Projekt 'Otpisane' temelji se na relevantnim podacima koje je umirovljeni sveučilišni profesor Ante Lešaja prikupio i zatim objavio u knjizi 'Knjigocid – uništenje knjiga u Hrvatskoj tijekom 90-ih', u kojoj spominje nekoliko različitih kategorija isključivosti, primjerice prema Jugoslaviji, socijalizmu, NOB-u i antifašizmu, Srbima, radničkoj klasi i prema neslaganju s postojećom politikom, na temelju čega je provedeno 'čišćenje' knjižnica u Hrvatskoj u devedesetima.

Cijela akcija inicirana je u povodu 20. godišnjice Oluje, a realizirana je u suradnji s projektom Javna knjižnica, koji su pokrenuli Tomislav Medak i Marcell Mars iz Multimedijalnog instituta, s idejom da 'svim članovima društva treba osigurati pristup znanju i kulturi bez obzira na njihov socijalni ili ekonomski status'.

'Projekt Javne knjižnice okuplja i promovira aktivnosti uglavnom hakera i aktivista koji stvaraju internetske platforme, alate za digitalizaciju i dijeljenje knjiga ili pak digitaliziraju čitave korpuse znanja koji nisu dostupni u digitalnom obliku. Iako projekt ima različite aspekte, on je poziv na građanski neposluh kakav recimo posljednjih tjedana možemo pratiti s pravosudnom represijom protiv stranice Sci-hub.org, što omogućava studentima, znanstvenicima i građanima u oskudijevajućim sredinama poput naših pristup najvažnijim svjetskim znanstvenim časopisima', ističe Tomislav Medak.

Cenzorska funkcija hrvatskih knjižnica

Medak je napomenuo da su knjižnice tokom povijesti između ostaloga regulirale i kontrolirale dostupno znanje te djelovale kao cenzor koji je neke knjige propuštao u javnost, a neke druge činio nedostupnima ili ponekad i 'manifesno nepoželjnima'. Po njegovom mišljenju, upravo su tu cenzorsku funkciju odigrale i hrvatske knjižnice u 90-ima izbacivanjem knjiga prema kriterijima nacionalnosti autora, ćiriličnog pisma, ekavskog narječja te marksističke, radničke ili antifašističke tematike, što je 'bila produžena praksa stvaranja jednonacionalne i kapitalističke države'.

'Došlo je novo društveno uređenje i kultura je imala zadaću stvoriti novi korpus nacionalno-identitetskog znanja. Riječ je o praksi koja naizgled nije imala službeni karakter. Kao što su se spontano rušili spomenici NOB-u, tako su se spontano izbacivale knjige. Međutim, ta spontanost odraz je strukturne uloge koju su na sebe preuzimali pojedinci trudeći se da stvore simboličku i egzistencijalnu nesigurnost u kojoj su se knjige izbacivale prema krivom imenu autora, a ljudima prebrojavala krvna zrnca prema tome jesu li izgovorili 'tisuću' ili 'hiljadu'. Iz te prisile stalnog iskazivanja lojalnosti, iz izostanka i najmanje službene sankcije za tobože individualne ekscese, iz povremenog političkog poticaja odvažnim počiniteljima nije bilo teško nekim drugim odvažnim počiniteljima zaključiti da ono što nije nedopušteno činiti knjigama, spomenicima ili riječima nije ni nedopušteno činiti ljudima', zaključio je Medak.

Na pitanje kakav je bio odaziv građana u akciji prikupljanja knjiga izbacivanih u devedesetima iz knjižnica i čije su knjige građani najviše donosili, kustoski kolektiv WHW odgovara da su jako zadovoljni odazivom u akciji, osobito zato što su knjige donosili i ljudi izvan njihovog uobičajenog kruga publike, čak neki kojima je možda ovo bio prvi posjet Galeriji Nova.

Kome je smetao Winnie Pooh!?

'Donesene knjige vrlo su različite - od evidentno emocionalnih veza s djetinjstvom, kao što su srpski prijevodi medvjedića Winnieja Pooha ili Petra Pana, do popularnih naslova poput serije 'Najveće svetske misterije', zatim puno poezije, primjerice zbirke jugoslavenske poezije, Vladimira Nazora, Desanke Maksimović i Dušana Radovića, te puno knjiga vezanih uz povijest Jugoslavije i NOB, kao i niz knjiga socijalističke i marksističke teorije', kazuje Sabina Sabolović u ime kustoskog kolektiva WHW.

