periferija Napulja više ne bude geto? Jer ovo se mora jasno reći, mora se viknuti tako da svi znaju: periferija Napulja golemi je geto koji okružuje središte grada, koji se osjeća opsjednutim. Napolitanci iz 'gornjeg' (elitnijeg, prim. aut.) kvarta čak se žale na postojanje podzemne željeznice koja povezuje Piscinolu i Scampiu s Vomerom, koju bi htjeli zatvoriti u stakleno zvono, kako nitko ne bi kvario idilu. Sa 26 godina pokušao sam privući pozornost i osvijetliti devastiranu četvrt i život mi je uništen. Što ste točno učinili?

I sada, u 45. godini, nalazim se ovdje, pred kompjuterom, pišem prožet bijesom, užasom i tugom jer u Scampiji, u raspadu balkona zgrade, osjećam da je umrla krv moje krvi. Dio mene je umro, onaj koji se nadao da će svjetlo javnosti donijeti zdravu pažnju, investicije; onaj koji se nadao da će se sve promijeniti, da će se žrtva isplatiti. Dvoje mrtvih i 13 ozlijeđenih. 29-godišnji Roberto, već otac, i Margherita, 35. Među ozlijeđenima najviše je djece od 2 do 10 godina, neka su u vrlo teškom stanju.

Djeca su hospitalizirana u Santobonu i ja bih volio da mogu biti tamo, donijeti lutku, balon, vrištati i govoriti im da se odupru. Da im se ispriča za zločinački nemar koji ih je osudio. Jug je jedini dio naše zemlje koji još vjeruje u život, prosječna starost u južnoj Italiji je najniža; Ima još obitelji s dvoje, troje, četvero djece, a kako se prima ta radost, ta želja za životom? Nemarom, ravnodušnošću, površnošću, napuštenošću. Još gore, iskorištavanjem očaja onih na nesigurnim, nezakonitim i nedovoljno plaćenim poslovima.

Ali moram li vam ponovno govoriti o stvarnosti ove zemlje? Zemlje u kojoj se ne može zaraditi tisuću eura mjesečno. Zemlje u kojoj je kriza duboka jer ne vidi rješenje. Zemlja koja je od politike ove vlasti dobila posljednji udarac, čak i gori od svih prethodnih.

'Svi ste vi jedna velika Gomorra'

Saviano potom prelazi na kritiku talijanskih vlasti, posebno se osvrćući na 'dekret Caivano', odluku talijanske vlade iz studenog 2023. kojom su mlađi punoljetnici u kaznenom smislu izjednačeni s ostalim kriminalcima, ali je imala i šire društvene posljedice, tretirajući nedostatak infrastrukture, obrazovanja i siromaštvo kao da je riječ o zločinu.

'Vlada je dekretom Caivano rekla jednostavnu stvar nama koji pripadamo toj zemlji: svi ste vi jedna velika Gomorra i vaše ponovno rođenje, vaše otkupljenje nas ne zanima... Dvoje mrtvih i 13 ozlijeđenih u zgradi za koju samo Bog zna u kakvom je stanju bila... ali kako se oporaviti od ove tragedije? Kako se možemo pogledati u ogledalo? Što će sad političari Napulja, regije Campagna i cijenjeni ministri ove vlade? Tragedija najavljena, predvidljiva, ništa što je bilo nemoguće zamisliti... i što sada?', pita se Saviano te zaključuje:

Scampia služi samo za propagandu, bez obzira na to jesu li njezini stanovnici uspješni i žele li razgovarati o tome kako bi dali nadu ili umiru u ruševinama. Ovakve nesreće podrivaju svaku strategiju, vraćaju istinu u raspravu. A, kao što znamo, nitko ne voli istinu... Prije osamnaest godina napisao sam knjigu jer sam htio govoriti o svojoj zemlji, divnoj i prokletoj zemlji. Nadao sam se promjeni i uništio sam svoj život, ali to nije spasilo vaš. Žao mi je. Dragi Roberto i Margherita, natjerali su nas da povjerujemo da priča nije u redu, da njeno pričanje znači osudu, da svjetlo stvara neugodu i stoga ga treba ugasiti... Pokušao sam se suočiti s užasom kako bih ga, dragi Roberto i Margherita, osvijetlio. Žao mi je, trebao sam vrištati glasnije, trebao sam biti jači, trebao sam napadati rečenicama, pričom i tijelom, opet i opet, ali ni ja nisam uspio. Neka vam je laka zemlja, završava svoj potresni esej Saviano.