Egzorcizam hrvatskog društva i sumrak hrvatske politike ono je što trenutno okupira 42-godišnjeg redatelja i scenarista  Dalibora Matanića. S druge strane, naoružan je entuzijazmom zbog 'ubojitog' scenarija Ivice Đikića za drugu sezonu 'Novina' u čijem je fokusu politička elita. Davno prije korumpiranih političara, Matanića je zaokupila tematika iskorištavanja radnika u komediji 'Blagajnica hoće ići na more', za koji ga je inspirirala majčina profesija. Upravo s tim filmom se prije 17 godina istaknuo na domaćoj filmskoj sceni. Uslijedile su 'Fine mrtve djevojke' s fokusom na lezbijsku ljubav i sedam nagrada na Pulskom festivalu 2002. godine, uključujući i Veliku Zlatnu arenu za najbolji film. Taj uspjeh nadmašio je jedino 'Zvizdan' 2015. kad je na 68. Filmskom festivalu u Cannesu u natjecateljskom programu 'Izvjestan pogled' (fr. Un Certain Regard) osvojio nagradu stručnoga žirija. Sve što se dogodilo kasnije sa 'Zvizdanom' pripada povijesti hrvatskog filma. Novi Matanićevi projekti jednako su ambiciozni.

Druga sezona 'Novina', drugi dio 'Trilogije Sunca' za koji ste nedavno dobili novac od HAVC-a, te serija 'Područje bez signala' projekti su koji vas očekuju u narednim mjesecima i godinama. Da ne govorimo o tome da ćete sljedećeg mjeseca dobiti drugo dijete. Jeste li spremni za sve što vas očekuje?

Vjerujem da jesam. 'Novine2' počinjemo snimati na jesen, paralelno s probijanjem prve sezone u najvišu ligu na svjetskoj sceni, ti rezultati će se objaviti vrlo brzo. A načuli smo i da George Clooney želi snimati remake 'Novina' u SAD-u. Njegov stari je bio novinar. Što se tiče nas, ista ekipa radi korak dalje, još dublje, mračnije i temeljitije u novoj sezoni. 

O novom filmu 'Zora' uporno šutite. Scenarij je, pretpostavljam, gotov. Neki detalj valjda možete otkriti da malo zaintrigirate publiku?

Film će biti dosta avangardan i eksperimentalan, a u njegovu fokusu je rat koji se izvana ovoga puta seli unutar jedne obitelji, to je najtočnije što mogu reći. Ekipa koja je bila iza kamere na 'Zvizdanu' ponovit će se i u 'Zori'. Veselim se tom snimanju, posebno zajedničkim meditacijama u ranu zoru sa snimateljem Markom Brdarom i našim trenucima nadahnuća s prvim izlaskom sunca. Tako je bilo sa Zvizdanom, a tako će biti i u Zori. Pobjeći ćemo negdje gdje nema ljudi, gdje priroda dominira i snimati u miru.

Dakle, opet bježite od grada?

U Hrvatskoj se pojam gradskog, urbanog, izgubio. Zagreb i Split su najbolji primjeri toga kako su gradovi postali jedan veliki vašar. Ljudi bježe u gradove da bi se osjećali sigurno, no kad si u potrazi za nekim velikim temama, one se događaju daleko od gužve, na nekoj pustari, ledini, osami, gdje se čovjek mora suočiti sa samim sobom.

Dok hrvatsko društvo živi jedan horor i spoznaje na vlastitoj koži pojam živog mrtvaca, vi se bavite egzorcizmom. Prvo predstava, sad dovršavate i film. Oni koji su vidjeli predstavu, kažu da je šokantna. Nešto ste mirno prošli na Marulićevim danima s obzirom na temu?

Mi smo došli dan nakon Frljićeve predstave, tako da su se svi malo ispuhali, a mi smo ispali mainstream tetke… Ono u čemu su svi bili složni jest da bi tzv. dušobrižnici koji su dan ranije prosvjedovali i radili sranja, da su vidjeli našu predstavu bili podosta uzdrmani... No meni nije cilj provokacija radi provokacije, prema svakom segmentu društva želim biti što nemilosrdniji ako u njemu ima nepravilnosti, ali ne da se uništi i negira, već da dođe do katarze i da bude bolji.

Otkud ideja o low-budget hrvatskom hororu?