Informaciju je nadopunio i Medak rekavši da je poziv kustoskog kolektiva WHW i Multimedijalnog instituta na prikupljanje i digitalizaciju knjiga uništenih u 90-ima ususret 20. godišnjici Oluje, 'vojne akcije pri kojoj je 150.000 Srba izbjeglo ili deportirano', snažno odjeknulo i da su ljudi dolazili u zagrebačku Galeriju Nova s naramcima knjiga koje su odgovarale kategorijalnim odrednicama što su ih naveli u pozivu, ali i onima što se nalaze na djelomičnim popisima otpisivanih knjiga koje je prikupio dr. Ante Lešaja.

'Uništavanje knjižnica, poput one u Domu kulture u Srbu, bilo je samo minorna dimenzija te akcije. No knjigocid i genocid, hrvatski duhovni prostor i etničko čišćenje, zatiranje društvene solidarnosti i instaliranje komercijalne računice u sve dimenzije društvenih odnosa, temeljna je spona hrvatskog političkog prostora. Odmah su se javili ljudi, uglavnom novinari, koji su pisali i o kasnijim slučajevima uništavanja knjiga kao što se to zbilo u Topuskom. Najčešće se radi o knjigama za djecu koje su se prve našle na udaru jezičnog i nacionalnog čišćenja, zatim knjigama srpskih ili bosanskohercegovačkih izdavača te knjigama o marksizmu, socijalizmu ili antifašizmu', kaže Medak.

Kao što se može vidjeti na web stranici izložbe 'Otpisane', www.otpisane.org, u kategoriji socijalističke i marksističke literature ističu se knjige o brojnim narodnim herojima NOB-a poput Rade Končara i Nade Dimić, zatim o Titu, ali i o položaju žena u bivšoj Jugoslaviji. Zanimalo nas je kako su te knjige spašene i što nam to govori o devedesetima, o vremenu u kojem je prema podacima Ante Lešaje 'otpisano' 2,8 milijuna 'nepoćudnih' knjiga?

Iz Sabora izbacili knjigu o ženama u NOB-u

'Te smo knjige posudili iz knjižnice Prosvjete, koja je devedesetih uspjela spasiti oko 15.000 knjiga, jer smo željeli da posjetitelji izložbe upoznaju i neke od 'originalnih otpisanih' knjiga, primjerice knjigu o položaju žena u NOB-u, a izbačene iz knjižnice Sabora! Sve u svemu, mislimo da odabir knjiga pokazuje tužnu činjenicu da su ljudi osjetljivi na sve kategorije isključivosti o kojima piše Lešaja. Smatramo da je to zato što su sve te isključivosti i dalje itekako prisutne u hrvatskom društvu', objašnjava.

Budući da je jedan od ciljeva akcije, odnosno izložbe 'Otpisane' u Galeriji Nova bilo i prikupljanje novih svjedočanstava vezanih za uništavanje knjiga u 90-ima, jer je proces izbacivanja knjiga iz knjižnica kao što su one u Korčuli, Splitu, gimnaziji na zagrebačkom Gornjem gradu i drugdje, većim dijelom ostao nedokumentiran, zapitali smo organizatore jesu li prikupili i neka nova saznanja o 'otpisu', odnosno uništavanju 'nepoćudnih' knjiga u tim olovnim vremenima.

'Nismo dobili puno konkretnih novih primjera, iako nam je recimo kolega Vladimir Jurišić poslao preciznu dokumentaciju o knjigama koje su završile u WC-u Općine Topusko, a izbačene su iz Centra za obrazovanje, kulturu i informiranje Vrginmost. Osoba koja ih je izbacila i danas radi u knjižnici. Dobili smo dosta poruka podrške projektu i manje precizne komentare ljudi koji su devedesetih itekako primijetili nedostatak pojedinih knjiga u knjižnicama koje posjećuju. Dragocjeni su nam bili i neformalni komentari posjetitelja. Ljudi su jako dobro reagirali na našu tezu da se skandali ne smiju normalizirati i da je važno da ne prihvatimo uništavanje knjiga kao nepovratnu, pa time i prihvaćenu činjenicu', poručile su kustosice iz kolektiva WHW.