Jedna od programskih putanja Eurokaza od samih početaka bila je i ona, uvjetno rečeno, tehnološka. Kako se razvijalo kazalište u svojim više ili manje tradicionalnim formama, tako se, naravno, razvijala i scenska tehnika, ali i tehnologija koja s izvedbom, što god o tome mislili suvremeni teoretičari izvedbe, i nije imala veze. No, spojnice su postojale, pogotovo u novom i inovativnom teatru kakav zagrebački festival prati. Upravo zato Eurokaz je prvi na ove prostore dovodio i najnovija tehnološka čuda. Athur C. Clarke svojedobno je objasnio fascinaciju tehnologijom rekavši da sve što je nepojmljivo malo i nepojmljivo brzo lako može biti nazvano magijom, dakle čudom. Poprilično logična posljedice toga je i adoracija tehnologije do granice religioznosti, što također nije nezamislivo jer se događa doslovno oko nas. Kad alat postane bit, a interes vjera, tehnologija prerasta mogućnosti (svoje) izvedbe. Nije riječ o Matrici ni teoriji urote o tome kako će zločesti strojevi zamijeniti, ili promijeniti, ali u svakom slučaju nadvladati ljude, nego o pukoj činjenici da fascinacija izvedbenošću tehnologije može otići u dva smjera.

Publika Eurokaza imala je prilike vidjeti oba, no možda najjasniji sraz različitih principa i pristupa dogodio se prošle godine, između nastupa talijanske kompanije Santasangre i francuske novocirkuske Compagnie 111. Dok su prvi tehnologijom podgrijavali metafiziku prisutnosti na pozornici, odsustvo ljudskoga i zazivali svojevrsnu genezu čovjek-stroja, francuski akrobati priznali su snagu golemog robota posuđenog iz autoindustrije, ali su od njega napravili ravnopravnog suradnika u predstavi koja je na kraku ipak na strani ljudskog mišićja a ne hidraulike.

Dio programa ovogodišnjeg, jubilarnog izdanja Eurokaza prezentacija je radova nastalih u sklopu dvogodišnjeg međunarodnog projekta Fokus na utjecaju znanosti u izvedbenim umjetnostima, ostvaren u sklopu europskog programa Kultura 2007-2013. Zahvaljujući tome, teme tehnologije i tehnološkog ponovno su 'u fokusu' ovog festivala, što otvara neke stare, ali i nove rane. Nastup spomenute talijanske kompanije Santasangre s predstavom 'Zvjerski iznenada' podsjetio je, naravno, na njihov prošlogodišnji dolazak, ali i na mnoge druge koji su razvoj aparature za proizvodnju slike i zvuka prihvatili kao ishodište svojih kreacija.

Doduše, na ruku ovom gostovanju ide aktualnost teme, a to je nuklearna energija i, posljedično, njezina održiva i neodrživa primjena. Međutim, osim sasvim solidne personifikacije atoma u izvedbi tri plesačice te kvalitetno dinamične dramaturgije slike i zvuka, predstava 'Zvjerski iznenada' nije fascinaciju odvela dalje od primarne razine. Atomi sigurno jesu super, ali vjerojatno postoji i još koja veza između samostalnih atoma i malo većih nakupina istih, čak i kad se te nakupine zovu ljudskim tijelom sa svime što ono nosi. No, možda talijanskim kazališnim tehnolozima i nije bilo stalo do neke druge ili, drukčije, poruke.

Primjenjiva jednako na produkcijski bogatijem techno partiju kao i na kazališnom festivalu, poetika Santasangre vizualno je nesumnjivo upečatljiva, putovanje na koje odvodi gledatelja bez obzira na njegovu angažiranost nesumnjivo je više od iluzije, ali je također i poprilično daleko od bilo kakvog metafizičkog pomaka.

Riječ je prije svega o tehničkom pitanju fokusa u kazalištu i mjesta proizvodnje 'predstave'. Umjesto izvođača, ovdje je zanimljiviji reflektor-projektor jer taj inače najobičniji alat ovdje postaje subjekt. S obzirom da je zbivanje na pozornici, kaotičan niz pretapajućih slika i zvukova, ionako zamućeno, nejasno a ponekad i nevidljivo, sasvim je prirodno da se pogled 'gledatelja' podigne prema izvoru svjetla ili akcije. U tome i leži primarna zavodljivost projekata kompanije Santasangre, da iz tehnološkog privida zbivanja stvore kontinuirano interferentni interes za prikazano, kao i za nastanak toga što se prikazuje. Ukoliko je riječ o projekciji, publika ne uživa u projekciji samoj jer to vjerojatno i bolje odrađuje film, pogotovo s 3D formatima, nego u trajnom pokušavanju da barem djelomično prodre u iluziju. Vjerojatno to i jest bit rada kompanije koja 'unplugged' ne bi bila sposobna proizvesti ni najobičniji, beketovski (uz)dah. Čak ni u blizini Krškog.