Recimo da sam odrastao na hororcima. Moja opsesija tim žanrom je i razlog što sam upisao Akademiju. Zanimljiva je stvar kako se 'Egzorcizam' nastavlja na nešto čime se bavim i u 'Zori' – sukob materijalnog i duhovnog svijeta. Duhovni svijet tu nije isključivo religijski, već onaj koji se pomiče od ovog racionalnog. Radeći na toj predstavi i filmu, jako puno sam istraživao, cilj mi nije bio ikoga napasti. To nikad nije ni bio moj stil. Ne napadam, samo žiletiram. Kako je riječ o egzorcizmu, pripremajući projekt pričao sam s vrlo konzervativnim svećenicima, i s onim liberalnijima, pa s ateistima, jogi majstorima, spiritualistima, svim mogućim interesnim skupinama, da bih došao do konačne poante koja glasi – cijelo društvo treba jedno duhovno pročišćenje. No svatko treba posegnuti u sebe maksimalno, pronaći neku etiku, humanost i moral u svom djelovanju bez obzira na to je li svećenik, ateist ili nešto treće. Jedino tako ovo društvo može krenuti naprijed. Ono što osjećam da je humano u cijelom projektu, i predstavi i filmu, jest naznaka mogućnosti da bi se religiozni i ateistički svijet, nakon vlastitog pročišćenja, mogli međusobno pomagati u borbi protiv zla.

Čini se da neki na ovim prostorima pojam duhovnog nisu spoznali.

Kod nas se duhovno potpuno pogrešno tumači. Naime, postoje dvije struje. Prva je vjerska, koja je ponekad OK, ponekad plaši ljude, što nikako nije temelj religije. S druge strane, tu su 'ekonomski svećenici' koji kapitalom diktiraju društvu kako se ponašati i ne ostavljaju mjesta onom nesvjesnom, onom što nas razlikuje od robota. Jako puno ljudi se u krizi počelo kretati k duhovnom, jer materijalni svijet je uzdrman. Čim je stvoren taj osjećaj nesigurnosti u društvu, dolazi i do paranoje. Cijelo društvo se onda gradi na strahu. Najveći strah u ljudima nije od đavola, već od njih samih. Time se bavim u 'Egzorcizmu', poanta je u doticanju vlastitih strahova.

Kad strah za vlastiti život i egzistenciju postane ljudska stvarnost, teško mu se othrvati.

Istina, cijelo zapadno društvo danas počiva na strahu. I baš zato ako ne krenemo pojedinačno od sebe, suočimo se s onim što je u nama, pa onda i oko nas, teško da će se išta promijeniti. A promjenu itekako trebamo, svi želimo neki bolji svijet. Ne onaj u kojem stado ovaca samo kima glavom i sluša.

Za revolucionarno razmišljanje i djelovanje čovjek se treba pomaknuti s mjesta, ponekad i iz vlastite zemlje, komfora… Većina za to nema volje, novca, a ni znanja. Vama je, pak, uspjeh 'Zvizdana' sve to omogućio.

Nedavno sam pričao s jednim španjolskim novinarom o 'Zvizdanu' čija je poruka bila, kad je 2015. krenuo u distribuciju, da ostavimo povijest iza sebe, izdignemo se iznad nje i krenemo dalje. No već 2016. Hrvatska je ogrezla u najveći mrak koji postoji. Vrijeme je toliko turbulentno, da netko treba stalno ukazivati na stanje u kojem se nalazimo. Zato i snimam 'Trilogiju Sunca'. Zato će se i 'Zora' baviti tim što nas okružuje, a nije okom vidljivo.

Mislite na zlo? Koliko ste ga raskošno demonstrirali u filmu i predstavi 'Egzorcizam'?

Zanimljiva je ta priča s filmom. Žao mi je bilo imati sve te divne glumce na okupu, koji su mukotrpno radili na predstavi, na kojima sam iskušao sve tiranske metode rada, a da ih ne iskoristim da snimimo film (smijeh). U ovom slučaju cilj je da se film i predstava nadopunjuju. Svi niskobudžetni filmovi koje sam dosad radio, poput 'Ćaće' i 'Finih mrtvih djevojaka', ne mogu se usporediti s 'Egzorcizmom' kad su financije u pitanju. Egzorcizam nije ni low-budget, već 'no budget' film od 10 tisuća eura. Film nudi istu priču kao i predstava, ali iz drugačijeg kuta. Kako ja znam reći - važno je igrati se.

Oni koji su vam udijelili negativne kritike za seriju 'Novine', a i za neke filmove, ne bi to tako sročili. Standardna priča kod vas je da vas kritika malo uzdiže u nebesa, pa onda i spušta. 

