Po imenima njezinih najgorljivijih protivnika još uvijek se nazivaju brojne hrvatske ulice, trgovi i škole, poručio je kroatist i jezikoslovac Marko Samardžija na predstavljanju svoje knjige 'Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.–2017. Vijesti, komentari, osude' 8. lipnja u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu.
Deklaraciju su 1967. u kulturnom tjedniku Telegram objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Potpisnici Deklaracije, njih 18, među kojima Matica hrvatska i Društvo književnika Hrvatske, tražili su tada ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, a knjiga profesora Marka Samardžije, s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pregled je ondašnjih reakcija, uglavnom napada pojedinaca i ustanova, kako hrvatskih tako i iz svih bivših republika.
vezane vijesti
Najviše ih je od političara, a tek potom slijede tekstovi književnika i jezikoslovaca, što je dokaz da je Deklaracija bila prvorazredno političko pitanje, rekao je na predstavljanju knjige profesor Ivo Pranjković, a Krešimir Mićanović naglasio je kako su srpski pisci, zaposleni u listu Prosvjeta, za razliku od političara, zahtjev za jezičnom ravnopravnošću poduprli.
Samardžija tvrdi kako ga je u priređivanju knjige vodila misao da javnost mora znati i za onaj dio nečasnih uloga što su ih učinili političari, a danas se to prešućuje zbog njihove kasnije uloge u Hrvatskom proljeću ili devedesetih. Mnogi od napadača na Deklaraciju imaju svoje mjesto u različitim pričama, napomenuo je Samardžija i dodao kako i danas neki od njih nose imena ulica, trgova, pa i škola. Vjeruje ipak da je proglas, usprkos tadašnjoj političkoj osudi i prešućivanju naredna dva desetljeća, 'postojano i snažno utjecao na stanje svijesti u hrvatskoj jezičnoj zajednici u vezi s vlastitim jezikom'.
