Prema riječima redatelja Branka Schmidta, 'Agape' je svojevrsni nastavak trilogije, odnosno završetak, nakon filmova ‘Ljudožder vegetarijanac’ i ‘Metastaze’ u kontekstu društvene kritike. Riječ je o licemjernom društvu i onome koji, ako je drugačiji, po nečemu odudara od prosjeka na kojeg smo navikli, biva etiketiran i ekskomuniciran. Bilo je potrebno čak 185 verzija scenarija, kojeg uz Ivu Balenovića i Schmidta potpisuju i Sadra Antolić, te Zrinka Matijević Veličan, kako bi se uspjelo razviti lik glavnog junaka kojeg se može razumjeti. Ideja je bila da gledatelji prema svećeniku Miranu, kojeg izvrsno tumači Goran Bogdan, osjete empatiju. Diskutabilno je koliko se uspjelo u tom naumu, ali kompleksan, slojevit Miranov lik sve je samo ne crno-bijel.

Iako se u samoj najavi i kratkom opisu filma direktno govori o pedofiliji, zanimljivo je da u čitavom filmu svećenikove pedofilske sklonosti nisu eksplicitno istaknute, niti se izgovori riječ “pedofilija”, već je motiv mudro posijan u vidu nekih više, nekih manje –  suptilnih sugestija. Prvi takav znak može se primijetiti u čeznutljivom pogledu svećenika Mirana upućenom novom učeniku – tankoćutnom Gabrijelu, kojeg impresivno interpretira mladi Pavao Černekić. Sam odnos, itekako prisne naravi, svećenika i istraumatiziranog dječaka iz doma, Gorana (uvjerljivo ga utjelovljuje Denis Murić), ukazuje na potencijalno postojanje ponašanja koje nije ni društveno ni moralno prihvatljivo. Jedna od suptilnijih naznaka ogleda se u interesantnom momentu na javnom bazenu, kada se svećeniku obrati žena s riječima: “Ne valja dolaziti vikendom jer je sve puno klinaca”, a Miran u zanosu promatranja svojih učenika, poglavito Gabrijela, ne reagira na opasku, kao ni na ponudu da joj kremom namaže leđa. Odgajatelj u učeničkom domu, Ante, često utjehu traži u piću i vidno je zabrinut za Gorana, odavajući dojam da je već otprije upoznat barem s tračevima vezanima uz Mirana.

Na prvi dojam, svećenik je tek mlada osoba koja ozbiljno shvaća svoj poziv, te predstavlja svojevrsni “cool” uzor svojim učenicima – vozi motor, pije pivo, ide u teretanu, s djecom igra košarku, te im omogućava igranje igrica i najnovije konzole. No, tanka je ta granica između dobronamjernih druženja i delikatnih odnosa u trokutu s dvojicom dječaka, koji posve očekivano izazivaju pozornost okoline, pa tako i biskupa. Ipak, osoba koja to najviše primjećuje i koja se najteže nosi s tim, zanimljiv je lik svećenikove sestre (izvrsna Daria Lorenci Flatz), koja poslušno obavlja sve kućanske poslove i teška srca promatra sumnjiva zbivanja. Činjenica da je sve žrtvovala za njega podcrtana je njezinim samotnim trenucima kada učestalo sanjari o putovanjima i ikakvim natruhama društvenog života. Vizualno dojmljivi kadrovi u dizalu s njenim odrazima u zrcalu metaforički predstavljaju njezinu podvojenost između iskrene sestrinske ljubavi i onoga čemu opetovano okreće leđa. Lik sestre ujedno je i metafora osude i podsjetnik publici na ambivalentnost svećenikova ponašanja.

Schmidt, koristeći se kamerom iz ruke i vrlo rijetko potpuno statičnim kadrovima, unatoč razmjerno maloj upotrebi švenkova i pratećih kadrova, te izostankom pozadinske glazbe – postiže autentičan i realističan dojam. Najveću pažnju estetici prilikom kadriranja posvećuje u sceni na tračnicama, dramaturški snažnom trenutku između Gabrijela i svećenika, istaknutom simetrijom i gornjim ekstremnim rakursom. Ono malo tragova humora izaziva situacijama u razredu, kada učenici izvale poneku glupost, no jasno je da humorističan prizvuk nije nikako bio glavni fokus ove, prije svega, mučne drame.

Kritika društva očituje se i u motivima političke korumpiranosti, te vršnjačkog psihičkog i fizičkog maltretiranja među djecom te generalnoj netoleranciji. Čak ni agape, najviša forma božanske ljubavi, za koju se Miran hvata i nastoji ju živjeti, ne može pomoći ni njemu, a ni Goranu, koji pored svojih povrijeđenih, ljubomornih osjećaja izazvanih Gabrijelovom pojavom, također biva etiketiran i opetovano šikaniran. Zapravo, najveća drama odvija se kod Gorana i najviše empatije pobire upravo njegov lik. Gabrijelovi, pak, postupci pri samom kraju čak počinju graničiti s bahatošću i bezobrazlukom, iako ga Miran poistovjećuje s određenim pojmom ideala, s obzirom da je naglašeno kako anđeo Gabrijel predstavlja anđela drugih prilika.

Unatoč pomalo nedorečenom kraju otvorenog interpretaciji (što nije nužno loše) i najneuvjerljivijem dijelu filma – vrlo manjkavo montiranim prikazom svećenikova lica u retrovizoru motora – Branko Schimdt je odlično prenio svoju viziju motiva ljubavi u nesvakidašnjem i originalnom kontekstu.