Ti pokušaji spuštanja su frustrirana crta jedne grupe ljudi koja ne voli da se itko od Hrvata izdiže, no mene ne mogu spustiti. Neki su bili smiješni u tom svom djelovanju, no kad se npr. uskoro čuje kapitalni uspjeh Novina, mislim da će morati korigirati tekstove, pa i vratiti novac onima koji su im vjerojatno platili da tako pišu. Tako je bilo i sa Zvizdanom. Ne obazirem se na ono što se zove – domaći jal. Kod nas ima dosta poštenih i normalnih ljudi koji se vesele tuđim stvarima i tuđem veselju. Takav sam i ja, veselim se tuđoj sreći bez zadrške. Zato moje veselje nitko ne može uništiti. Moj je moto – ne obaziri se na ljude koji ne rade. A siguran sam da će druga sezona 'Novina' u čijem su fokusu politički moćnici, biti još jača i još bolja.

S obzirom na to da su političari danas postali veće zvijezde od onih filmskih i glazbenih, očito je da pucate u sridu?

Kad se serija bude gledala s jedne vremenske distance, vidjet će se koliko je to bitan projekt za hrvatsku televizijsku scenu i koliko vjerodostojno prikazuje jedno vrijeme i stanje društva. Za drugu sezonu je najvažnije da nastavi još dublje kopati. Sve će to ljudi lijepo povezati sa stvarnošću koja nas okružuje. U Hrvatskoj u posljednje dvije godine u politici vlada opće ludilo. Kod nas uistinu ne fali tema.

Jeste li glasali na lokalnim izborima?

Jesam. Ovaj put sam imao za koga glasati. Iako su izbori ove godine u biti bili protiv jedne osobe, Zagrepčani to još uvijek ne shvaćaju. Važno je glasati. Ljudi ovdje olako shvaćaju izbore, zvocaju da njihov glas ne može ništa promijeniti, ne izađu na izbore i na kraju svi kukaju da im nije dobro. Ne shvaćaju da u moderno doba izbori znače glasati za manje zlo, ne postoje idealne političke opcije... Nedostaje nam rumunjsko-srpska crta, a da ne spominjem francusko-talijansku. Fali nam pobune, izlaska na ulice. Vazalski smo narod nastao pod šapom Austro-Ugarske. Povijest je teško izbrisati. Onaj tko je vladao, postavlja se kao vladar, tko je bio sluga, slugom i ostaje.

Vlado Gotovac davno nam je poručio – 'Hrvati se boje vladanja svojom zemljom'.

Moja prava Hrvatska bi bila da je Vlado Gotovac bio predsjednik Hrvatske, no s druge strane, politika nisu samo pametne ideje i djelovanje, politika su i kompromisi, lobiranje, prljavi veš itd. tako da njegova opcija nije mogla proći. Balansiranje s pravim idejama, etika, tolerancija i djelovanje, pokretanje mase, ali ne za dobrobit uskog kruga ljudi, već za apsolutno sve koji žive u jednoj zemlji, mogli bi nadići tu tezu.   

No danas nemamo takve političare.

Nije to samo problem kod nas. Trump i ostali slični njemu stvorili su taj štit obrane imućnih naspram radničke klase koja je zapravo nestala. Mi smo mala zemlja tranzicije, a ona je kod nas bila fatalna. Nakon najmračnije 2016. možda je sad napokon došlo vrijeme da političari shvate da su oni tu da služe ljudima, ne obrnuto.

Vjerujete li da postoji netko tko će zatvoriti ovu crnu rupu koja se otvorila u Hrvatskoj?

E to je razlog zbog kojeg sam radio predstavu/snimio film 'Egzorcizam'. Nije rješenje u jednoj osobi, rješenje je u nama samima, svatko treba početi od sebe. Čekati da nam netko pomogne je uzaludno. Mi smo jako nebitni i mali, a opet s druge strane strateški važni. Najveća prijetnja ovoj zemlji su ljudi koji bi nešto branili u društvu, koji bi modificirali društvo prema svojim napucima. To nas vodi blizu nacizma. A to se događalo u Hrvatskoj prošle godine. Hrvatska treba biti zemlja tolerancije, a ne ponovo nazi-kamp. Nitko o tome ne smije šutjeti, ni oni lijevo ni oni desno. Svi se moramo ujediniti kad je takva opasnost u pitanju.

