"U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao", poručuje Bozanić.

Zato nije slučajno, dodaje, da se iz te jezgre crpila snaga, jačalo i čuvalo zajedništvo, nakon kušnja iznova započinjalo i gradilo nakon raznih oblika razaranja. "Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja", dodaje.

Kaže i kako je to osobito važno za hrvatske vjernike, "čija pisana i jezična kultura, kako svoje početke tako i svoje najveće dosege, očituje u povezanosti s vjerom u Boga, s Kristovim otajstvima, s molitvom i pobožnošću".

Podsjeća da se u hrvatskome jeziku za Uskrs koristi i riječ Vazam koja se, kako navodi, ne tiče samo proslave Uskrsnuća, nego cjeline otajstva Kristova prijelaza k Ocu, a u kojoj se, kako piše, kao vrelu novoga života, nalazi njegov odnos prema drugima, osobito siromašnima i svima koji su u potrebi, kao i prema stvorenomu svijetu.

"To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik. Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima", poručuje.

Ističe da je stoga, u vremenu snažnih kulturoloških promjena, susreta jezika i kultura, tradicija i nazora, važno čuvati svoj nacionalni identitet upoznajući vlastitu kulturu i biti odgajan u njezinu krilu, da bi se njezine vrjednote mogle prenositi drugima koji su otvoreni za plodonosan susret.

Podsjeća da ove godine Uskrs slavimo i u ozračju Godine svetoga Josipa, nebeskoga zaštitnika naše domovine, kojega moli da bdije nad obiteljskim domovima i nad cijelom Hrvatskom, "učeći nas cijeniti materinski jezik po kojem nam Bog objavljuje svoju blizinu i radost novoga života".

"Pozvani smo svi, a posebno oni kojima je povjerena odgovornost za našu domovinu, promicati hrvatsku kulturu i jezik te čuvati i sačuvati za buduće naraštaje hrvatske vode, zemlju i more. Mislim i na sve hrvatske vjernike koji žive izvan hrvatske domovine, koje su različiti razlozi odveli od domovinskoga praga širom svijeta. Žarko molim sv. Josipa za sve njih, sa željom da se vrate svojoj domovini, a posebno da se iz Hrvatske ne odlazi", piše zagrebački nadbiskup u uskrsnoj čestitki.

Dodaje da čestitati nekomu znači dijeliti s drugima ono što se čestita, dati sebe, biti sebedaran te poručuje: ""Kako je to samo lijepo i nadahnjujuće, posebno za uskrsno vrijeme! Naša vjera u uskrsnuće donosi najljepšu čestitku darivanjem sebe bližnjima. Svima želim čestit Vazam i obilje uskrsne radosti u zajedništvu s bližnjima!"