Kako onda danas komentirate to što niste potpisali peticiju protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića? Mnogi su vam to zamjerili.  

Sad i mene kopka ta moja odluka. Kao što već rekoh, nikad ne sudim onome koga ne znam. Nisam potpisao, htio sam razgovor s njim, mada sam sad svjestan da taj razgovor ne bi prošao dobro. Danas bih postupio drugačije. Mislim da takvoj osobi nema mjesta u bitnom segmentu hrvatske politike. Pozicija ministra kulture tada je bila najsramotnija za ovu zemlju. Zar nam je cilj da na nas izvana gledaju kao na zemlju koja je kruta, konzervativna i netolerantna? Hrvatska to nije, mi smo mediteranska zemlja. Ne smijemo biti Mađarska i Poljska.

Koliko djelovanje ministrice Nine Obuljen Koržinek pridonosi težnjama da ne budemo konzervativci, barem na kulturnom polju?

Njezin najveći problem je postava njezinog prethodnika. Kad se dugoročno stvari smire, kad se poprave neke greške, pokazat će se rezultati. Dajem joj šansu.Treba joj dati vremena da se nauči othrvati napadima radikalista i populizmu.

Za one koji ne znaju što je populizam, recimo da je to kad političari tvrde da predstavljaju narod i njegove interese te često obećavaju ono što ne mogu ispuniti.

To je opasna stvar koja u Hrvatskoj itekako dobro prolazi. Vidjelo se to i na ovim lokalnim izborima. Populizam omogućuje svima da budu prisutni u vlasti. U Hrvatskoj se treba povući crta i jasno dati do znanja da ljudi koji koketiraju s neonacizmom nemaju što tražiti na vlasti.

Kad je u pitanju novi ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić, vidite li ga kao čovjeka koji se pokazao kao prva pomoć u teškoj situaciji ili kao stručnjaka koji uistinu može popraviti nastalu štetu u HAVC-u?

Mislim da je zadatak svih nas da mu pomognemo i od ponuđenih opcija je sigurno bio najkvalitetniji izbor. Daniel je svjestan u što se upustio, a ono što je dobro kod njega je to što je brzo prepoznao tko je  pozitivac, a tko negativac. Shvatio je da mu želimo dati podršku. Radi se na stabilizaciji HAVC-a i konačnoj deblokadi projekata koji su čekali svoju realizaciju.

Ipak, šteta je velika. Jedna godina je za hrvatski film otišla u nepovrat.

Ljudi ne shvaćaju da kad se očisti ta priča od svega, u njoj postoje glumci i filmski radnici koji od toga žive. Sad se iskristaliziralo da svi koji su napadali HAVC više nisu ili nisu ni bili dio filmske zajednice, bio je to ispolitiziran potez koji je okupio vrlo sumnjive igrače. Kad je sve počelo s HAVC-om krenuo sam okupljati dečke branitelje da pokažu na čijoj su strani. Tako da je to bila jedna velika laž da branitelji napadaju HAVC. Bio je to sukob dvije Hrvatske. Jedna koja je jako tiha, marljivo radi i promiče ime Hrvatske po svijetu i druge koja je društveni mrak i želi destabilizaciju društva ne zbog ideologije već novca.

Vi ste također bili meta; kao umjetničkog savjetnika u HAVC-u optužili su vas da ste dodjeljivali novac svojoj produkcijskoj kući Kinorama.

Kad te lopovi napadaju, oni samo žele uzeti novac. Nitko nije spomenuo da od prvog dana surađujem s Ankicom Jurić Tilić iz Kinorame i da smo baš zbog toga rigorozni jedan prema drugom, a s druge strane, jako puno kvalitetnih mlađih filmaša želi raditi s njom. Zašto ja ne bih mogao odobriti filmove Hani Jušić i Neviju Marasoviću? Da im projekti nisu bili dobri, nema šanse da bi prošli. To su dva svijeta, jedni razmišljaju kako zgrnuti novac, a drugi koji je projekt bolji. Kad sam bio umjetnički savjetnik npr. Vinko Brešan nije prošao s filmom, a mogu reći da smo u dobrim odnosima. Nije prošla ni 'Uzbuna na zelenom vrhu' od Kinorame, vraćali smo je dva puta dok je nisu poboljšali. Važna je kvaliteta. Ponosno mogu reći da sam kao umjetnički savjetnik odobrio film Hane Jušić 'Ne gledaj mi u pijat' koji je bio u Veneciji, 'Trešnje' Dubravke Turić koji je ove godine u Cannesu, Ogrestin 'S one strane' koji je bio u Berlinu...

Kako komentirate Jakova Sedlara koji je godinu dana nakon vas dobio Nagradu Grada Zagreba na području filma i kazališta?

Mislim da je to velika sramota cijeloj hrvatskoj kulturnoj zajednici i Gradu Zagrebu. Ne znam po kojim kriterijima su ove godine odlučili tako, no sigurno nije bilo po kvaliteti.

Bili ste jedan od uzvanika na rođendanskoj proslavi Emila Tedeschija na kojoj je zasvirao poznati britanski bend Franz Ferdinand. Kako je nastalo vaše prijateljstvo?

Emil i ja dugo se znamo. Upoznali smo se snimajući jednu reklamu. Bio je DJ na tulumima 'Zvizdana' u Sarajevu i na premijeri u HNK. Kad se sastanemo, ne pričamo o poslu, nego ponajviše o glazbi. Možda je za naše pojmove ta rođendanska proslava bila luksuz, no mislim da je čovjek na pravi način proslavio okrugli 50 rođendan, vrlo frajerski. Mogao je za taj novac otputovati sa ženom na Havaje da nitko ne vidi, no on je odlučio svojim prijateljima ponuditi, blago rečeno, iznimnu koncertnu i zabavnu večer.

Za razliku od Emila Tedeschija, vi ste odrasli u radničkoj familiji?

Žestokoj radničkoj obitelji. Mama Ana je 40 godina bila blagajnica, tata Tomo radi u građevini. Ma moji su bili super roditelji, moje hirove nisu nikad pokušali spriječiti. Nisu moralizirali ni pametovali oko mojih izbora. Nisu djelovali iz straha. Vječno sam im zahvalan na tom pristupu koji mi je omogućio da realiziram svoje ludorije. Ponosan sam što sam dijete radničke klase i to je odigralo veliku ulogu u mojem stvaralaštvu. Moji su iz Like, stari je došao iz jednog asketskog kraja, stara iz malo pitomijeg gdje su obitelj i ljubav uvijek na prvom mjestu. Došli su tu, prihvatili kod grada i gradili grad.

Danas biti dijete radničke klase znači nešto sasvim drugo nego prije 30 godina?

Istina. No hoću reći da sam u svom pozivu vidio dosta salonskih varijanti stila života i tu nema ničeg dobrog. Vrlo je važno imati doticaj s ulicom, bar u mom poslu. Razvijaš socijalnu inteligenciju i komunikaciju. Moraš biti na ulici i voljeti ljude da bi dobro radio svoj posao. Nikada ići agresivno na ljude.

Koji su vaši demoni?

Ma, tko bi znao. U biti, ja sam prije nekoliko godina prošao egzorcizam i svih demona sam se riješio. Oženio sam se Helenom, dobio dijete i pronašao napokon svoj mir. Jako sam staromodan tip, u meni je uvijek postojala ta glad za mirom. Našao sam ga.

Pa zar svi ne težimo tome?

Da, ali mnogi toga nisu svjesni. Zanimljivo je kako je moj omiljeni režiser Michael Haneke u svom filmu 'Bijela vrpca' pokazao kako su davno u Njemačkoj klinci potencijalno mogli postati nacisti. To je ono što me zanima u mom radu. Kako jedno nezadovoljno stado ovaca u društvu može biti generator nečeg jako lošeg i udaljiti nas od toliko željenog mira. 

No, evo, Haneke nam je predstavio 'Happy End' u Cannesu ove godine.

Kad je on u pitanju, sigurno nije sretan kraj. No odlična je selekcija u Cannesu ovaj put, ima divnih filmova i redatelja. A s druge strane, i televizija galopira naprijed. Evo, pogledao sam napokon nove epizode 'Twin Peaksa'. To je za mene veliki događaj. Uživao sam kao malo dijete, iako nitko ni ne pomišlja objasniti što se uopće događa. To je televizija koja postaje umjetnost, ne ide sigurnim putem, već se pušta u nesvjesno mimo svih udžbenika i vodiča, a nema ničeg boljeg od toga. Danas je sve postalo sigurno u filmu, posebno onom holivudskom. Tako da je, po meni, Lynch napravio vrhunski TV proizvod. Lynch je redatelj koji ne mari NI za kakve kanone, što je u umjetnosti najbitnije. Danas kad svi žele dirigirati umjetnošću i našim životima, Lynch je tu da im pomuti račune.